Trosatni okrugli stol organiziran u Matici hrvatskoj pokušao je pronaći odgovore za poboljšice u strukturi i agrarnoj politici, komplementarno zajedničkoj europskoj i nacionalnoj.
Hrvatsku je poljoprivredu u europskom kontekstu od njive do stola prof. dr. sc. Ramona Franić, prodekanica na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, kao što to čini svojim studentima, usporedila s plesačicom nacionalnoga folklora iz Lada: može u svijetu postići izuzetan uspjeh, ali prije toga mora biti odlična kod kuće, ako su joj odjeća i pokreti skladni, ali ako su joj pokreti neusklađeni s glazbom i međusobno, ako joj jedno rade ruke, drugo noge, ako izgled nije u skladu s izvedbom, neće uspjeti ni doma, a kamoli šire.
Naš je problem i što se često precjenjujemo što možemo na tržištu EU za od 500 milijuna potrošača, iako smo vrijednosno i količinski tek statistička greška EU politike. To bi mogao biti sukus okrugloga stola Hrvatska agrarna struktura i agrarna politika – kronologija vremena i kako dalje?, što ga je Odjel za poljodjelstvo Matice hrvatske organizirao 26. lipnja 2017. u zagrebačkoj Matičinoj palači i koji sam imala čast moderirati, sukladno misiji MH, kao nestranački i nadstranački stručni razgovor, a sve s ciljem promjena nabolje te da se potakne možda i parlamentarna rasprava.
Sudionike je na početku pozdravila pročelnica Matičina Odjela za poljoprivredu dr. sc. Ljiljana Skočić Gašparec, a u temu je uveo prof. dr. sc. emer. Miroslav Tratnik podsjetivši nas na kratku genezu (aktualne) agrarne politike u Hrvatskoj kao i na ključna pitanja koja su aktualna godinama, a koja očigledno nismo uspjeli riješti na pravi način.
Jezikoslovce i ne samo njih često ljuti što smo riječ politika zamijenili riječju politikama, prema engleskome policy, što obuhvaća drugačije značenje. No, što se agrara tiče, imamo najmanje zaista politike, zajedničku europsku i nacionalnu, hrvatsku. O tome je govorila
posebna gošća Marijana Petir, zastupnica u EU parlamentu.
Na okruglom su stolu sudjelovali predstavnici različitih institucija i tijela koja se bave agrarom od njive do stola, a u raspravi, svatko sa svog aspekta, sudjelovali su: Tugomir Majdak, državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede; Božica Marković, direktorica Sektora za poljoprivredu u Hrvatskoj gospodarskoj komori; Matija Brlošić, predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore; Ilda Stanojević, ravnateljica Hrvatskoga centra za zadružno poduzetništvo; Tomislav Trdenić iz Vinarije Trdenić, vinogradarstvo i vinarstvo; Nikola Domitran s OPG-a Domitran za pčelarstvo i vinogradarstvo; Željko Banjavčić, Hrvatska voćarska zajednica; Branimir Milčić iz povjerenstva za znanstveni razvoj gospodarstva HAZU, Juraj Orenda, prof. dr. Ante Kolega, zatim predstavnici Hrvatskoga meteorološkog zavoda, županija itd.
Prof. dr. sc. Miroslav Tratnik uveo je u temu
Uvodeći u temu Agrarna struktura i agrarna politika – kronologija vremena i kako dalje? prof. dr. sc. emerit. Miroslav Tratnik detaljno ju je razradio i problematizirao kroz niz okvirnih pitanja. Istakao je profesor Tratnik osobito nesustavnost, čije su posljedice disfunkcija i inercijsko poslovno i razvojno kretanje, što znači gubitak kontrole i stihijnost. Agrarna struktura čini „esencijalno tkivo” poljoprivrede kao sustava, to je „profil” organizacijsko-poslovno-vlasničke slojevitosti nacionalne poljoprivreda i s njom povezanih komplementarnih djelatnosti te međusobno, vlasničko-organizacijski-poslovno usklađene s ciljem stvaranja većeg sinergijskog učinka poljoprivrede kao sustava.
