Među 370 izlagača na 10. Proizvodima hrvatskog sela sredinom travnja 2011. na novozagrebačkome jezeru Bundek u hrvatsku je metropolu, iako samo pod šatorima uz glazbu i jela, seosko ozračje odnosno sajamsku i prošteničku tradiciju, među ostalim, donijela i ponuda tradicionalnih drvenih igračaka.
Nisu se, istina, predstavili u izložbi Drvo je prvo, ali je Domaća radinost “Snježana” Ivice Mesaka iz Marije Bistrice odnosno iz sela Tugonice o tome govorila kao rijetko što.
Najprije suvenir od majke Božje Bistričke…
Gotovo do nedavno jedva da su se te igračke mogle kupiti igdje osim na Mariji Bistrici, a tradicionalni su im proizvožađi bili mještani obližnjega sela Laza. Prisjećam se 1986. godine kako sam zimi onamo išla raditi reportažu za tadašnji svoj Nedjeljni vjesnik, po duboku snijega, kada je za to selo još bez obnovljene i proširene ceste prema Sesvetama, vrijedilo da je odsječeno od svijeta, toliko da su se, kako mi je rečeno, u prošlosti među sobom i ženili. Onamo me je povela etnologinja Dunja Bledšnajder-Šarić koja je za Kumrovečko staro selo uz Titovu rodnu kuću, koje se tada otvaralo, dogovarala tradicionalne drvene igračke i majstore.
Svirale, stolići, krevetići, čikačoke…
Jedva smo pohvatali i njih, a i priču. Bila je to priča o velikom siromaštvu i mašti i pokušaju da se zaustavi umiranje tradicije ubrzano poboljšanjem standarda, mogućnošću zapošljavanja i sličnim modernim stvarima.
Bila je to i priča o tome kako je nekad svaka djevojčica željela s proščenja ili pijaca, osim licitarske bebe i srdašca sa zrcalom, i crveni drveni ormarić, stolić i stolčeke, a svaki dječak, osim licitarskoga konjića, i drvenoga na četiri kotačića i fučkaljku. Svi su željeli čikačoku: pticu ili leptira koji je lepetao krilima ako ste ga trkom gurali ispred sebe.
Izložba drvenih igračaka u – svetištu
Danas nude kojekakve čikačoke, ali i ormariće, škrinjice, stoliće s različitim šarama, pa čak u boji – Barbie! Hrabro su se suočili sa svjetskom konkurencijom.
Dakako da smo i svojoj odrasloj djeci pokupovali čežnju svojih davnih djetinjstava, a prilika je to i da podsjetimo kako je prošloga srpnja pod pokroviteljstvom Krapinsko-zagorske županije, Općine Marija Bistrica i Svetišta majke Božje Bistričke u samome svetištu pripremljena zanimljiva izložba tradicijskih drvenih igračaka.
Potjecale su one iz ruku majstora iz Laza (Ivan Mikuš, Dragutin Mikuš), Tugonice (naš poznanik sa zagrebačkoga sajma Ivica Mesar, Petar Gorički) i Turnišća (Zvonimir Majdak). A tim se zanemarenim područjem narodnog rukotvorstva odnosno tradicijskim dječjim igračkama Hrvatskoga zagorja mnogo bavila etnologinja Iris Biškupić-Bašić, kustosica zagrebačkoga Etnografskog muzeja.
Na Reprezentativnoj listi nematerijalne baštine čovječanstva
Na sastanku Međuvladina odbora za nematerijalnu baštinu održanog u Abu Dhabiju u Ujedinjenim Arapskim Emiratima od 28. rujna do 2. listopada 2009. dodine na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva upisano je sedam hrvatskih dobara nematerijalne kulturne baštine, a uz dubrovačku Festu Sv. Vlaha, Dvooglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog Primorja, Godišnji proljetni ophod Kraljice (Ljelje) iz Gorjana, Procesija Za križen na otoku Hvaru, Godišnji pokladni ophod zvončara s područja Kastva te Čipkarstvo u Hrvatskoj (Pag, Hvar, Lepoglava) i – Umijeće izrade drvenih tradicijskih dječjih igračaka s područja Hrvatskog zagorja.
Nikad dvije iste…
Time je popis našega baštinskog blaga s takvim priznanjem produžen zahvaljujući prednu trudu mjerodavnoga Ministarstva kulture i tadašnjega ministra Bože Biškupića. Nadamo se da će se uskoro zagorske drvene igračke čiju vrijednost priznaje i kulturni svijet moći kupiti kao suvenir po cijeloj zemlji. Dakako, uz certifikat koji će pričati priču o njima, barem kao na izložbi u Svetištu majke Božje Bistričke ili u prijavnici za UNESCO, gdje među ostalim, stoji:
“Drvene dječje igračke prepoznatljivi su tradicijski proizvodi Hrvatskoga zagorja s dugom poviješću. Upravo su se na ovim prostorima u 19. stoljeću razvila osebujna umijeća izrađivanja igračaka, koja su se u pojedinim selima kao što su Laz, Stubica, Tugonica ili sama Marija Bistrica zadržala sve do današnjih dana. Sva ta sela nalaze se na putu prema najvećem hodočasničkom mjestu u Hrvatskoj – Mariji Bistrici. Od vrlo jednostavnih igračaka svirala, asortiman se proširivao tako da su u pojedinim periodima izrađivali oko sto i dvadeset različitih igračaka.
Način izradbe prenosio se u određenim obiteljima iz generacije u generaciju i zadržao do danas. Za njih je karakteristično da ih izrađuju ručno muškarci, a većinom ih oslikavaju žene.
Nikada ne mogu biti dvije potpuno identične jer je svaka ručni rad. Kao materijal koristi se meko drvo iz neposredne okoline, vrba, lipa, bukva i javor, koje rukotvorci nakon sušenja tešu, a zatim uz pomoć drvenih ili kartonskih šablona posebnim alatom režu i oblikuju.
Pri oslikavanju se služe ekološkim bojama, a kao podlogu najčešće koriste crvenu, žutu ili plavu boju. Oslikavaju ih cvjetnim i geometrijskim ukrasima. Danas se izrađuje pedesetak vrsta igračaka, od raznovrsnih svirala, tamburica, igračaka u obliku životinja, pa sve do uporabnih predmeta.”