Ako Gavrilović svojim prozivodima od slavne Gavrilovićke do u nas nedostignute jetrene paštete pronosi «320 godina strasti», s koliko li se onda tradicijom strasti može podičiti Petrinja i cijeli kraj? Pomišljam to na zanimljive vijesti sa već 5. Petrinjske kobasijade održane u subotu 7. svibnja 2011. Poslije četiri godine od hrvatske seljačke stranke organizaciju te manifestacije preuzela je Udruga Petrinjska kobasica.
No po mišljenju petočlanoga ocjenjivačkoga suda predvođenoga docenticom dr. sc. Vesnom Dobranić sa Zavoda za higijenu i tehnologiju animalnih namirnica Vetrinarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, najbolji vanjski izgled, prerez (boju i strukturu) te miris i okus imala je i ove, kao i prošle godine, kobasica Marinbrođanina Darija Žinića. U stopu su ga pratili također Marinbrođanin Stjepan Žinić i Petrinjac Željko Bačan. Dodijeljeno je još devet zlatnih te po 15 srebrnih i brončanih priznanja.
Pred ocjenjivački sud 51 kobasica
Na ocjenjivanje je pristigao ukupno 51 uzorak tradicionalne petrinjske kobasice. Ona nema ništa zajedničko s gavrilovićkom i nije u tipu zimske salame. Zamjenik gradonačenika Petrinje Milan Herceg kaže:
“Za našu banovinsku kobasicu, ako želiš baš kvalitetnu kobasicu, potrebno je zrelo meso od svinje teže od 150 do 200 kilograma, prvoklasno, dakle od buta ili karea, te tvrdi špek (slanina). Meso i špek samelju se na krupnijoj šajbi, začine se samo solju, ljutom crvenom paprikom i češnjakom, dobro promiješaju te ostave da se odmore preko noći. Nadijevaju se u prirodno crijevo, domaće ili kupljeno, i stavljaju na hladni dim. Koliko? Ovisno o tome koliko se želi u kobasici okusa dima, ali obično jedan, dva, možda tri ili čak više dimova. Zatim se kobasica suši i zrije. Katkad se, ovisno o klimi, može jesti već za dvadeset dana a ponekad je potrebno i mjesec i dva. Jede se tanko narezana, sirova.”
Uz dobre sirovine odlućujuća je i – klima
Otkad se svijetom proslavila Gavrilovićka, mnogo se govori o klimi petrinjskoga kraja, koja je, sudeći po nagradama, izuzetno povoljna u Marinbrodu. Mnogo toga ovisi o tavanu, u kojem se zrak i propuh mogu usmjeravati podizanjem i spuštanjem crijepova, podsjeća gospodin Herceg, koji ove godine sam nije radio kobasicu, ali jesu njegovi doma u Prnjavoru Čuntićkom, koji je godinama tradicionalno rade.
Sada Udruga Petrinjska kobasica počinje ozbiljno raditi i na standardizaciji toga našega autohtonog proizvoda, a kada dostignu stalnu ujednačenu visoku kakvoću, razmišljat će i o brendiranju.