Današnja agrarna struktura u nas povijesno je zadana događanjima (raspada feudalizma) i jačanja novonastalih tržišnih odnosa u poljoprivredi. U nas dominira u ravničarskome dijelu zemlje pruski put, a na priobalju i otocima kolonatsko-rimski vlasnički sustav. Prvi raspadom feuda stvara se okrupnjeni (nekad feudalni) posjed (Belje, VUPIK, PIK-Vinkovci i IPK-Osijek i dr.), a s druge strane, stvara se veliki broja parcelnog, sitnog zemljišnog-vlasničkog posjeda (današnjih OPG-a, čija je veličina i struktura rigidno mijenjana).
Podsjetio je kako se u pretpristupnom razdoblju pravno-vlasnički agrarna struktura oblikovala se kroz broj subjekata iz Upisnika (2011.): društava kapitala – 0,9 %, obrti – 1,4 % , obiteljskih poljoprivrednih organizacija (OPG) – 97,4 % i institucionalizirana-vlasnička-zadružno- kooperativna struktura – 0,2% .
Što su pokazali trendovi? Procesima tranzicije i privatizacije isticano je kako će temeljni nositelji naše agrarne strukture biti OPG-i. Tranzicijski procesi i vlasničko-kapitalna privatizacija, u „žižu svog tranzicijskog interesa stavlja (već) okrupnjenu zemljišnu strukturu-uvodi novu korporativnu poduzetničko-organizacijsku formu, društva kapitala u našu poljoprivredu. Drugi trend išao je u pravcu okrupnjavanja zemljišnog posjeda i poslovne organizacije kroz formu poljoprivrednih poduzeća (pojedinačnog ili većinskog vlasnika) kao društva kapitala, i to kupnjom zemljišta ili najmom od staračkih gospodarstava, projektiranjem i izgradnjom većih finalnih kapaciteta od raspoloživog zemljišta oslanjajući se primarno na najam, neraspoređenog državnog zemljišta i poslovnim okrupnjavanjem, kooperacijom s preostalim (razvojno) slabijim OPG-ima.
OPG-i u sadašnjoj agrarnoj strukturi izostankom smišljenoga sustavnog pristupa (postojećih modela u svijetu i nas- zadruge/kooperative), agrarna struktura OPG-a „inercijski” se diverzificirala u dva smjera i to u skladu s karakterom proizvodnje i veličini zemljišnog posjeda, stvarajući OPG-e tzv. „brendirane proizvodnje” (klasične i egzotične hortikulture i pašnim stočarstvom) a s ciljem stjecanja, primarno „drugog dohotka” iz poljoprivrede kao dopunskog dohotka, (kriterijima uključenog u poticajne ZPP-a), ali proizvodno fluktuirajuća, i OPG-a (pravno mješovite poslovne forme) većih površina, radno ekstenzivne proizvodnje (ratarska), ili stajskim kapacitetom te primarno jedinim dohotkom poljoprivrednog izvora i (nižeg) po jedinici kapaciteta.
Agrarna politika dio je nacionalne gospodarske politike i kao dio sustava treba djelovati s njom u širem komplementarnom odnosu: gospodarskom i ekološki održivom, demografskom i povijesno-kulturološkom. Agrarna politika raspolaže setom pojedinih mjera, a zadani cilj ostvaruje putem primjene određenog broja operativnih instrumenata (alata). Sustavni pristup podrazumijeva sustavno promišljanje mjera AP-a. Za sukladan (ZPP-ciljevima) i skladan (nacionalnim interesima) za poljoprivredni rast i razvitak, potrebno je „povlačiti” komplementarne mjere iz palete mjera agrarne politike, koje nikako ne bi smjele biti stihijske, parcijalne i palijativne, bez prethodnog poznavanja sfere njezina djelovanja i simuliranog interaktivnog učinka. Nerijetko se zaboravlja da je poljoprivreda i sve oko nje vrlo složen i slojeviti dio (ne samo) gospodarskog sustava posljedice čega su brzo uočljive.
