Živi selo – Stranica 8 – O selu i za selo

Škrlet među autohtonim vinima i delicijama oduševio Opatijce

Škrlet je u tri dana trajanja opatijskoga Gast Expo 11, sajmu hrvatskih vina i autohtonih delicija, od 15. do 18. travnja 2011. godine, kušalo oko 1500 posjetitelja. Iznenađeni, kako su izjavljivali, nečim novim, posjetitelji su pokazali veliko zanimanjeza sortu vina za koju su uglavnom čuli prvi put.

“Poletno, pitko je, vrlo interesantno”, zaključili su posjetitelji prilikom vođene degustacije škrleta na štandu Udruge „Moslavačka vinska cesta“.

Vinari su uspostavili kontakt s nekoliko opatijskih ugostitelja i hotelijera te otvorili mogućnost za suradnju i plasman škrleta. Prezentiran je i projekt „Brendiranje škrleta“ u kojem sudjeluju Sisačko-moslavačka županija, Obrtnička komora Sisačko-moslavačke županije, HGK- Područna komora Sisak, gradovi Sisak, Kutina, Petrinja i Glina i općina Popovača, stručnjaci, vinogradari i vinari, te njihove udruge.

Klapa “Škrlet” razveselila je i posjetitelje i izlagače. Podršku je svojim dolaskom dao i zamjenik sisačko-moslavačke županice Andrija Rudić, inače i član klape «Škrlet».

S golemim zadovoljstvom zaključujemo kako je škrlet obilježio ovogodišnji Gast Expo u Opatiji.

Knjiga Slavonski domaći kulen i kobasice predstavljena u Zagrebu

Dvostisima bećaraca o kulenu, spojem dvije vrijedne i priznate slavonske konstante nematerijalne baštine, u Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnoga razvitka u petak 15. travnja 2011. predstavljena je knjiga «Slavonski domaći kulen i kobasice, II. dopunjeno izdanje» Petričevića, Benčevića i Kušeca. Objavio ju je izdavač EU Agro Hrvatska iz Osijeka potkraj 2010.

Voditeljica promocije, glavna urednica projekata Oblizeki i Živi selo Božica Brkan, istakla je taj događaj kao hommage proizvodu i ljudima koji već tri naraštaja ne samo da kulen proizvode nego i stručno i znanstveno istražuju predajući svoja znanja onima kojima su važna i koji ih sve češće umiju pretočiti u dobar posao.

Tom je prilikom Brkan podsjetila i na prvo izdanje «Slavonski domaći kulen i kobasice/ Mala škola povijesti i proizvodnje» autora Benčevića i Petričevića, koje je Hrvatski farmer objavio 1999.

Dok drugo ima 222, prvo je imalo svega 146 stranice i nastalo je serijala «Mala škola slavonskoga kulen» objavljenoga u prilogu Vrt Večernjeg lista kao iskustva i primjedba s ocjenjivanja kulena na tada prvoj i dugo jedinoj, Večernjakovoj Kulenijadi. To su, kao i seminar za tada redom sve ilegalne i malene proizvođače, dr. Krsto Benčević i dr. Antun Petričević pripremili kao prvu ozbiljniju stručnu literaturu.

Nezaobilazna imena slavonskoga domaćeg kulena/kulina

Božica Brkan je podsjetila na nezaobilazna imena u povijesti razvitka slavonskoga domaćeg kulena/kulina i bez kojih bi, kako je rekla, povijest kulena nedvojbeno bila drugačija, ako bi taj proizvod uopće i dočekao sadašnja vremena. Večernjakova kulenijada izrasla je na zamisli komentatora i kasnije glavnoga urednika Ive Lajtmana i redakcije – nikako ne treba zaboraviti Jelenka Topića i Jozu Petrića – te niza stručnjaka. Rukavina, Sumajstorčić, Matoković, Živković, Čavlek, Krznarić, Njari, Petričević, Majurdžić i mnogi drugi, a napose Tomislav Galović, koji je kao proizvođač kulena, tada još ne za tržište a danas s međunarodnim priznanjima, i pravnik s urednicom Vrta Božicom Brkan i prije više od desetljeća započeo zaštitu slavonskoga domaćeg kulena/kulina kao prvoga takvoga proizvoda u nas. Velik je trud dr. sc. Krste Benčevića na oblikovanju pravilnika, ocjenjivačkog listića i drugoga, a i nemali novac uložen u medijski prostor Večernjaka, tada vrlo poštovane medalje i pehar (koji je dobio Lajtmanovo ime za postojanu kakvoću proizvoda). Spominjane su i udruge, zadruge, brojna imena proizvođača, posebice na degustaciji poslije predstavljanja knjige.

