Živi selo – Stranica 9 – O selu i za selo

Tradicijske pregače – najslikovitiji dio nošnje i statusni simbol

Osim oglavlja, pregača je najslikovitiji dio pučke materijalne kulture i, dakako, statusni simbol. A Tradicijske pregače, uz onu o pisanicama, najdražana je izložba etnologinje i ravnateljice Muzeja Moslavine Kutina Slavice Moslavac. S kolegicom Editom Janković Hapavel, povjesničarkom umjetnosti i etnologinjom, ravnateljicom Galerije Stari grad Đurđevac, autorica je izložbe Tradicijske pregače Moslavine, hrvatske Posavine, Pokuplja i Banovine od 17. ožujka 2011. tri tjedna otvorene u kutinskoj Galeriji Muzeja Moslavine.

Čak šezdesetak pregača iz đurđevačke te pregače iz muzejske te nekoliko privatnih zbirki, primejrice glasovitoga Stjepana Šajnovića, Josipa Radočaja, Ankice Đurinec, Nevenke Srake i drugih, otkrivaju, kao što i autorice ističu u popratnome katalogu, izuzetnu etnografsku, dokumentarnu i umjetničku vrijednost. Nije, uostalom, bez razloga umjetnik istančane ljepote Ivan Lacković Croata bez razloga počeo skupljati tradicijske, napose posavske pregače i u svojoj ih zbirci darivao rodnome kraju.

Za jednu pregaču cijela zima

Ljepota je to koja ostavlja bez daha. Kako i ne bi kad je, kako reče jedan od posjetitelja zagledan u čudesan rad, za samo jednu takvu pregaču bila potrebna cijena jedna zima?!

Autorice kataloga podsjećaju na izradu baštinskoga tekstila te da je lan bio osnova u Posavini, Moslavini i Banovini, a konoplja nešto više u Turopolju.

Ukrašavanje tekstila, pišu Slavica Moslavac i Edita Janković Hapavel, bilo u samom tijeku tkanja određenim geometrijskim, animalnim ili vegetabilnim motivima, kao i vezenjem predstavljalo je isključivo ženski posao. U zadruama se on prenosio s koljena na koljeno, ali, ističu, motivi koji ukrašavaju ruho nisu suhoparno ponavljanje, ni šablonsko izvođenje starog motiva, jer svaka tkalja i vezilja je u svoj rad željela udahnuti dio vlastitog bića.

Umijeća prenošena od praslavenske starine

Umijeća prenošena od praslavenske starine, posebice crvenih i bijelih ornamenata u utkivanju, zatim bojanje nebijeljene lanene niti domaćim biljnim bojama, primjerice lukom, šafranom, travom pesevinom i slično, nabavljanja tvorničke i starinske svile talava, kupovnoga pamuka odnosno crnoga, crvenoga ili pravoga pisma, zatim vune utkana su u svaki cerntimetar nabrane neponovljive drevne ljepote.

Od ornamenata su tu i sitni križići, kružići, zvjezdice, stilizirane ružice ili rozete, valovnice…, koji su u novije vrijeme zamijenjeni raskošnim motivima cvjetnih kitica – cjelovite i narezane ruže, pupoljci, georgine, jaglaci, ljubičice, đurđice, potočnice, perunike, ljiljani… – i gemetrizirani životinski ornamenti – ptice, leptiri, pauni… Ruža je najčešći motiv, jer je pojam za skladno, savršeno, nježno i čedno, au kršćanskoj simbolici i duša, srce i ljubav. Simbol je i mladosti i prolaznosti. Ima i magijsku moć.

Uz različite tehnike tkanja žene su i različitim tehnikama vezenja, pa iglom kreiraju plosni vez, ovijenac, pečki vez, rasplet ili t5vez, kosovski, na vuzličke (križice), šupljiku (razni ažuri), na dva lišca, lozanje, za pol zabadanja itd.

Sloboda u izmišljanju mustri

Autorice podsjećaju na posvemašnju slobodu u smišlenkama, felama i muštrama, koje osmišljavaju osobito nadarene tkalje i vezilje, ali i na zabrane kada smiju a akada ne smiju radidi. Nikako, primjerice, na Božić, Uskrs, sv. Barbaru, sv. Luciju, Mladi petak, Kvatre…

Autorice podsjećaju i na značenje boja, kada se nosilo šareno a kada bijelo, zatim na različita vjerovanje te migracijske i građanske utjecaje na narodno ruho. Sva ta ljepota nastajala je uglavnom u 19. i početkom 20. stoljeća kada su se takve, urešene i u dublje i pliće nabore nafaldane, našnitane pregače, zasloni, zastori i fertuni nosili samo u najsvečanijim prilikama, a da se u žalosti i u starosti, a pogotovo za svaki dan, nosilo prosto, bijelo i neurešeno.

