«Trsek moj zbudi se dugo si spal. Dugo na tebi snežek je stal. Trsek moj zbudi se bum te vrezal …» Tako pjesmom Pavleka Miškine, koju mnogi drže i narodnom, pozivaju vin ogradari i vinari svoje usnule čokote vinove loze na 22. siječnja.
Sv. Vinko, Vinceška, Vincelovo, Vinkovo ili Vincekovo tradicionalno se u nekim vinogradarskim krajevima slavi od davnina, a u nekima tek nekoliko godina, ponajprije u promotivne svrhe pojedinih vinogorja, grožđa, vina, vinskih cesta… Jedni još pozivaju samo prijatelje, s kojima obilaze sve vinograde, a drugi dovode i brojne turiste kako bi zajedno obišli vinograde i blagoslovili ih u novoj vinogradarskoj godini.
Obično se loza daruje vijencima kobasica i polijevanjem zreloga vino. Običaj je da se oreže i loze, pa se prema njezinu pupanju procjenjuje i godina koja dolazi. Rijetki su vinogradari poput majstora predikatnih vina Borisa Drenškoga iz Rusnice kraj Pregrade, koji na Vincekovo beru grožđe iz prethodne berbe. On to 2009. godine čini četvrti put za redom, a njegovo vino sv. Vinka, obično izbornih bobica ili ledeno ovjenčalo se izuzetnim priznanjima.
U zelinskome kraju, gdje se drži da nije ni dobro ni lijepo na Vincekovo biti sam pri klijeti, primjerice, na dan sv. Vinka vinogradar ide u vinograd po «sakomu vremenu», pa i po kiši i snijegu. Na glavicama oko najdražeg trsa «odtanca si starinskoga tanca rajteka» te trs zalije starim vinom pri tome moleći:
“Dragi Bog čuvaj trsa mog,
evo ti zrelog vina da bu dobra godina.
Oblake razmakni, sunce primakni,
mraza zgoni, na tuču zvoni.
Se bum obdelal
da bi v jesen popeval.
Rozgu si bum zel
i vu vodu del.
Sveti Vincek pokaži svetu
kak bu vu novom letu.“
Rozgva se odreže od reznika i stavi u čašu ili vazu s vodom. Voda se povremeno mijenja, a nakon dva-tri tjedna rozgva propupa i pokazuje listove i cvijet. Po tome se vidi kako je trs prezimio te određuje način rezidbe. Ako se na Vincekovo druži više pajdaša, svaki dobije svoju grančicu trsa i čestita se – sretna nova vinogradarska godina! A ako se na taj dan “u mlaki vodi opere vrabec, bu pijače”!
Sveti je Vinko, Vincentius Laevita Caesaraugustanus, u četvrtome stoljeću bio đakon u Zaragozi u Španjolskoj. Za Dioklecijanove ga je vladavine progonio prokonzul Dacijan i strahovito ga je mučio ne bi li ga pokolebao u vjeri. Kad mu to nije uspjelo, okomio se na nj ljubaznošću i raskoši te mu dao prostrti postelju od ruža. Kad je legao na nju, Vinko dušu preporuči Bogu i preseli se na onaj svijet. Dacijan se bijesan tijela riješiti bacanje divljim zvijerima, ali ga obrani gavran, zatim bacanjem u more na pučini, more ga izbaci na obalu, a valovi mu iskopače grobnicu. Kasnije je svečevo tijelo pokopano u Valenciji. Uz njega katolici štuju i Vinka Ferrerskog i Vinka Paulskoga.
Objavljeno 21. siječnja 2009.