Na žalost, dok bi Lajtman bio zadovoljan što se istodobno s promocijom knjige odvijaju i priredbe kakve se u ona vremena zbog propisa, okruženja i svijesti nisu mogle ni zmaisliti, kao što je Sinjski sajam pršuta, zagrebački Proizvodi hrvatskoga sela ili opatijski Gast Expo 11. sajam hrvatskih vina i autohtonih delicija, prošlogodišnja 30. Kulenijada u Vinkovcima posve je zaobišla male, ocjenjujući samo za tržište registrirane proizvođače.

Dok se, unatoč uloženu veliku novcu (ministarstva poljoprivrede i znanosti, ponajprije) u praksu malo od svih istraživanja vratilo, a zaštita nije dovršena, brojne se kulenijade priređuju ne samo po Slavoniji nego i u srbijanskome dijelu Srijema.

Kulen od sirovine do stola i sljubljivanja

Razgovarati se ima o čemu, a zanimljive su i bogate rasprave ne samo o sirovini, nego i načinu posluživanja, posebice sljubljivanja – u knjizi poseban odio iz pera književnice i gastronovinarske Božice Brkan govori o Kulenu na stolu – a nedvojbeno valja očekivati još koju sličnu ovakvu knjigu.

Promovirajući knjigu dr. sc. Jelena Đugum, ravnateljica Uprave za sigurnost i kakvoću hrane u Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvitka, rekla je:

“Iako Vam je danas, putem interneta dostupna sva potrebna literatura za područje kojim se bavite ili u njemu djelujete kako profesionalno tako i hobistički, svaki izlazak knjige na hrvatskom jeziku posebno je vrijedan događaj. Značajno olakšava prihvaćanje novih znanja i savladavanje potrebnih vještina studentima, mladim kolegama koji su se odlučili posvetiti istraživačkom radu, djelatnicima u industriji i državnoj službi, poduzetnicima i potrošačima. Udžbenik autora dr. sc. Antuna Petričevića, prof. emeritusa, dr. sc. Krste Benčevića, znanstvenog savjetnika, i dr.sc. Gorana Kušeca, red. prof. « Slavonski domaći kulen i kobasice, 2. dopunjeno i izmijenjeno izdanje» upravo je tako napisan pa ga svi spomenuti mogu koristiti u znanstvene i stručne svrhe. (…)

Napisati dobar i primjenjiv udžbenik je izuzetno zahtjevan posao koji mogu odraditi samo istraživači i nastavnici koji imaju široko znanje, posjeduju vještinu prenošenja znanja, imaju sposobnost zainteresirati druge za znanstveno-istraživački i stručni rad ukazivanjem na smjernice razvoja određenog područja te njegove praktične primjene u praksi. Kroz udžbenik „Slavonski domaći kulen i kobasice” predstavljen je sustavan i cjelovit opis izvornog i tradicionalnog domaćeg proizvoda od mesa, koji s ovakvom knjigom dobiva stvarnu i znanstvenu podlogu kao hrvatski nacionalni proizvod s podrijetlom, njegovim zemaljskim prostorom i sadržajem.”

Stručna knjiga jedinstvena u našoj zemlji

Uz dr. sc. Marka Krznarića, recenzent knjige bio je dr. sc. Bela Njari, redoviti prof. s Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, uz nabrajanje vrijednoga sadržaja zaključio je:

“‘Slavonski domaći kulen i kobasice, II. dopunjeno izdanje’ Petričevića, Benčevića i Kušeca jako je vrijedno djelo, jedinstveno u našoj zemlji. Iz njega je razvidna cjelokupna problematika koja se odnosi na tu vrlo zahtjevnu i opsežnu proizvodnju te se bez zadrške može preporučiti za tisak.”

Na kraju su se auditoriju obratili i autori dr. sc. Antun Petričević, profesor emeritus, dr. sc. Krsto Benčević, znan. savjetnik i prof. dr. sc. Goran Kušec s osječkoga Poljoprivrednog fakulteta.