Nije bez razloga pregača završila i u pjesmi, koju je na otvorenju izložbe tradicijskih pregača izveo KUD Husain: «Dragi dragoj fertun kupi,/ a moj meni neće./ Cin-cin-cinde-linde/ čuj garava moja/ zakaj sam njegova…»

Piše Božica Brkan

Udruga proizvođača bučina ulja Hrvatske narasla na ivanićgradskoj Bučijadi

Kada je prije šest godine stratala Bučijada u Ivanić Gradu, malo je tko stvarno vjerovao u pobrojene ozbiljnije gospodarske nakane. Isprva kao turistički razlog da se trećega vikenda u listopadu vlakom dođe iz Zagreba u okolicu na bučnicu, juhu od tikve, po sjeme egzotičnih i ekoloških tikava ili po egzotične ukrasne plodova, bučino ulje, džem ili pekmez od buča, čak i po literaturu, jer je 2010. Grad Ivanić Grad objavio i knjižicu Marice Svetlečić «Neka buče govore jelom» o uzgoju tikava te sa stotinu receptura žena iz ivanićgradskoga kraja, buča je postala i vrlo respektabilan razlog za razgovor i za akciju.

Priredba je najprije iskočila kao prva među sličnim bučno-tikvastim priredbama u zemlji, a zatim je, upravo zalaganjem Grada, 23. veljače 2011., u Ivanić Gradu osnovana i nacionalna Udruga proizvođača bučina ulja u Hrvatskoj. Izuzevši tri, istina najveće, pristupili su joj svi prerađivači bučinih koštica u ulje. Oni žele zajedničkim nastupom (sjeme, gnojiva, zaštitna sredstva, poticaji, zajmovi, tržište…) pojednostaviti svoje poslovanje te organizirano omogućiti onima koji nemaju mnogo zemlje da uzgojem različitih vrsta buča za različite namjene oplemene tlo, a i kućni budžet.

Najvažniji zadatak – povećanje proizvodnje i potrošnje bučina ulja

Povećanje proizvodnje i poboljšanje kakvoće osnovni su joj ciljevi. Zagledani, naime, u najpoznatije europske proizvođače bučina ulja, Austrijance, ovi su uglavnom sitni hrvatski uljari uočili kako susjedi rado kupuju bezimeno u nas proizvedeno ulje u rinfuzi te ga prepakiranoga prodaju pod svoje, dakako, po mnogo unosnijim cijenama.

Hrvatski su se uljari odlučiti stoga udružiti, urediti tržište i, ne samo zato što je to sad moda, stvoriti prepoznatljivi brand ulja koje se tradicinalno do sada u nas trošilo najviše u sjeverozapdnoj Hrvatskoj odnosno u Međimurju, Zagorju i Zagrebu, a ima perspektivu i mnogo šire kroz novu gastronomiju.

Buče i tikve od mesa i koštica do ulja

Ne samo, naime, da se tim «crnim» ili «koščičnim uljem» začinjava salata, bažulova odnosno grahova ponajprije, nego se kreiraju i zanimljiva jela kao što je u svome zaprešićkom restoranu chef Tomislav Špiček kreirao sladoled s bučinim košticama i bučinim uljem. Uz to, bučine koštice kroz mnoge se priredbe, primjerice kroz slastice «Babičini kolači», izvlače iz zaborava.

A otkad su uzgojene koštice golice, postale su i omiljen moderan snack poklonika tzv. zdrave hrane. Znana je, naime, zdravstvena korist bučinih koštica i bučina ulja, posebice za muški svijet koji ima problema s prostatom. Na to se, dakako, oslanja i uopće posljednjega desetljeća omiljenost tikava zbog mesa ploda, koje se može prpremati na mnoštvo načina.

Udruga proizvođača bučina ulja tragom uspjelijih proizvođača maslinova ulja

Udruga proizvođača bučina ulja Hrvatske okupila je uglavnom sve proizvođače bučina ulja, izuzevši, na žalost, tri najveće. Pod predsjedanjem Ivana Grbića, vlasnika tvrtke Grbić d.o.o. iz Požege, najistočnije uljare za preradu bučinih koštica – ne računajući i one svježe otvorene u Srbiji?! – glavnim je zadatkom istakla promicanje, razvitak i unapređenje proizvodnje bučina ulja, stvaranja robne marke bučina ulja i zaštite proizvoda posebne kvalitete, nastup prema tijelima i institucijama Republike Hrvatske u ime proizvođača, te poticanje i organiziranje izvoza ovog proizvoda.

Da bi to postigli, odlučili su – zagledani u kolege proizvođače maslinova ulja, koji su i mnogo brojniji i koji su odmakli mnogo dalje u svemu – definirati probleme i zadatke te ponuditi rješenja u području zakonodavstva, tehnologije, tržišta i edukacije. Tako, primjerice, kane pokrenuti dopunu Zakona o državnoj potpori u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu (NN 87/02) u području proizvodnje uljnih buča i bučinog ulja kako bi država bespovratno poticala i tu proizvodnju, sufinancirala kamate, subvencije za sadni materijal te projekte spodručja proizvodnje bučina ulja i uzgoja uljnih buča kroz proračune jedinica lokalne samouprave i županija. Iniciranje potpisivanja sporazuma jedinica lokalne i područne uprave i samouprave o poslovnoj suradnji sa zainetersiranim bankama gdje zainteresirani poduzetnici mogu podići zajmove.

Također kane potaknuti donošenje pravilnika o bučinim uljima, kvaliteti i kontroli kvalitete, zatim akata koji će stručno definirati tehnologiju proizvodnje bučina ulja u suradnji s obrazovnim, zdravstvenim i znanstvenim institucijama u RH (Prehrambeno biotehnološki fakultet, Agronomski fakultet i dr.). Žele također utvrditi kriterije i način ocjenjivanja kvalitete bučinaulja te pravila kušanja.