Temeljne mjere agrarne politike prema obilježjima, načinu djelovanja i cilju primjene mogu se vrlo grubo razvrstati u skupinu ekonomskih, tehničko-tehnoloških, institucijsko-organizacijskih mjera. Najčešći su predmet javnih i medijskih rasprava (afirmativnih ili ne) one iz prve skupine, dok su ostale „uzgredno” operacionalizirane, posebice institucijsko-organizacijske. Upravo, one daju obilježje povezanosti i sustavnosti, najbrojnijoj u agrarnoj strukturi OPG-a, posebice u svjetlu novijih događanja.
Kao svojevrsno aktualno upozorenje stigle su medijske informacije, podaci objavljeni upravo na dan održavanja okrugloga stola prigodno uz promjenu zakona o OPG-ima. S jedne strane zaziva se neophodno osnaživanje OPG-a (Agroglas), a s druge se strane ilustrira brojevima: Od ukupno 165.167 registriranih OPG-a upisanih u Upisnik poljoprivrednika, čak 70.449 nema niti jednoga člana; jednoga imaju 58.232 OPG-a, četiri člana obitelji ima ih 2159, sa pet ih je 371, sa šest 46, a sa sedam ili više samo osam OPG-ova. Uz to, 21.000 OPG-a nema poljoprivrednog zemljišta. Istodobno u nekom sustavu potpora za koje se izdvaja novac iż europskog i hrvatskog proračuna evidentirano je više od 90.000 OPG-a. (Jutarnji list).
U nas se nude vrlo različiti institucijsko-organizacijski oblici poslovnog okrupnjavanja usitnjene agrarne strukture (primarno OPG-a ali i drugih). Različitog su nazivlja, često, nekritički i posljedično, preslikanih iz EU- a (udruge, zadruge, klasteri, lokalne akcijske grupe, proizvođačke organizacije, pa čak ugovaranje) ali s nejasno definiranom ulogom i zadaćom u našoj agrarnoj strukturi (čak i paralelizmom) i poljoprivredi. Poruka i pouka iz najnovijih zbivanja nas traži, bezuvjetno pronaći institucijsku formu vertikalnog poslovnog povezivanja OPG-a.
Držim, pritom, istako je profesor Tratnik, argumentirano analizirati i odabrati, postojeću, inoviranu organizacijsku formu te selektivnim (iz košare ZPP-a) poticajnim mjerama, čim prije operacionalizirati. Pritom, „ne izmišljajući” nove, poslovne forme, već postojeće, poslovno osuvremeniti, koje bi bile, sa stajališta društvenog troška, osnivanja, organiziranja i uhodavanja, bile najviše učinkovite. Sukladno pozitivnom međunarodnom poslovnom iskustvu, i nespekulativnim poslovnim načelima zadružni poslovni model organiziranja ocijenio je najprikladnijim. Pritom, valjalo bi stvoriti nacionalnu, dragovoljnu zadružnu poslovnu mreže OPG-a, koja bi među članovima, solidarno, dijelila poslovne rizike temeljenu na finalnoj cijeni proizvoda (u lancu primarne proizvodnje, zajedničke dorade, čuvanja i prerade te zadružne ili’ti COOP-distribucije i marketa).
Kako dalje? – zapitao je na kraju prof. dr. sc. Miroslav Tratnika, dodajući na kraju:
Jesmo li „najsretnije izpregovarali” pristup EU i ZPP-u, znajući sve naše komparativne prednosti u poljoprivredi ili je to samo – „naknadna pamet”? S obzirom na zajedničke ciljeve EU-a, je li ZPP- direktivna (Direktivama – bez-pogovorna i obligacijska) ili Iindikativna (ciljno naznačena i kohezivna) agrarna politika i da li je „dopušteno” kroz vlastite, nacionalne mjere agrarne politike ostvariti neoportuni cilj ZPP-a, proveden na „za nas najprihvatljiviji način”, i autonomno”, bez dirigizma?
Izlaganje europske zastupnice Marijane Petir
Stara kineska poslovica kaže kako „za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati.“ Sve pogrešno u hrvatskoj poljoprivrednoj politici teško se može brzo ispraviti, međutim analiza propusta može pomoći da se greške ne ponavljaju.