I mali su proizvođači udruženi u udruge i zadruge na tržištu mnogo jači

Koji je to oblik udruživanja najpogodniji i može donijeti najviše koristi malim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, malim obrtnicama i kako konkretna sredina (jedinica lokalne samouprave) može pomoći u traženju i ostvarenju toga rješenja? Je li je taj oblik zadruga? To je bilo pitanje na koje su traženi odgovori na susretu predstavnika Grada Ivanić-Grada, Hrvatskoga saveza zadruga i malih poljoprivrednih proizvođača i obrtnika 30. ožujka 2011. u Ivanić-Gradu.

Ponuđena edukacija i informacije o važnosti udruživanja proizvođača, prije svega radi organiziranog i lakšeg nastupa i plasmana proizvoda na tržištu, napunile su malu dvoranu Doma kulture sa šezdesetak sudionika te je još jednom potvrđeno da proizvođača ima, da imaju kvalitetne i različite proizvode te da jednostavno vape za mogućnostima njihova plasmana potrošačima.

O udrugama i zadrugama kroz šest tema

U okviru susreta, koji su otvorili gradonačelnik Ivanić-Grada Boris Kovačić i predsjednica Hrvatskog saveza zadruga Vedrana Stecca, prezentirano je šest tema o kojima su sudionici vodili raspravu:

Važnost zadruga u EU i RH – izlagač Vedrana Stecca govorila je o vrlo razvijenom zadrugarstvu u zemljama EU, gdje je svaki treći stanovnik član neke zadruge, odnosno gdje postoji 263.000 zadruga sa 163.000.000 zadrugara. Zadrugarstvo je najrazvijenije u zemljama sjeverne Europe te u Austriji, Švicarskoj i Italiji. Najzastupljenije su proizvodno-uslužne i poljoprivredne zadruge koje nose značajan postotak ukupnog gospodarstva (u Italiji 15%). Da se radi o stabilnom i održivom sustavu govori i činjenica da jedino zadruge kao oblik poslovanja u recesiji nisu osjetile stagnaciju te da njihov broj stalno raste. Zadruga se više ne smije i ne može promatrati kao socijalno, već kao tržišno poduzetništvo.

Zakon o zadrugama, razlike zadruga – udruga – trgovačko društvo – izlagač Ante Boljat, pravni stručni suradnik u HSZ, predstavio je novi Zakon o zadrugama usvojen početkom ožujka 2011. Prezentirani su način osnivanja zadruga, razlike između zadruga, udruga i trgovačkih društava i prednosti zadrugarstva.
Učeničko zadrugarstvo – izlagač Blanka Dragojević, tajnica Hrvatske udruge učeničkog zadrugarstva. Njeno je izlaganje pobudilo zanimanje prisutnih delegacija osnovnih škola Stjepana Basaričeka (koja je izrazila namjeru osnivanja učeničke zadruge) i Đure Deželića. Kao primjerni u Hrvatskoj nekoliko su puta istaknuti učenička zadruga iz Osnovne škole Milka Trnina iz Križa i njezin voditelj Stjepan Krupa, koji mogu svojim iskustvom pomoći školama s područja Grada Ivanić-Grada. Dragojević je posebno istakla da je učenička zadruga mjesto gdje mladi izgrađuju svoj odnos prema radu, a isto tako razvijaju i smisao za poduzetništvo.
Kako osnovati zadrugu – primjeri iz prakse – izlagač Ilda Stanojević, stručna suradnica u HSZ. Objašnjavajući što učiniti kada se dogovore osnivači da žele osnovati zadrugu, kada postignu dogovor o ciljevima radi kojih osnivaju zadrugu, što njome žele postići, osnovnim djelatnostima kojima će se baviti te kako će pristupiti osnivanju zadruge, pokazala je primjere uspješnih zadruga s područja Hrvatske i njihove proizvode te je ukazala kako „prepoznati” proizvode za tržište.
Projekt „Vrata Posavine” i realizacija kroz udruživanje u zadrugu subjekata s područja Grada Ivanić-Grada – izlagač Jadranko Pongrac, autor ovog vrlo zanimljivog projekta. Radi se o ideji revitalizacije sada nekorištenog objekta stare škole u Breškoj Gredi, naselju u posavskom dijelu područja Grada Ivanić-Grada, u kojem bi se osnovao centar za odvijanje svih aktivnosti na okupljanju, udruživanju i edukaciji malih proizvođača.

