Intervju je inicijalno napravljen za časopis Plan B, iz kojega je i preuzet.
Prof. dr. sc. Damir Kovačić spaja mnogima gotovo nespojiva područja u svome radu na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. On je vodeći je autoritet na području agroekonomije u Hrvatskoj i autor je programa “Preporod hrvatskog sela” Hrvatske seljačke stranke koji pokazuje gdje se krije budućnost hrvatskoga sela.
Koji su osnovni problemi hrvatskog sela i kamo nas sadašnji razvitak vodi?
Najveći problem hrvatskoga sela njegovo je demografsko propadanje. Masovno iseljavanje seoskoga stanovništva zbilo se šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kad je industrija zapošljavala veliki broj novih radnika. Drugo veliko iseljavanje seoskog stanovništva dogodilo se za vrijeme Domovinskoga rata. Tako su čitava područja zemlje ostala bez stanovnika ili s jako malo stanovništva.
Što “egzodus s hrvatskog sela”, koji spominjete u svome programu, znači za Hrvatsku?
Prema podacima zadnjeg popisa stanovništva, samo u proteklom desetljeću broj se seoskih naselja ispod sto stanovnika povećao gotovo za trećinu, a udvostručio se broj seoskih naselja bez stalnog stanovništva. Zabilježeno je čak 186 sela bez stanovnika što je posljedica biološkog gašenja tih naselja. 2408 sela ima manje od sto stanovnika, zapravo prosječno četrdeset stanovnika po naselju. K tome 2050 sela ima od 100 do 299 stanovnika, odnosno dvije trećine seoskih naselja u Hrvatskoj ima manje od 300 stanovnika. Većini tih naselja zbog nepovoljne starosne strukture, posebice onima izvan regionalnih središta prijeti izumiranje.
Ukoliko se ovaj negativni trend nastavi, posljedice za ukupno društvo bit će pogubne: nekontrolirana urbanizacija, daljnji neravnomjerni razvitak Hrvatske, nedovoljno korištenje prostornog i ljudskog potencijala te u konačnici osiromašenje Hrvatske.
Na koje sve načine mislite da se “seljački” proizvodi mogu ponuditi domaćem tržištu? Tko su i tko će biti potrošači tih proizvoda? Mislite li da će problem same prodaje biti više u prezentaciji proizvoda i određenome obrazovanju kupaca, posebice mlađih konzumenata?
Kad se govori o „seljačkim“ proizvodima potrebito je razlikovati dvije skupine. To su tzv. generički proizvodi kao što su žita, povrće, voće, stoka i sl. Konkurentnost s ovim proizvodima moguće je postići “rezanjem” troškova i/ili povećanjem vrijednosti proizvoda na tržištu.
Veći dio seljačke proizvodnje u Hrvatskoj, ponajprije zbog malog posjeda, nije troškovno i cjenovno konkurentan i nema veće mogućnosti za smanjenje proizvodnih troškova. S toga s ovim proizvodima, kako danas stoje stvari na tržištu, nema perspektive za većinu seljačkih gospodarstava u Hrvatskoj.
Druga skupina uključuje proizvode dodane vrijednosti za potrošače, bilo da se radi o većoj kvaliteti proizvoda, posebnim tehnološkim postupcima i/ili tradicijskim proizvodima.. Spomenut ću samo neke, većini poznate proizvode: Slavonski kulen, Istarski i Dalmatinski pršut, domaća šunka i kobasice, Samoborska salama, Slavonska šljivovica i ostale prirodne voćne rakije, Bermet, Lička i Jadranska janjetina, Zagorski puran i Posavska guska, Zelinski kopun, Paški sir, Dingač, Babić, Plešivički portugizac, med i maslinovo ulje s određenih proizvodnih položaja, ekološki proizvodi itd. Osim hrane i pića, tu spadaju proizvodi kućne radinosti i tradicijskih obrta.
Problemi s ovim proizvodima su i u proizvodnji i prodaji i marketingu. Proizvodnja ovih proizvoda većinom se obavlja na «crno». Kvaliteta proizvoda jako koleba. Malo se ulaže u dizajniranje, pakiranje i označavanje proizvoda. Manjka promocija, a posebice se malo koristi publicitet. Planiranje prodaje, ako i postoji, nije utemeljeno na analizi tržišta, te zahtjevima i zadovoljstvu kupaca. Konačno, tržni i dohodovni potencijal ovih proizvoda još nije niti približno iscrpljen što ostavlja prostor za ulazak novih gospodarstava.