Edukacija proivođača i buča i ulja, ali i – potrošača

Druga je skupina zadataka definicija i njegovanje dobre prakse u svim segmentima proizvodnje bučina ulja i edukacija proizvođača organizacijom seminara i radionica, tematskih rasprava i javnih tribina, grupnih posjeta sajmovima, seminarima i radionicama, promocija prilagođavanja poljoprivrednika ekonomičnijem i konkurentnijem načinu proizvodnje te prihvaćanje i primjena novih tehnologija; podizanje ekološke svijesti poljoprivrednika kroz stručna predavanja i savjetovanja.

Treća skupina zadataka usmjerena je poticanju potrošnje bučina ulja i njegova vrednovanja: edukacija građana i potrošača kroz javne istupe članova Udruge i promidžbeni materijal; poticanje prodaje proizvoda od bučinih koštica i ulja, a posebice njihov izvoz u EU; edukacija mladih koja podrazumijeva uključivanje djece u rad udruge, njihovo osvješćivanje od malih nogu kroz predavanja u vrtiću i osnovnoj školi i njihovo sudjelovanje u različitim ekoakcijama.

Četvrta je skupina zadataka promidžba, kako osposobljavanjem članova Udruge za kontakte s medijima i organiziranje njihovih medijskih istupa, tako i izradom suvenira Udruge i djelatnosti proizvodnje bučina ulja te zajedničkih promidžbenih materijala, zatim izdavanje stručnih časopisa, biltena i brošura spodručja proizvodnje, prodaje i primjene bučina ulja.

Brojne manifestacije za stručnu i široku javnost

Slijede potom manifestacije Dani bučinog ulja, ocjenjivanje bučina ulja, organizacija prigodnih programa i sadržaja, druženje, upoznavanje i razmjena iskustava među proizvođačima bučinog ulje iz cijele Hrvatske i šire. U okviru manifestacije Dani bučina ulja planiraju i stručnu raspravu o bučinu ulju i zdravlju odnosno o blagotvornom djelovanje bučina ulja na zdravstvene probleme. Planiraju organizirati i sajam na kojem će prezentirati kvalitetu bučinog ulja, a također računaju i na sudjelovanje proizvođača na sličnim sajmovima i manifestacijama u inozemstvu.

Šestu skupinu zadataka nazvali su Markicom protiv manipulacije na tržištu – brend zemljopisnog podrijekla. Proizvođači bučina ulja smatraju kako je pri izvozu bučina potrebno zaštititi zemljopisno podrijetlo proizvoda prema Pravilniku o oznakama izvornosti i oznakama zemljopisnog podrijetla hrane Ministarstva poljoprivrede prema pravnoj stečevini Europske Unije da se njime ne bi moglo manipulirati na tržištu. Udruga ima za cilj promovirati i stvoriti brend hrvatskoga bučina ulja te ga promovirati doma i u inozemstvu.

Uz ostalo, kane okupljati članstvo, organizirati zajedničke nastupe na sajmovima, izložbama i drugim manifestacijama s ovoga područja, poticati druženja i razvoj humanih i plemenitih odnosa među članstvom, surađivati sa svim udrugama u ekologiji, poljoprivredi te udrugama koje djeluju na očuvanju biološke raznolikosti zemlje i srodnima.

Tekst Božica Brkan

Više informacija o Udruzi i uzgoju buča za preradu u bučinu ulje u Gradu Ivanić Gradu, Marica Svetlečić, tel. 012831376, e-pošta marica.svetlecic@ivanic-grad.hr

Kako posaditi voćku u kućnome vrtu?

Sadnja voćke u kućnim vrtovima, tumači dr. sc. Ivo Krpina, drugačija je od one u plantažnim voćnjacima, jer ne traži ni prethodnu analizu tla, a ni duboko oranje niti meliorativnu gnojidbu.

Kako da pravilno posadite voćku, za Živi selo savjetuje dr. sc. Ivo Krpina, jedan od najuglednijih stručnjaka u nas, i sam voćar, kod kojega smo i snimili postupak sadnje uz pomoć njegovih suradnika. Živi selo i reporter Dražen Kopač potrudili su se da vam što jednostavnije i što točnije prenesu postupak kako vam sadnja ne bi bila muka nego zadovoljstvo.

Ovoga se puta nismo upuštali u dvojbe je li bolje saditi u jesen ili u proljeće, zatim koje voćke saditi na kakvu tlu, kako spajati različite vrste i sličnome.

Iako unaprijed upozoravamo kako je vrlo važno da o svemu tome vodite računa kako vam s ene bi dogodilo da vam se voćke međusobno guše, da se ne mogu oploditi i slično.

Svaka voćka zahtijeva svoju jamu…

Pri sadnji najprije iskopajte jamu promjera oko 50 cm i duboku onoliko koliko je dubok korijen voćke, u slučaju kruške – jer nju smo nakanili posaditi – oko 40 cm.

Prije nego sadnicu postavite u jamu – na podlogu (humku) od rahle zemlje – orežite (osvježite) joj korijen. Na taj će način lakše zarasti moguća oštećenja nastala pri transportu sadnice.

Kada je stavite u jamu, korijen prekrijte zemljom na koju potom stavi 5 l komposta ili humusne zemlje.