Prezentiran je projekt od višestrukog interesa – u Gradu se dobiva nova ponuda, zanimljiva turistima, građanima i potrošačima šireg područja. S druge strane za proizvođače to znači zajednički izlazak na tržište i daleko veću mogućnost prodaje njihovih proizvoda. Moguća i poželjna je povezanost OPG-a, obrta i drugih proizvodnih subjekata.

Marica Svetlečić iz Grada Ivanić-Grada, koja je u suradnji s HSZ bila realizator i moderator ovog susreta rekla je da će se Grad konkretnim aktivnostima pridružiti realizaciji ovog projekta, osiguranjem poslovnog prostora na gradskoj tržnici za potrebe OPG-a i obrtnika, gdje će oni moći udruženim snagama prodavati svoje proizvode. Spomenula je i mogućnost posebne web stranice gdje bi bili predstavljeni OPG-i, obrti i njihovi proizvodi, da posjetitelji stranice mogu stvoriti vlastiti izbor i složiti svoju „košaricu” koja im, do neke utvrđene udaljenosti, može biti i dostavljena na kućna vrata. Grad planira taj poslovni prostor urediti do ovogodišnje, 7. po redu Bučijade u listopadu, kada bi bilo i njegovo otvorenje.

Prezentacija brendiranja lokalnih proizvoda – Tin Nuić, specijalist za strateško komuniciranje te političku i javnu
komunikaciju. Prikazao je nekoliko primjera uspješnoga
brendiranja regionalnih proizvoda iz Italije i tako
potaknuo na razmišljanje sve one koji su zainteresirani da kroz “Vrata
Posavine” prođe što više ljudi, ideja i proizvoda.

Bilo je i zanimljivih pitanja. Palma Klun Posavec iz Pučkog otvorenog učilišta Ivanić-Grad, koja je sudjelovala i u kreiranju programa i organiziranju ovoga susreta, upitala je o radničkom i stambenom zadrugarstvu, a bilo je pitanja o zadrugama u području uslužnih djelatnosti te važnosti zadrugarstva s obzirom na problem nezaposlenosti u RH.

Podijeljena je i anketna izjava o zainteresiranosti pristupanja u članstvo zadruge kojom se petnaest OPG-a i malih obrtnika pozitivno izjasnilo o udruživanju u zadrugu poljoprivrednih proizvođača i proizvođača neprehrambenih autohtonih proizvoda s područja Grada Ivanić-Grada.

Svoje proizvode, ekočajeve od ljekovitoga bilja, sudionicima susreta darivao je Antun Francetić, Ekološko obiteljsko gospodarstvo Francetić, izrazivši veliku zainteresiranost za udruživanje proizvođača.

Aktivnosti na udruživanju malih proizvođača se nastavljaju te se nadamo da će se proizvođači udružiti te da će udruženi proizvođači tržištu ponuditi svoje proizvode posebne kvalitete i vrijednosti kojima proizvodi u velikim trgovačkim lancima po tome ne mogu konkurirati.

Škrlet – autohtona sorta vinove loze od prvih u nas certificiranih sadnica do snažnoga brenda

Operativnim programom Vlade RH od 2005. do 2009. godine planirano je podizanje ukupno 13.000 hektara novih vinograda. Međutim, u cijeloj je Hrvatskoj u tom razdoblju podignuto samo 190 hektara, od čega čak 113 hektara na području Sisačko-moslavačke županije te je u tome vodeća u Hrvatskoj! To je rezultat osmišljenih ulaganja. U šest posljednjih godina Sisačko-moslavačka županija iz proračuna je u podizanje trajnih nasada uložila 4,8 milijuna kuna, a uz to, u promidžbu vinogradarstva i vinarstva uloženo je dodatnih milijun kuna. Na području županije registrirano je 29 robnih proizvođača vina, a cijelo je područje u Hrvatskoj i Europi jedinstveno upravo po sorti škrletu. Podsjećamo također i na tradicionalnu kutinsku izložbu vina hrvatske i vina tradicionalnih sorta.