U vremenu prije ulaska u Europsku uniju, a nakon provedene privatizacije čiji puni neuspjeh i muku pogođenih gledamo posljednjih mjeseci, Hrvatska nije organizirala poljoprivredni sektor prema najboljim praksama EU. Hrvatska nije ustrojila jaku poljoprivrednu Komoru, savjetodavna služba nije kapacitirana na način da dopire do svakog poljoprivrednika, nisu ustrojene organizacija proizvođača koje su trebale ojačati položaj poljoprivrednika na tržištu, nije riješeno pitanje raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem, nije riješeno pitanje preskupe cijene novca prilikom investiranja u poljoprivrednu proizvodnju, nije riješeno pitanje niskih mirovina poljoprivrednika, Hrvatska nije pripremila generacijsku obnovu hrvatskog sela… To se sve trebalo postaviti na svoje mjesto davno prije ulaska u EU, u trenutku kada smo izborili svoju državu, puno prije predpristupnog razdoblja.
U predpristupnom razdoblju iz državnog proračuna nije osigurana ona količina novaca koja je bila potrebna da se hrvatski poljoprivrednici pripreme za utrku na zajedničkom tržištu, niti su bili pruženi okviri koji bi to slabo financiranje učinili maksimalno učinkovitim. Također, novac se nije ulagao tamo gdje je prvenstveno bilo potrebe i tamo ga nikada nije bilo dovoljno. Devastacija hrvatskog sela nije započela ulaskom u EU, započela je ranije.
U prvoj godini članstva po pristupanju EU tadašnji ministar pokazao je jasno sve što se ne smije raditi i kako se većina novaca EU za sedmogodišnje razdoblje može podijeliti stranačkim prijateljima u svega 2 godine što je naravno pogrešno.
I ne želim više govoriti o prošlosti. Želim govoriti o onome što se sada može učiniti.
Djelovati je potrebno na više razina, (europskoj, nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj, zakonodavnoj i nezakonodavnoj), a to djelovanje mora biti maksimalno usklađeno. Za poduzimanje pravih koraka potrebno je znati koji problemi muče naše poljoprivrednike. Njih muče dugi rokovi naplate, skupa cijena kapitala, nemogućnost plasmana proizvoda, uvoz proizvoda i gotovo dampinške cijene, niske otkupne cijene, volatilnost cijena, visoke cijene repromaterijala, pristup kapitalu, pristup kreditima, uvjeti otkupa proizvoda i nepoštena trgovačka praksa, otimanje i koncentracija zemljišta što rezultira teškim pristupom zemljištu za mlade poljoprivrednike i poljoprivrednike početnike, nesigurna i niska mirovina od koje se ne da živjeti, a sve skupa rezultira i napuštanjem ruralnih prostora pa dalje i napuštanjem same Hrvatske, elementarne nepogode (led, mraz, suša, poplava), neriješena osiguranja rizika poslovanja ili naplate šteta. Uz ove probleme koji muče poljoprivrednike u cijeloj istočnoj EU tu su i specifični hrvatski problemi poput neučinkovitog i presporog pravosuđa, neriješenog pitanja raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem, neprovođenje aktivnosti kojima bi odgovorili na ove probleme…
Potom, kad znamo koji problemi muče naše poljoprivrednike svaka odgovorna vlast te probleme treba, prvo htjeti, a potom znati riješiti.
Kao zastupnica u Europskom parlamentu nastojim osigurati podršku svojih kolega zastupnika za donošenje europskih propisa koji bi trebali podržati i biti u sinergiji sa svakom suvislom nacionalnom politikom. (ruski embargo, zdravi obroci, minimalna mirovina, mali ribolov, označavanje proizvoda-meso, med, GMO free, vrednovanje šuma, obeštećenje za mraz).
Također, mogu predlagati rješenja koja će na europskoj razni riješiti sistemska pitanja koja muče naše poljoprivrednike, ali i poljoprivrednike drugih zemalja. Zajedno s kolegama zastupnicima jasnim traženjem i zagovaranjem promijenili smo stav Komisije, koja je još prošle godine tvrdila kako nije potrebno donijeti propis o sprečavanju nepoštene trgovačke prakse na europskoj razni, uz to da će se do kraja ove godine takav prijedlog uputiti u parlamentarnu proceduru.