Kompost idealan za korijen

Kompost je, objašnjava Krpina, idealno okruženje korijenu – niti je kiseo, niti alkaičan, a vodu upija kao spužva. Štoviše, zadržava je oko korijena, a istovremeno u sebi sadržava uravnotežen, optimalan omjer hranjiva.

Nakon komposta cijelu jamu zaspite zemljom te lagano sabijte kako sadnica ne bi bila klimava. Također, sabijanjem korijen dovodite u najneposredniji kontakt sa zemljom.

Krpina ističe kako valja paziti da cijepljeno mjesto bude iznad razine tla te okrenuto prema jugu. Ako ga zaspete zemljom, pojašnjava, ‘žali bože što je voćka cijepljena’. Tada će korijen potjerati iz plemke, nadzemnoga dijela voćke, pa će plod, objašnjava, biti malen, sitan poput oraha.

Kolac sa sjeverne strane

Nakon sabijanja zemlje uz voćku, obvezno s njezine sjeverne strane, postavite kolac.

Tada oko nje, iznad razine tla, napravite tzv. zdjelicu od rahle zemlje, koja će sprečavati otjecanje vode.

Voćku plastičnim vezivom povežite uz kolac kako je vjetar ne bi savijao. Time sprečavate i gubljenje kontakta korijena odnosno korijenovih dlačica koje upijaju hranu sa zemljom.

Potom sadnicu voćarskim škarama prikratite na dužinu od oko 1,5 m. Treba napraviti ravni rez kako bi ozljeda bila što manja, 2-5 mm iznad gornjega pupa. Izuzevši na marelici, ranu nije potrebno zamazivati voćarskim voskom.

Preko šupljega kolca – zalijevanje i prihrana

Nakon prikraćivanja u ranije pripremljenu ‘zdjelicu’ naspite dušično gnojivo, oko 50 g, pazeći pritom da ono ne bude preblizu stabljici. Ovo je gnojivo, upozorava Krpina, dosta agresivno i moglo bi ‘ofuriti’ voćku.

‘Zdjelicu’ zatim, bez obzira koliko je tlo vlažno, zalijte vodom. Zemlja će se tako dodatno slegnuti, čime će se popuniti šupljine u tlu.

Za učvršćivanje stabljike Krpina savjetuje uporabu plastičnoga kolca, čija unutrašnjost nije ispunjena, pa se kroz nju, dubinski, voćka moža i zalijevati. Kroz takav se kolac razblaženim gnojivom korijen može i prihranjivati.

Tekst Dražen Kopač

Zanima li vas više korisnih savjeta, preporučujemo knjigu Voćarstvo Ive Krpine i suradnika koju je objavio zagrebački Nakladni zavod Globus 2004.

Sadnice različitih vrsta i sorata možete odabrati u Voćarsko vinogradarskom centru d.o.o. u Zagrebu, Savska cesta 179, tel. 01 36 34 947, e-mail: vvv.centar@zg.t-com.hr .

Predlažemo vam nešto novo: posadite kumkvat!

Vrijeme sadnje voćnih sadnica podsjetilo me na zanimljivu voćku. Prije dvadesetak godina sa španjolskih i provansalskih tržnica nisam mogla izići bez vrećice meni tada nepoznata ploda, sitnih arguma koji se jedu zajedno s kožicom, a u Nici sam ih kušala i kao meni posve nejestiv specijalitet – ušećerene. Pisala sam o njima u Večernjakovu prilogu Vrt i prije nego me je kumquat ili danas kumkva oduševio još više kao lončanica, minijaturni agrum za balkon, lođu, čak i prozor ili stan. Agronomi ga preporučuju za Dalmaciju, čak i ondje bolje za zatvorene prostore.

Latinsko ime Fortunella

Potječe od škotskoga istraživača Roberta Fortunea, koji je iz Kine u Kraljevski vrt u Londonu – a njegovo se ime vezuje i uz peonije, azaleje i krizanteme, godine 1846. prenio, danas i u nas uz Fortunellu crassifoliu najudomaćeniju, sortu Fortunellu margaritu– Marketing se poigrao značenjem njegova prezimena, pa kumkvat opisuju i “nositeljem sreće”. Kinezi je zovu chichan, ki kan, zlatna mandarinka. U nas se udomaćio naziv ne prema kineskome i ruskoj pa i našoj starijoj literaturi, nego prema američkom engleskom cumquat.

I u nas je kumkvat sve omiljeniji, ističe Mićo Brkanović, pionir u nas u uzgoju egzota, pa i u rasadničarstvu i sjemenarstvu, s višedesetljetnim isksutvom. Podsjeća da kumkvat potječe iz suptropskih, ali hladnijih područka Kine, pa i u nas obično kasnije kreće u vegetaciju. Stabla su mu niska, guste krošnje i tamnozelena kožasta lišća. Lijep je ures i kada cvate, a i ostave li se narančasti plodovi dugo u krošnji. Jajasti su, ne duži od tri i pol centimetra. Ukusni su, gokasto-slatko-kiselkasti, jedu li se kao grožđe, a od njih se može pripremiti marmelada, sok, mogu se spremiti u alkohol ili u šećer ili – predlažemo – ostaviti u šećeru na suncu poput višanja pa zalijati finom rakijom.