Promocija škrleta ako županijske i hrvatske autohtone sorte

Za razliku od državne, na razini Sisačko-moslavačke županije svi relevantni čimbenici udružili su se u jedinstvenome projektu “Brendiranje škrleta – promocija škrleta kao autohtone sorte vina Sisačko-moslavačke županije”. Značaj kvantitativnog i kvalitativnog unapređenja vinogradarstva i vinarstva županija je, naime, odavno prepoznala kao jedan od najvažnijih i najperspektivnijih segmenata razvoja poljoprivrede, turizma i ukupnoga gospodarstva.

Škrlet, kojega je od 113 hektara novih nasada posađeno čak 57 hektara, izvorni je kultivar plemenite vinove loze Sisačko-moslavačke županije i predstavlja ne smao njezinu posebnost, prepoznatljivost i golem potencijal.

Ugovor o dugoročnoj znanstveno-stručnoj suradnji s Agronomskim fakultetom u Zagrebu na oplemenjivanju autohotne sorte škrlet bijeli težio je 800.000 kuna, u čemu je Županija sudjelovala sa pola iznosa.

S ciljem da na tržištu izađu prve certificirane sadnice škrleta, prve takve vrste u Hrvatskoj uopće, Županija je nastavila znanstveno stručnu suradnju s Agronomskim fakultetom u Zagrebu na klonskoj selekciji autohtonog moslavačkog kultivara vinove loze – škrlet bijeli. Ukupna vrijednost projekta je dva milijuna kuna, u čemu Županija sudjeluje sa 60 posto iznosa.

I “Izvorno hrvatsko” i “Tradicijski proizvod”

Osnovana na poticaj Sisačko-moslavačke županije Udruga “Moslavačka vinska cesta” u suradnji sa županijskom Obrtničkom komorom izradila je projekt “Brendiranje škrleta” u cilju promicanja škrleta kao autohtone sorte vina Sisačko-moslavačke županije zaštićenoga oznakama “Izvorno hrvatsko” i “Tradicijski proizvod”.

Također žele poboljšati vizualni identiteti škrleta, povećati informiranost o autohtonosti i kakavoći škrleta, poboljšati plasman na domaćem te predstaviti škrleta na inozemnom tržištu.

U projektu sudjeluju Sisačko-moslavačka županija, gradovi Sisak, Kutina, Petrinja i Glina, Općina Popovača te Hrvatska gospodarska komora – Županijska komora Sisak i Obrtnička komora Sisačko-moslavačke županije i sve udruge vinara na području Županije, među kojima je i ona najstarija – Udruga “Lujo Miklaužić” Kutina.

Slavonka srčika – prva među vodećim starim sortama jabuka

Zašto upravo slavonskoj srčiki dajemo prednost među tolikim brojem lijepih, ukusnih i mirisavih izloženih plodovai sorata?

U prvom redu zbog njezine duge povijesti u našim krajevima, zbog njezina dugovječnog stabla i otpornosti na skromnu njegu, zbog kakvoće i trajnosti njezinih plodova i u skromnim uvjetima (bez hladnjače i zaštite konzervansima), zbog njezina ekonomskog značaja u zdravoj prehrani stanovništva u našoj povijesti, zbog višestruke njezine primjene u domaćinstvu (svježa za jelo te prerađena za sušenje, u sokovi, ocat, pite i kolače itd.).

Jednako vrijedna i 1936. i 2010.

U prilog tim našim tvrdnjama o slavonskoj srčiki poslužit ćemo se anketom o toj jabuci provedenoj još od 6. do 8. studenoga 1938. godine u Nižoj poljoprivrednoj školi u Slavonskoj Požegi. Škola je djelovala u tadašnjoj Posavskoj banovini tako da su neki naši mještani ovih sela (Gunjavci, Drežnik, Adžamovci, Brđani, Rešetari i drugih mjesta) bili polaznici tečajeva o voćarstvu u poznatoj Požeškoj ratarnici, a neki od njih bili su i na studiju u poznatoj Praškoj školi. Jedan od najistaknutijih polaznika „Niže poljoprivredne škole” u Slav. Požegi bio je pokojni Nikola Horvatović. Uz njega je bilo mnogo sljedbenika toga novog vala u razvoju voćarstva ovoga kraja a spominjem neke od njih – Jozo Dautović, Tunja Vukšić, Milan Jakešević, Branko Tomić, Josip Špoljarič, kao i poznatije porodice Vlaovića, Vukšića i Čakarića iz Drežnika i Brđana.