Na europskoj razini ne mogu ispravljati loše poteze i krive izbore nacionalne politike, ali mogu se zalagati i zagovarati ona rješenja koja su našim poljoprivrednicima prihvatljivija i rješenja koja omogućuju bolju poziciju za naše poljoprivrednike na europskom i globalnom tržištu. Ono postignuto na europskoj razini, nacionalna razina mora znati iskoristiti. Jednako tako nacionalna razina treba jasno komunicirati svoje potrebe i želje.
Zajednička poljoprivredna politika najdugovječnija je i najskuplja politika EU. Od 155 milijardi EUR-a EU proračuna čak 40 % rezervirano je za poljoprivredu i ruralni razvoj. Njen cilj je da osiguramo zdravu i kvalitetnu hranu za 500 milijuna građana EU i dostojan život za 12 milijuna poljoprivrednika.
Na europskoj razini u ovom trenutku pojednostavljujemo Zajedničku poljoprivrednu politiku, ali i cijeli paket financijskih propisa kako bismo korištenje europskih sredstava učinili lakše i brže dostupnim, smanjili administrativni teret za poljoprivrednike i države članica te postigli bolju sinergiju u korištenju različitih EU fondova izbjegavanjem dvostrukih procedura i spajanjem istovjetnih procedura kao i smanjivanjem nepotrebnih kontrola.
Vezano uz dizajniranje buduće Zajedničke poljoprivredne politike nekoliko je važnih tema koje će se nastojati riješiti novim zakonodavnim paketom koji će vrijediti na europskoj razini nakon 2021. godine. U tom se procesu otvaraju pitanja strukture proračuna za poljoprivredu. Postiže li ZPP u svoja dva stupa i s organizacijom zajedničkog tržišta željene rezultate? Je li potrebno izmijeniti tu strukturu? Dolazi li novac europskih poreznih obveznika u prave ruke? Ne održava li se cijena poljoprivrednog zemljišta umjetno visokom zbog poticaja u prvom stupu? Hoće li se ograničavati maksimalni poticaji? Ima li smisla smanjiti izravne poticaje i kako to smanjivanje kompenzirati u konačnom prihodu poljoprivrednika? Kako spriječiti koncentraciju zemljišta i omogućiti dostupnost poljoprivrednog zemljišta mladima i omogućiti generacijsku obnovu ruralnih područja? Ima li smisla spojiti proračun za programe ruralnog razvoja s fondovima koji podupiru kohezijsku politiku kako bi se ostvarila bolja sinergija tih politika? Po svemu sudeći, nakon Brexita, europski će se proračun smanjiti, a novaca za poljoprivredu će biti manje, međutim, to ne smije imati utjecaja na konkurentnost europske poljoprivrede. Pitanje veće uključenosti država članica nacionalnim potporama otvara problem jednakih uvjeta nastupa poljoprivrednika na zajedničkom tržištu.
To su sve pitanja koja se otvaraju, a svakoga dana ih je sve više i više. Za odgovore na ova pitanja treba se dobro pripremiti. Što je tu interes Hrvatske i što je tu interes hrvatskih poljoprivrednika? U dizajniranju naše nove Zajedničke poljoprivredne politike važno je imati jasnu predodžbu: kako želimo da naša sela izgledaju i kako želimo da naši ljudi žive? Na ta pitanja treba odgovoriti uskoro, pa već i do kraja ove godine. Prvi krug konzultacija Europska komisija završila je 3. svibnja. Zaprimili su preko 300.000 odgovora i prijedloga. Nisam vidjela da je u Hrvatskoj igdje, osim na mojoj web stranici, ta prilika za naše poljoprivrednike da kažu što žele, bila javno objavljena.
Također, razmatrajući potrebe europske poljoprivrede treba gledati i globalne konkurente – primjerice, SAD. Oni su svoju poljoprivrednu politiku zadnjih godina značajno izmijenili otvorivši vrata modelima osiguranja poljoprivredne proizvodnje i osiguranja prihoda, smanjujući tako rizik poslovanja svojim proizvođačima. Struktura EU poljoprivrede bitno se razliku od američke međutim neka rješenja, pogotovo ona financijske naravi i nama mogu biti interesantna. Pitanje smanjivanja volatilnosti cijena, pitanja osiguranja rizika i pitanja osiguranja prihoda poljoprivrednika te smanjivanja rizika poslovanja i proizvodnje teme su koje će s velikim interesom biti razmatrane u novom zakonodavnom paketu.