Egzoti, sjemenje, sadnice

Kumkvat je tek jedna od brojnih egzota Miće Brkanovića. Tako do sadnica nudi i argutu ili sibirski zeleni kivi, aroniju ili sobirsku oskorušu, bambus, drijenak, grinko, bijeli i crni dud ili murvu, kaki jabuku, kontinentalni badem, makluru, orah crvene jezgre, smokvu, vinogradarsku breskvu, žižulu…

Uz svaku sadnicu preporučuje i literaturu o uzgoju i pripravi plodova – upravo je pripremio već peti katalog u nizu – pa ne čudi što i od sjemena ima čak 210 kultura iz porodice tikava (bundeve, tikve, dinje, lubenice, krastavci…), 40 sorta i vrsta rajčice, 50 vrsta raritetnog povrća koje se smatra i izuzetno zdravim, zatim 35 vrsta egzotičnog drveća i voća, 45 rijektih vrsta bjelogorice i crnogorice, 40 rijektih trajnih, cvjetnih, crvenastih vrsta itd.

Više informacija: Mićo Brkanović, p.p. 81, 44330 Novska, tel./faks 044 600 763, e-pošta mbrkanovic@gmail.com .

Pozivnica: Hommage Rudolfu Steineru 25. i 26. veljače 2011. godine u Donjem Kraljevcu

Antropozofima, sljedbenicima naučavanja Rudolfa Steinera i svima koji su sačuvali radoznalost Centar dr. Rudolf Steiner iz Donjega Kraljevca u Međimurju, zavičaju dr. Steinera, upućuje poziv na Hommage Rudolfu Steineru, zanimljivo dvodnevno druženje u petak i subotu, 25. i 26. veljače 2011. godine.

U petak, 25. veljače, u 13.30 sati u vijećnici Općine Donji Kraljevec otvara se izložba slika Udruge slikara Svitnjak i grupe slikara Duga iz Splita. Slike su izrađene prema teoriji J. W. Goethea i Rudolfa Steinera. Potom u 15 sati na donjekraljevečki željeznički kolodvor, gdje će se u čekaonici upriličiti i izložba slika dječjih radova Walfdorske škole, stiže Steinerexpress, poseban vlak s gostima čak i iz Njemačke.

Steinerexpress stiže sa sljedbenicima i umjetnošću oslonjenom na Steinerovu antropozofiju

Slijedi mimohod do rodne kuće dr. Steinera, a zatim do Centra dr. Rudolf Steiner, a u 17,30 sati vlak nastavlja za Čakovec. Ondje u 18 sati slijedi uz čaj druženje s biodinamičarkom Bernardom Orehovec (LINK). U 20 sati u čakoveckom Centru za kulturu slijedi, naime Hommage Rudolfu Steineru, predstava euritmijskog ansambla Iona iz Zagreba.

Okosnica je poezija i glazba koju je koreografirao sam Steiner, čime se obilježava 150. obljetnica Steinerova rođenja. Među ostalim, najavljene su izvedbe Preludija iz sonate u B-duru G. F. Händela, So wie ein Mensch C. Morgensterna, Erinnerung u as-duru A. Brucknera, Steinerova Godišnjaka duše, 47. tjedan i Bajke o dobru i zlu, zatim Bachove Sarabande u a-molu iz Engleske suite br. 2., Yeatseove The Rose of Peace, Saint-Saensova Pianistsa, Chaplinove The Spring Song, Krklecove Crne ruže, Hatsihaturijanove Chatty Aunties i Chopinova preludija u a-duru op. 28. br. 7.

Čak i bečka drama s prijevodom na hrvatski

Steinerexpress odlazi u subotu, 26. veljače u 8,30 sati, a potom sat kasnije u velikoj vijećnici općine Donji Kraljevec slijedi uvodno predavanje režisera Wolfganga Petea o prvoj misterijskoj drami Dveri posvećenja dr. Rudolfa Steinera. Gabrijela Balog nakon toga vodit će dramsku radionicu o likovima i karakterima te prve misterijske drame. U 12,30 sati Mladen Maljković u ime Antropozofskoga društva Marija Sofija iz Zagreba održat će predavanje Rudolf Steiner i antropozofija. Za 16 sati najavljena je u Domu kulture u Prelogu prva misterijska drama Dveri posvećenja, Rosenkreutzerski misterij Rudolfa Steinera u izvođenju Myzteriendrama Gruppe iz Beča. Drama će biti prevođena na hrvatski.

Više informacija, posebice o cijenama izvedaba, u Centru dr. Rudolfa Steinera, 40320 Donji Kraljevec, Prvomajska 4 (ravnateljica SandrA Percač, mob. +00385 (0) 99 215 55 78, tel. +00385 (0) 40 655 612, e-mail sandra@donjikraljevec.hr, sandra.percac@gmail.com, www.centar-rudolf-steiner-com.

Knjige: Mjesečev sjetveni kalendar 2011. Marije Thun i Matthiasa K. Thuna

Oni koji i u uzgoju bilja i životinja primjenjuju biološko-dinamičku metodu oslonjenu na filozofiju Rudolfa Steinera, za koju tvrde kako je zdravija i za čovjeka i za prirodu, i ove se godine mogu osloniti na Mjesečev sjetveni kalendar Mjesečev sjetveni kalendar Marije Thun i Matthiasa K. Thuna.