Spomenuti naši preci i mnogi drugi koje nismo spomenuli udarili su čvrste temelje opstojnosti voćarstva našeg kraja na južnim padinama Psunja pa sve do Posavine. Mnoge jabuke koje su oni posadili još i danas žive i predstavljaju biološku raznovrsnost u voćarstvu. Moramo shvatiti da je to veliko nacionalno bogatstvo koje moramo čuvati kao dio naše tradicije i prenositi je na najmlađe generacije kao što to nesebično radi profesor Ivan Dautović.

Anketa požeške Niže poljoprivredne škole

No, vratimo se spomenutoj anketi i promotrimo kakve su zaključke sudionici ankete donijeli prijesedamdeset godina:

1. Postoji jedna naša domaća (autohtona) sorta jabuka a to je slavonska srčika koja je od davnina bila prvenstveno raširena na području Slavonije i koja je imala najveću važnost u voćarskoj proizvodnji ovog kraja.

2. Postoje uglavnom stara stabla srčike koja su se bez ikakve velike njege i do danas (1936.!) uzdržala kao zdrava i čvrsta stabla. Pojedina stabla starija su i više od 70 godina a još uvijek jako dobro rode i daju divne sočne plodove.

3. Puna životna snaga srčika i u sedamdesetim godinama pokazuje da je sorta jabuke neobične otpornosti i izdržljivosti. Ona daje kroz cijeli svoj vijek kvalitetne trgovački vrijedne plodove.Posebna joj je osobina da se dobro očuva i svježa i dobra je za svaku upotrebu i preradu – turšija, sok, ocat, sušenje, za izradu pita i kolača. Ukratko, jedna je od najboljih za našu voćarsku proizvodnju, posebno u svojoj kolijevci Slavoniji.

4. Malo je poznato da su mnoga stabla zasađena pod imenom srčika a nisu sorta srčika nego većinom zeleni štetinac a u manjoj mjeri zelena kneževka ili kiseljak. Ove jabuke izgledom su vrlo slične srčiki, ali nisu srčika. One kvalitetom i trajnošću plodova u velikoj mjeri zaostaju za slavonskom srčikom.

5. Slavonska srčika odlikuje se ovim svojstvima:

Plod je srednje krupan do krupan, zelene do zeleno-žute boje a sa sunčane strane presvučen je Jupiterovom crvenom bojom. Meso ploda je žućkasto, hrskavo i jedro, umjereno sočno, blage je ugodne arome te skladnog vinsko-kiselog okusa. Slavonska srčika je zimska jabuka a održi se čak do ljeta.

Zeleni štetinac jabuka je daleko slabije kvalitete i manje je ekonomske vrijednosti. Meso mu je zelenkasto-bijele boje,mekano i oporo, kiselog i neskladnog okusa, bez arome. Ne može se dugo održati kao srčika a stajanjem gubi sočnost i postaje „brašnjav”

6. Na osnovu rasprava u Nižoj poljoprivrednoj školi u Slavonskoj Požegi učesnici u ovoj anketi 1936. godine donijeli su zaključak da se za unapređenje voćarstva Savske Banovine slavonska srčika označi kao jedna od glavnih sorata jabuka.

I 26.veljače 2010. godine kao poznavalac mnogih starih sorti jabuka, uz podršku cijele komisije, iznio sam gotovo identičan stav kao u provedenoj anketi te smo proglasili upravo slavonsku srčiku vodećom sortom jabuka na napoj izložbi.

Uzgoj bez kemije

Brižniji uzgoj slavonske srčike među mnogobrojnim ljepoticama starih sorti bio bi korak više u lancu borbe za zdraviji život naših građana i očuvanja naše tradicije i kulturne baštine kao i očuvanju biološke raznovrsnosti i zdravijeg okoliša – bez kemije.

O morfološkim osobinama sorte i ostalim karakteristikama detaljnije sada nećemo govoriti jer ćemo to opisati u posebnoj knjižici o pučkoj polmologiji, koju pripremamo.

Piljenice čestitale rođendan svome književniku Đuri Vidmaroviću

Selo Piljenice, prvo kada se iz Moslavine prijeđe Ilova i uđe u Slavoniju ili zadnje kada se iz Slavonije uđe u Moslavinu, jedno je od najljepših a možda i najljepše selo što sam ih imala priliku vidjeti. A nisam ih vidjela malo, ne samo u Hrvatskoj!