No, ako se i postavi dobar okvir na EU razini, koji mora biti toliko fleksibilan da obuhvati potrebe i želje svih država članica, pravo pitanje postaje provedba te politike na nacionalnoj razni. S „police ponuđenih raznih mjera budućeg ZPP-a“ potrebno će biti odabrati mjere koje su primjerene našim potrebama. I u ovom programskom razdoblju odabrane su određene mjere s „police ZPP-a,“ ali neke mjere nisu odabrane – poput potprograma za žene poljoprivrednice, ili pak za dobrobit životinja, primjerice. One mjere koje će biti izabrane moraju se opet oblikovati na način da budu usmjerene prema ciljanoj skupini kojoj je pomoć potrebna. Tako se primjerice ograničavanjima maksimalnih iznosa potpora može ograničiti odobravanje enormnih količina europskog novca u projekte koncerna koji potom za godinu, dvije propadnu.
Na nacionalnoj razini naše probleme moramo rješavati kvalitetnim konkretnim zakonodavnim mjerama. U zakonodavstvu moramo riješiti sve ono što zakonodavstvom možemo. Međutim, ne treba zaboraviti i one nezakonske mjere – uvjeravanje, pregovaranje, medijske akcije, označavanje proizvoda, promoviranje domaćih proizvoda, promoviranje domaćih sustava kvalitete.
Ako nemamo svojih ideja potrebno je pogledati što rade u Europi najuspješniji. Recimo, stručnjaci francuske mesne industrije, uz potporu Ministarstva poljoprivrede, hrane i šumarstva, pokrenuli su početkom 2014. godine novu oznaku „Francusko meso”, koji jamči podrijetlo, stroge sanitarne propise i sljedivost proizvoda, a sve kako bi se poboljšala informiranost potrošača o proizvodima. Socijalna komponenta oznake ukazuje na poštivanje zakona o minimalnim plaćama te poštivanja zaštite na radu francuskih radnika u proizvodnji toga mesa. Ovaj pristup omogućuje lako identificiranje mesa francuskog podrijetla. Oznaka također uključuje prerađene proizvode poput kobasica.
Francuzi također imaju oznaku za kukuruz „bez GMO-a.“ Tu oznaku može dobiti isključivo kukuruz proizveden u Francuskoj. Smatram kako bi i Hrvatska svoj imidž države bez GMO-a mogla kapitalizirati.
Hrvatska poljoprivredna Komora i Hrvatska poljoprivredna agencija uz potporu Ministarstva mogla bi osmisliti oznaku „proizvod GMO-free regije“ (s hrvatskim grbom) koju bi besplatno imali pravo istaknuti svi proizvodi proizvedeni isključivo iz hrvatskih sirovina. Svaka pak uvezena sirovina morala bi imati odgovarajući certifikat koji poskupljuje proizvod. Hrvatski poljoprivrednik koji pak proizvodi isključivo putem domaćih sirovina za isticanje ove oznake ne bi imao troška. Uloga države bila bi isključivo zakonodavna i nadzorna. Na taj bi se način štitila hrvatska proizvodnja i hrvatski poljoprivrednik. Ili pak možemo propisati kvalitetu hrane, da jedino meso koje stiže u roku od 48 sati na police može biti u kategoriji svježeg mesa, ili pak one jabuke koje sadrže određene količine škroba i šećera mogu u prodaju, ili utvrditi neki svoj model kojim ćemo pomoći domaću proizvodnju. (npr. Mađarska, Rumunjska, Belgija…)
Primjenom takvih i sličnih mjera može se puno pomoći u postizanju željenih ciljeva – proizvodnji i dostupnosti dostatnih količina zdrave hrane te očuvanju sela i kvalitete života hrvatskih poljoprivrednika.
Jer ako ljudi napuste sela, neće se ugasiti samo poljoprivredna proizvodnja. Tko će čuvati biološku raznolikost ako sela ostanu prazna, tko će čuvati naše vrijednosti. Selo nije samo poljoprivreda. Selo je koncept života važan za Hrvatsku.
Objavljeno 6. lipnja 2017.