Jedini hrvatski prijevod s dopuštenjem autora i s podnaslovom «za poljodjelce, vrtlare i pčelare», « s vremenima sadnje, okopavanja, sjetve i žetve te danima povoljnim za rad pčelara» ponovno objavljuje Duga plus, Društvo za razvoj biološko-dinamičkog gospodarenja iz Čakovca (40000 Čakovec, Tina Ujevića 39). U kalendaru je također objavljena pristupnica Dugi plus te popis drugih korisnih izdanja. Podsjećamo da se kalendar može nabaviti izravno kod osnivačice društva i jedine koja u Hrvatskoj ima certfikat Demeter te urednice Bernarde Orehovec, tel. 040 384 052.

Uz detaljne opute o konstelacijama nebeskih tijela, ovogodišnji Mjesečev sjetveni kalendar donosi i teme o proizvodnji sjemena (salate glavatice, matovilac, cikla, špinat, roktvica, mrkva, krumpir, luk, krastavci, dinja, paprika i stočna repa), zodijaku, Mjesečevim ritmovima i lukovima, podjeli biljaka, tumačenje što su opozicije, trigoni i konjukcije. Dalje predstavlja nacrt proizvodnje za 2011. godinu po mjesecima kao i nacrt plodoreda.

Zahvaljujući Mariji Thun i Meti Vrhunc na prenošenju vrijednih znanja, gospođa Bernarda u uvodniku ukazuje kako hranu danas proizvodi oko 10 posto stanovništva, koje uglavnom i nije svjesno da su čuvari vrlo dragocjenoga nasljedstva prijeko potrebnoga našoj djeci. To blago, ističe, nitko ne čuva da smo, upozorava dalje, već izgubili ili zanemarili oko 80 posto kultiviranih biljaka. Ponovno ih ne znamo stvoriti, a bez njih ne možemo živjeti, piše Bernarda o poljoprivredi za koju tvrdi kako je uvijek bila nositelj kulture.

Čovjek se, podsjeća udaljio u udobnost grada, time je izgubio vezu s tom tradicijom koju su ljudi stvarali u svojem odnosno prema prirodi, čovjekoljublji, duhovnom svijetu i to je nadomjestio televizijom i računalima. «Oranice su zapuštene, životinje degradirane na stvar za proizvodnju mesa i jaja: djeca gube rasuđivanje ispred televizora i računala, bježe u agresiju i uživanje droge i alkohola jer u tome kako žive stariji ne prepoznaju vrijednosti. Čovjek više ne zna prenositi kulturu iz prošlosti u budućnost te smo već druga generacija koja je izgubila vezu sa svojim korijenima te je za sebe i u buduće generacije mnogo više izgubila nego što je nnovim tehnologijama za njih priskrbila.»

Mi smo nasljednici kulture naših predaka, zaključuje Bernarda Orehovec. «Do sada to povjerenje nismo opravdali, čak smo zanemarili proizvodnju svoje hrane i još s enitko ne pita kada ćemo svoju hranu proizvodtiti doma. Tko još danas uopće zna proizvesti sve što mu treba? Među specijaliziranim poljoprivrednicima su rijetki. Sada je zadnji trenutak da prijeko potrebno znanje prenesemo mladima. Umjesto da stariji samuju u domovima za stare, tužni što je ostalo od imanja, moramo načiniti most između njih i mladih. Učenje kako prizvesti hranu, hraniti kokoši i kuniće, kako se muzu koze i krave, sada u ovo vrijeme treba uvesti u svaki dječji vrtić i svaku školu. Takvo znanje, koje možemo posredovati mladima i najmlađima, danas je više nego potrebno», završava potpisom «Vaša Bernarda».

Tekst Božica Brkan

Fotografije Božica Brkan/Acumen

Pozivnica: 7. Međunarodni pčelarski sajam 5. i 6. veljače 2011. u Gudovcu

Na gudovečkom će pčelarskom sajmu biti predstavljene sve vrste meda koje se proizvode u Hrvatskoj, obilježit će se 130 godina izlaženja časopisa «hrvatska pčela» te, uz ostalo, razgovarati o novome sustavu poticaja pčelarstva, koje je podjednako važno za prehranu i zdravlje ljudi i za okoliš i biološku raznolikost.

U subotu i nedjelju 5. i 6. veljače 2011. godine na Sajamskom prostoru Gudovac održat će se 7. međunarodni pčelarski sajam, a njemu usuret je u četvrtak 27. siječnja održana konferecija za novinare na kojoj su o pripremama izvijestili direktor Bjelovarskog sajma Zlatko Salaj, predsjednik Hrvatskoga pčelarskog saveza Martin Kranjec, župan Bjelovarsko-bilogorske županije Miroslav Čačija i gradonačelnik grada Bjelovara Antun Korušec.

Poziv na izlaganje, edukaciju i upoznavanje sa sajamskim novostima

Sajam će ove godine okupiti više izlagača nego prethodne godine, više od stotinu, a pčelari i proizvođači opreme za pčelarstvo predstavit će se na većemu izložbenom prostoru višega izložbenog standarda te s novim sadržajima zanimljivim podjednako pčelarima i posjetiteljima, kojih se također očekuje više nego na prethodnim sajamskim priredbama.

Direktor Bjelovarskog sajma Zlatko Salaj naglasio je da će ove godine dosadašnje sajamske cjeline, izložbu pčelarskih proizvoda i opreme, prodaju i stručne skupove dopuniti i posebne cjeline koje se odnose na inovacije i nove tehnologije te poseban prostor za medni gastronomski kutak gdje će se pripremati i degustirati raznovrsne delicije s medom i drugim pčelinjim proizvodima.