U njega me je doveo nesvakidašnji povod. O 64. rođendanu kolege književnika Đure Vidmarovića ogranci Matice hrvatske Lipovljani i Kutina s Udrugom žena Mlinarice u društvenom su domu njegova rodnog sela organizirali promociju knjiga Pjesme, novele i jedna drama Katarine Brkić i Putovanja i sjećanja Đure Vidmarovića.

Lijepo slavonsko selo puno uspomena

Ne zna čovjek što je bilo ljepše. Seoskim asfaltiranim putem uz krasno uređenu rijeku Pakra i preko njezinih mostića pa sve do staroga drvenoga, gotovo srušena mosta vodio nas je sam povjesničar Vidmarović pletući priču kako je to selo nastalo u vrijeme kada su Francuzi počeli eksploatirati tu nekad raskošne slavonske šume i piliti stara debla u četiri pilane podignute na rijeci koja je svakoga proljeća sve plavila te su inače drvene kuće, prizemnice i čak i po nekoliko stoljeća stari čardaci, trijemovi, sa švapskim uglovima, uzdignute na nekoliko redova cigle.

Otkako je rijeka uređena ustavama, ima visok, ali neprestano jednak vodostaj, a još nekoliko mlinova vodenica i radi. Selo je osnovano početkom 18. stoljeća i isprva je imalo njemačko ime Merzindorf, jer su mnogi stručnjaci uglavnom bili došljaci Nijemci, Česi, Slovaci, što se i danas vidi u pohrbaćenm prezimenima. Kasnije je selo dobilo hrvatsko ime – Piljenice. Dakako, prema – piliti.

Bilo je čak šest zadruga Vidmarovića…

Pripovijeda nam Đuro gdje su livade koje se zovu Bezgovača, a gdje šume Carevina i Beljevina, u kojoj je, dakako, rastao bijeli jasen. Piljevine i granica na Ilovi zanimljiva je i jezično, jer se tu oštro, kao odrezan, dijeli štokavski i kajkavski odnosno kjejkavski dijalekt, a štokavske Piljevine imaju i mnogo još neproučenih turcizama (ćuprija, sokak, pendžer…), iako taj dio Vojne krajine osmanlije nikad nisu osvojile. Slobodnjaci Vidmarovići su, otkrivamo, nekad u Piljenicama imali čak šest zadruga.

Sam je Đuro selo napustio kao dijete, ali je živeći u susjednoj Ilovi do vlaka i škole prtio snijeg u gumenim čizmama, načekao se prvoga jutarnjeg vlaka, a obrazovan i zreo nagledao se svijeta. U svome je selu, prisjetio se, održao i jedan od uspjelih predizbornih skupova uoči prvih višestranačkih slobodnih izbora u slobodnoj Hrvatskoj.

No, Đuro Vidmarović otkriva rado i kako je u njegovu rodnome selu 1888. godine rođen i karikaturist Branimir Petrović, poznat primjerice po slavonoj Matoševoj portretnoj karikaturi te kao službeni karikaturist Lige naroda u Švicarskoj.

Vodo, vodo, kraj staroga mlina profesorice Leničke

Uz Kozarca, koji je tu kao šumar brinuo o slavnim šumama koje je i opisao, Đuri Vidmaroviću, prvome književniku, zatim prvome saborskom zastupniku i prvome veleposlaniku iz toga kraja (i to u Kijevu u Ukrajini) te čovjeku koji se cijeli život zanima i za manjine te istražuje i piše o njima, bilo o Hrvatima u drugim zemljama bilo drugih naroda u Hrvatskoj, dakako da su čestitati došli i predstavnici Češke besede, Matice slovačke i Udruge Karpati.

Ne samo da su tamburaši lipovljanske Lipe Đuri čestitali stihovima Ivana Kozarca Dobro veče, moj svečaru, nego je, uz Stjepana Crnka, predsjednika lipovljanskih maričara, dobra duša piljeničkoga susreta profesorica Melita Lenička napisala i posebne prigodne stihove – Vodo, vodo, kraj staroga mlina. Nije propuštena ni gozba s domaćim kolačima i rođendanskom tortom. A Vidmaroviću su kao sjećanje na rodno selo darivali i ulje slikara Ivice Bilandžića s motivom piljeničke vodenice.

