Selo Piljenice, prvo kada se iz Moslavine prijeđe Ilova i uđe u Slavoniju ili zadnje kada se iz Slavonije uđe u Moslavinu, jedno je od najljepših a možda i najljepše selo što sam ih imala priliku vidjeti. A nisam ih vidjela malo, ne samo u Hrvatskoj!
U njega me je doveo nesvakidašnji povod. O 64. rođendanu kolege književnika Đure Vidmarovića ogranci Matice hrvatske Lipovljani i Kutina s Udrugom žena Mlinarice u društvenom su domu njegova rodnog sela organizirali promociju knjiga Pjesme, novele i jedna drama Katarine Brkić i Putovanja i sjećanja Đure Vidmarovića.
Lijepo slavonsko selo puno uspomena
Ne zna čovjek što je bilo ljepše. Seoskim asfaltiranim putem uz krasno uređenu rijeku Pakra i preko njezinih mostića pa sve do staroga drvenoga, gotovo srušena mosta vodio nas je sam povjesničar Vidmarović pletući priču kako je to selo nastalo u vrijeme kada su Francuzi počeli eksploatirati tu nekad raskošne slavonske šume i piliti stara debla u četiri pilane podignute na rijeci koja je svakoga proljeća sve plavila te su inače drvene kuće, prizemnice i čak i po nekoliko stoljeća stari čardaci, trijemovi, sa švapskim uglovima, uzdignute na nekoliko redova cigle.
Otkako je rijeka uređena ustavama, ima visok, ali neprestano jednak vodostaj, a još nekoliko mlinova vodenica i radi. Selo je osnovano početkom 18. stoljeća i isprva je imalo njemačko ime Merzindorf, jer su mnogi stručnjaci uglavnom bili došljaci Nijemci, Česi, Slovaci, što se i danas vidi u pohrbaćenm prezimenima. Kasnije je selo dobilo hrvatsko ime – Piljenice. Dakako, prema – piliti.
Bilo je čak šest zadruga Vidmarovića…
Pripovijeda nam Đuro gdje su livade koje se zovu Bezgovača, a gdje šume Carevina i Beljevina, u kojoj je, dakako, rastao bijeli jasen. Piljevine i granica na Ilovi zanimljiva je i jezično, jer se tu oštro, kao odrezan, dijeli štokavski i kajkavski odnosno kjejkavski dijalekt, a štokavske Piljevine imaju i mnogo još neproučenih turcizama (ćuprija, sokak, pendžer…), iako taj dio Vojne krajine osmanlije nikad nisu osvojile. Slobodnjaci Vidmarovići su, otkrivamo, nekad u Piljenicama imali čak šest zadruga.
Sam je Đuro selo napustio kao dijete, ali je živeći u susjednoj Ilovi do vlaka i škole prtio snijeg u gumenim čizmama, načekao se prvoga jutarnjeg vlaka, a obrazovan i zreo nagledao se svijeta. U svome je selu, prisjetio se, održao i jedan od uspjelih predizbornih skupova uoči prvih višestranačkih slobodnih izbora u slobodnoj Hrvatskoj.
No, Đuro Vidmarović otkriva rado i kako je u njegovu rodnome selu 1888. godine rođen i karikaturist Branimir Petrović, poznat primjerice po slavonoj Matoševoj portretnoj karikaturi te kao službeni karikaturist Lige naroda u Švicarskoj.
Vodo, vodo, kraj staroga mlina profesorice Leničke
Uz Kozarca, koji je tu kao šumar brinuo o slavnim šumama koje je i opisao, Đuri Vidmaroviću, prvome književniku, zatim prvome saborskom zastupniku i prvome veleposlaniku iz toga kraja (i to u Kijevu u Ukrajini) te čovjeku koji se cijeli život zanima i za manjine te istražuje i piše o njima, bilo o Hrvatima u drugim zemljama bilo drugih naroda u Hrvatskoj, dakako da su čestitati došli i predstavnici Češke besede, Matice slovačke i Udruge Karpati.
Ne samo da su tamburaši lipovljanske Lipe Đuri čestitali stihovima Ivana Kozarca Dobro veče, moj svečaru, nego je, uz Stjepana Crnka, predsjednika lipovljanskih maričara, dobra duša piljeničkoga susreta profesorica Melita Lenička napisala i posebne prigodne stihove – Vodo, vodo, kraj staroga mlina. Nije propuštena ni gozba s domaćim kolačima i rođendanskom tortom. A Vidmaroviću su kao sjećanje na rodno selo darivali i ulje slikara Ivice Bilandžića s motivom piljeničke vodenice.
Najprije zajednička knjiga stihova Mojom Moslavinom, a sada dvije vrlo različite knjige
O obje su knjige i oba autora poneseno govorili i Dragutin Pasarić iz kutinskoga Spiritus movensa, koji je s kutuinskim Ogrankom Matice hrvatske i objavio obje knjige, i recenzentica Marijana Horvat, a o Đuri Vidmaroviću i kolegica po peru Katarina Brkić, s kojom je još 1991. godine objavio zajedničku knjigu poezije Mojom Moslavinom.
Vrlo nadahnuto govorio je i sam Vidmarović, koji je – tekstovi njegovih putopisa to govore! – obližnji Trebež nalazio hodeći svijetom od Australije i Svete Zemlje do Kanade i SAD i Nijagarinih slapova. Čovjek koji se za svako putovanje osobito priprema te kojega pohvališe i za povijesne i za religiozne i za kojekave druge tekstualne dubine, mene oduševljava različitošću pristupa krajevima kojima putuje i o kojima piše.
Tko želi biti knjigom poštovan, neka knjigu piše…
Knjigu njegovih odabranih putopisa, od kojih bi mnogi mogli postati i zasebne knjige, odčitala sam u dan i pol, a podjednako me je oduševila serioznost i političnost istarskoga i ukrajinskoga putovanja, kritičnost američkoga (ili australskoga ili kanadskoga), posve neočekivana duhovitost do suza izraelskoga. Da nije to, pomišljam, ipak povezano s datumom rođenja 1. travnja ili kako bi naši duhoviti kolege književnici poigrali s 1. aprilom 1. travnja?) Vidmarović je najbolji ondje gdje je svoj, gdje piše osobna zapažanja, pa ma i o australskoj kupaonici koja je takva da se boraveći ondje u njoj nije niti jednom okupao! A tek glasovite njegove glasovite migrene, koje nemaju obzira prema trenutku, ma bila to zabranjena vojna zona u Svetoj Zemlji ili prvi nastup hrvatskoga diplomata u stranoj zemlji!?
Kako se iz visoke politike i diplomacije vratio svome književnome pozivu, valja mu vjerovati, kad odajući zahvalnost svojim seljanima, čiju će čast od subote, 2. Travnja 2011. godine, kako reče, pamtiti do groba, kaže: Tko želi biti knjigom poštovan, neka knjige piše…