Prvi put izlažu i Finci

– Osobito smo zadovoljni dolaskom pčelara izvan Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i po prvi put iz Finske. Očigledno je da naš sajam postaje sve zanimljiviji Europi. Ulaskom u EU sajam će se sigurno dalje razvijati i za njega će se iz godine u godinu povećavati zanimanje, jer danas još državne granice i propisi ograničavaju dolazak velikom broju izlagača, rekao je Zlatko Salaj.

Uspjesi hrvatskoga meda na međunarodnim ocjenjivanjima

Pripreme za 7. Međunarodni pčelarski sajam na sajamskom prostoru Gudovac također su u ozračju izuzetnih rezultata hrvatskih pčelara postignutih na svjetskom ocjenjivanju meda potkraj prošle godine u Sloveniji. U konkurenciji 336 uzoraka iz 14 zemalja bagremov med hrvatskoga pčelara Ivana Kožića proglašen je šampionom, a 34 hrvatska kandidata osvojila su impresivnih 18 zlatnih, 7 srebrnih i 5 brončanih diploma. Ovogodišnji će sajam biti u znaku obilježavanja 130 godina pčelarskog časopisa „Hrvatska pčela“, jednoga od najstarijih takvih časopisa u svijetu.

Veliki uspjeh hrvatskoga pčelarstva je i završetak katastra pčelinjih paša na području Hrvatske čime su pčelari dostigli najviše standarde u EU. Sve je to stvorilo povoljno ozračje u pripremama i za najveću pčelarsku manifestaciju koja se održava na sajamskom prostoru u Gudovcu tako da Hrvatski pčelarski savez i Bjelovarski sajam ne kriju optimizam s kojim očekuju rezultate 7. Međunarodnoga pčelarskog sajma. Pokrovitelj sajma je Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, supokrovitelj Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva i Ministarstvo regionalnog razvoja.

Med i pčelarstvo kao sve sigurnija egzistencija

– Ponosni smo na Pčelarski sajam, koji ima poseban značaj jer ove godine obiljažavamo 130 godina izlačenja lista „Hrvatska pčela“ kao stručnog časopisa 5. u svijetu i 3. u Europi. Prema najavama, očekujemo da će na sajmu biti zastupljene sve vrste meda koje se proizvode u Hrvatskoj. Središnja tema o kojoj će se govoriti bit će novi način potpora u pčelarstvu, jer mi kao pčelari smo završili s pričom direktnih potpora idemo kao prvi u Hrvatskoj po jednom novom europskom modelu potpora za pčelare. I europski je parlament u prosincu raspravljao o pčelarstvu i zaključio kako valja poduzeti sve napori da se pčele i pčelarstvo održe, jer su značajni kako i za prehranu i zdravlje ljudi tako i za okoliš i biološku raznolikost. Jer, gdje nema pčela nema ni opstanka, rekao je Martin Kranjec, predsjednik Hrvatskog pčelarskog saveza.

– U vremenu koje je teško za organiziranje ovakvih sajmova veseli sve nas da Bjelovarski sajam nije odustao od održavanja Pčelarskog sajma koji iz godine u godinu privlači sve veći broj pčelara i posjetitelja. Grad Bjelovar i dalje će podržavati takve manifestacije i omogućavati pčelarima da svoje proizvode ponude tržištu i izvan sajmova. Pčelarskoj udruzi „Bilogora“ u Bjelovaru ustupili smo gradski prostor za prodaju svojih proizvoda. To je konkretna pomoć pčelarstvu u teškim gospodarskim vremenima a sve na tragu ideje da se meda afirmira kao hrana i zdravstveno preventivni proizvod sa željom da pčelarstvo kao djelatnost i pčelari kao zanimanje mogu od proizvodnje meda dobro živjeti i zapošljavati, istanuo je Antun Korušec, gradonačelnik Bjelovara.

Bjelovarski “žlica meda, čaša mlijeka”

– Županija je uvijek davala potporu održavanju takvih sajamskih manifestacija ali i poticanju proizvodnje i prodaje meda i pčelinjih proizvoda. U 2010. godini u razvoj pčelarstva u našoj županiji uloženo je 350.000 kuna. Jedna od naših poznatih akcija u školama je „Žlica meda, čaša mlijeka“ kojom želimo stvoriti navike korištenja meda od malih nogu. Ono što čine naši pčelari zahvaljuje svaku podršku posebice kada je riječ o vlastitom stručnom usavršavanju kojemu posvećujemo daleko veću pozornost nego u mnogim drugim djelatnostima – rekao je župan Bjelovarsko-bilogorske županije Miroslav Čačija.

Tekst Tugomir Pemper/Bjelovarski sajam
Fotografije: Bjelovarski sajam i Acumen

Glavni ulaz u Lonjsko polje s moslavačke strane

Budućnost na rubu močvare tradicionalna je manifestacija Ogranka Matice Hrvatske Kutina kojom je deseti put, ove godine sa sloganom „Šume za vode i močvare”, u petak i subotu 28. i 29. siječnja 2011. godine obilježen Svjetski dan močvarnih staništa. U iranskome gradu Ramsaru je 2. veljače 1971. potpisana međunarodno izuzeto važna Konvencija o močvarama, osobito kao staništima ptica močvarica. Ona, kako ističe mr. sc. Eugen Draganović iz Uprave za zaštitu prirode Ministarstva kulture RH, obvezuje sada već 160 zemalja potpisnica na opće očuvanje močvara na vlastitu teritoriju i predstavlja okvir za međunarodnu suradnju u zaštiti i održivom iskorištavanju močvarnih staništa.