Što se tiče tržišta „seljački“ proizvodi imaju pozitivan imidž među domaćim potrošačima. Pozitivnom imidžu domaćih proizvoda najviše pridonosi poznato podrijetlo, najčešće mjesno ili regionalno. Potrošači te proizvode doživljavaju svježijima, ukusnijima i prirodnijima. Međutim, svakako da će budući položaj ovih proizvodi ovisiti i o njihovoj promociji na tržištu u koju spadaju i mjere edukacije mlađih potrošača.
Agroturizam se spominje već godinama i Vi ste govoril o njemu, ali koliko Hrvatska ima stvarne mogućnosti za razvitak tog područja? Što konkretno mislite da možemo ponuditi turistima i na koji bismo tip turista trebali ciljati? Postoje li već uspješni primjeri agroturizma u Hrvatskoj koji, po Vama, mogu poslužiti kao uzor?
Hrvatska je zemlja koja ima gotovo 60 milijuna noćenja stranih turista koji koriste usluge turizma na seoskom gospodarstvu u svojim ili susjednim zemljama. Najbolji primjer kakav potencijal ima Hrvatska je Istra, gdje su u posljednjih nekoliko godina svi oblici turizma u seoskom prostoru doživjeli bum. Da bi se to desilo i u ostalim ruralnim dijelovima Hrvatske potrebito je kao prvo izgraditi osnovnu turističku infrastrukturu. To znači, ako se u nekom selu žele baviti turizmom, onda mora postojati barem 50 postelja i dva do tri seoska gospodarstva koja nude usluge domaće hrane. Naravno, potom dolazi promocija turističke destinacije i borba za goste. Međutim, bez osnovne infrastrukture nema niti turizma.
Osim već spomenute Istre, od agroturizma je nešto više razvijen vinski turizam (vinske ceste) te nekoliko pojedinačnih destinacija diljem Hrvatske.
Kako o svojoj budućnosti razmišljaju danas ljudi na selu i to ne samo mladi? Jasno je da se bježi u gradove i urbana središta, ali s obzirom na stalna razočaranja, mislite li da će se dovoljno brzo plan Preporoda moći učinkovito primijeniti?
Prošle godine smo proveli istraživanje među stanovnicima sela starosti između 25 i 40 godina. Za ovaj članak možda samo nekoliko najzanimljivijih rezultata. Uvjetima života na selu nije zadovoljna većina ispitanika (45,3%). Kao najveći nedostaci navode se manjak infrastrukture i nedostatak posla.
Petina ispitanih namjerava se odseliti iz svog sela. Kao temeljni motiv odlaska većina ispitanih navodi nedostatak posla i bolje uvjete života u gradu. Važan motiv odlaska u grad je i veća mogućnost upoznavanja mladih ljudi.
Sve ove probleme nije moguće riješiti „preko noći“ i okrenuti negativne trendove. Međutim, ako se želi spasiti današnji način života u većini naših sela držim da je sada zadnji čas da se problemi počnu rješavati, jer „sutra“ će vjerojatno biti prekasno.
Koje su prednosti alternativnih izvora energije za Hrvatsku vezano za selo odnosno na koje sve načine mislite da ih možemo iskoristiti? Govoreći o ovoj temi, mnogi će pokazati određenu sumnju. Mislite li da je ona opravdana?
Jedan od primjera je korištenje biomase. Primjerice, Austrija od ukupne energije oko 17% dobiva iz biomase, a Hrvatska svega oko 4% i naravno da tu postoji veliki potencijal. Dobra okolnost su i sve veća poticajna sredstva koje daje EU za proizvodnju alternativnih izvora energije.
Dakako, pri tome treba razlikovati kad se za proizvodnju energije koriste ostaci poljoprivredne proizvodnje i šumarstva od slučaja kad se za proizvodnju energije koristi hrana, primjerice kukuruze. Osobno sam protiv toga da se hrana uništava za potrebe proizvodnje energije.
Marketing. Brand. Stalno se sami sebi žalimo da ne znamo “brendirati” svoje proizvode bili oni iz grada ili sa sela. Možemo li “brendirati” selo i je li to uopće potrebno?
Mislim da se kod nas posljednje vrijeme prevelika pozornost poklanja „brendiranju“ i „zaštiti“. Samo „brediranje“ bez dobrog proizvoda ne pomaže ništa. Najveći problem većine dobrih proizvoda sa hrvatskog sela je mala i neujednačena proizvodnja za tržište. Tek kad to riješimo „brendiranje“ može pomoći da se poveća konkurentnost tih proizvoda na domaćem i globalnom tržištu.
Slično vrijedi i sa selom. Ako se ne zaustavi njegovo propadanje, ako se ne poboljšaju uvjeti života na selu, ni „brendiranje“ neće puno pomoći.
Razgovarao: Ivan Brezak Brkan