Ove je godine, već drugi put, domaćin bila Repušnica, kutinsko predgrađe, selo u kojem će se sagraditi prijemni info centar odnosno prvi službeni ulaz u park prirode Lonjsko polje s moslavačke strane. Zajedno će ga podići Grad Kutina i Javna ustanova Park prirode Lonjsko polje, o čemu su prigodno sporazum potpisali kutinski gradonačenik Davor Žmegač i ravnatelj Ustanove Goran Gugić.

Potpisan sporazum Grada Kutine i javne ustanove Park prirode Lonjsko polje

Glavni, ne dakako i jedini ulaz u Lonjsko polje, jedno od najvažnijih močvarnih staništa u Hrvatskoj, po Gugićevim će riječima pratiti i dodatna infrastruktura te će tu biti infopunkt gdje će se posjetitelji moći informirati, punkt za edukaciju, parkiralište, sanitarni čvor i suvenirnica. Projekt će vrijediti od tri do pet milijuna kn, a Grad Kutina kandidirati će ga za financiranje iz fondova EU. Žmegač očekuje da će projektna dokumentacija biti gotova do kraja ove godine, a sav posao u idućih od dvije do četiri godine.

Projekt kandidira za fondove Europske Unije

Gradonačenik Žmegač je također pohvalio ideju i pregnuća kutinske Matice Hrvatske, jer je Budućnost na rubu močvare postala moslavačka prepoznatljivost. Naime, službeni ulaz bit će u slue, jer se time potiče i turistička ponuda odnosno korist lokalnome stanovništvu, kojem je, po riječima predsjednika Mjesnog odbora Repušnice Ivana Bedića, Lonjsko polje uvijek značilo život, a znači i budućnost. Sada je vide u poljoprivredi, posebice ekološkoj – stočarstvu, pčelarstvu, vinogradarstvu i vinarstvu, suvenirima, lovstvu… Odmah su se gostima, izletnicima u Lonjsko polje, predstavili i vrlo gostoljubivima ponudivši na budućem službenom ulazu u Lonjsko polje, uz sve ostalo, i vožnju konjskom zapregom te tradicionalnoga moslavačkoga šarana pečenoga na rašljama.

Uz drugo, po zamisli osnivača manifestacije Dragutina Pasarića i po tradiciji je održana i kulturna večer te su otvorene foto i etno izložbe, a KUD «Mladi Šokci» iz Duboševice i domaći KUD Repušnica oduševili su folklornim blagom. Održana su i zanimljiva predavanja: Lidija Pajan iz kutinske tvrtke Lonja-Strug d.d. predstavila je, uz drugo, nasip koji upravo Repušnicu treba obraniti od budućih velikih lonjskopoljskih voda, Josip Krajči govorio je o ulozi poslovnih banaka u podizanju svijesti o zaštiti okoliša.

I drveno graditeljstvo Moslavine ima budućnost

Ivan Rukavina iz tvrtke Hiže Rukavina d.o.o. (www.hize-rukavina.hr , 44320 Kutina, Zagrebačka 146, tel. 044630116)), predstavio izradu drvenih ekokuća. Lijepe moslavačke i posavske kuće, kakvih i danas s predivnim hrvatskim vezom, čardacima, rezbarijama itd. ima i u Repušnici, te baštinske izuzetne vrijedne građevine poput donjogračeničke kapelice sv. Fabijana i sv. Sebastijana, nadahnule su 60-godišnjega Kutinčanina, strojarskoga tehničara, da se s otpremninom Petrokemije gdje je dotad radio, otputi u zanimljiv posao – oživljavanje tradicionalne gradnje, ali na moderan način i modernim alatima. Tko bi, danas, uostalom, kaže, našao uopće dovoljno cimermana i palera da podignu kuću, pogotovo da se ona može i isfinancirati?

Po (turističkim!) sajmovima kruži maketa njegove drvene kuće, a uživo je podigao u Donjoj Gračenici kuću sebi, 6 m x 6 m, za što mu je za papirologiju i gradnju trebalo 2,5 godine. Takva kuća, uključujući temelj i crijep, stoji oko 25.000 eura. No, ističe Rukavina, sve ovisi o odabiru drveta, jer se, osim tradicionalne ali skupe hrastovine, može rabiti i jeftinija smrekovina ili kakvo egzotično drvo.

Iako mnogi samo obnavljaju tradicionalne kuće, Rukavina je pun ideja, a njih očekuje i naručitelje, koje – tek očekuje. Pun je vjere s razlogom, jer njegova kći Ana, studentica je druge godine arhitekture u Zagrebu, a vrijedno je istaknuti kako je za seminarski rad “sagradila” – osmatračnicu za ptice kakva bi s emogla podići upravo na Lonjskome polju.

Tekst Božica Brkan
Fotografije Miljenko Brezak i Božica Brkan/ Acumen

Objavljeno 2. veljače 2010.