Najprije zajednička knjiga stihova Mojom Moslavinom, a sada dvije vrlo različite knjige

O obje su knjige i oba autora poneseno govorili i Dragutin Pasarić iz kutinskoga Spiritus movensa, koji je s kutuinskim Ogrankom Matice hrvatske i objavio obje knjige, i recenzentica Marijana Horvat, a o Đuri Vidmaroviću i kolegica po peru Katarina Brkić, s kojom je još 1991. godine objavio zajedničku knjigu poezije Mojom Moslavinom.

Vrlo nadahnuto govorio je i sam Vidmarović, koji je – tekstovi njegovih putopisa to govore! – obližnji Trebež nalazio hodeći svijetom od Australije i Svete Zemlje do Kanade i SAD i Nijagarinih slapova. Čovjek koji se za svako putovanje osobito priprema te kojega pohvališe i za povijesne i za religiozne i za kojekave druge tekstualne dubine, mene oduševljava različitošću pristupa krajevima kojima putuje i o kojima piše.

Tko želi biti knjigom poštovan, neka knjigu piše…

Knjigu njegovih odabranih putopisa, od kojih bi mnogi mogli postati i zasebne knjige, odčitala sam u dan i pol, a podjednako me je oduševila serioznost i političnost istarskoga i ukrajinskoga putovanja, kritičnost američkoga (ili australskoga ili kanadskoga), posve neočekivana duhovitost do suza izraelskoga. Da nije to, pomišljam, ipak povezano s datumom rođenja 1. travnja ili kako bi naši duhoviti kolege književnici poigrali s 1. aprilom 1. travnja?) Vidmarović je najbolji ondje gdje je svoj, gdje piše osobna zapažanja, pa ma i o australskoj kupaonici koja je takva da se boraveći ondje u njoj nije niti jednom okupao! A tek glasovite njegove glasovite migrene, koje nemaju obzira prema trenutku, ma bila to zabranjena vojna zona u Svetoj Zemlji ili prvi nastup hrvatskoga diplomata u stranoj zemlji!?

Kako se iz visoke politike i diplomacije vratio svome književnome pozivu, valja mu vjerovati, kad odajući zahvalnost svojim seljanima, čiju će čast od subote, 2. Travnja 2011. godine, kako reče, pamtiti do groba, kaže: Tko želi biti knjigom poštovan, neka knjige piše…

Slavonski domaći kulen i kobasice, II. izdanje Petričevića, Benčevića i Kušeca

Iz prve ruke, kao svojevrsni pionir bez izravnih interesa, trgovačkih dakako, promatrala sam i kreirala događaje oko toga u nas prvoga zaštićena proizvoda sa zemljopisnim podrijetlom «po starome» a, na žalost, zapravo još nezaštićenome «po novome», po hrvatskim «europskim» propisima. Također je moj tekst «Kulen na stolu» objavljen s nadnaslovom «Umjesto pogovora» kao pogovor knjizi «Slavonski domaći kulen i kobasice/ Mala škola povijesti i proizvodnje» Benčevića i Petričevića, prvome izdanju 1999. te opetovan u drugome izdanju. I po tome, jer prijepori još postoje,knjiga će biti zanimljiva onima u množini, koji kulen žele poslužiti, a još više onima koji ga još i to kvalitetnoga žele proizvesti i to, kako se obično kaže od njive do stola.

Nastala is Vrtova serijala “Mala škola slavonskoga kulena”

Knjiga je nastala iz serijala «Mala škola slavonskoga kulena» dr. Krste Benčevića i dr. Antuna Petričevića, koji ne samo da su zajedno bili predavači na osječkome Poljoprivrednom fakultetu nego su i bili članovi ocjenjivačkoga suda prve u Hrvatskoj Kulenijade, one Večernjakove, pošto sam 1983. Promijenila način ocjnjivanja i, bez lažne skromnosti, osobito uz pomoć dr. Benčevića i pravnika-kulenara Tomislava galovića, postavila temelje i budućih, današnjih propisa, a i zaštite. No o tome drugom prilikom.

Novo izdanje knjige «Slavonski domaći kulen i kobasice, II. dopunjeno izdanje» iskusnih Petričevića i Benčevića s mladim autorom Kušecom mnogo je šire – prvo izdanje ima 146 stranica manjega, a drugo 222 stranice većega formata – a obrađuje i ono najvažnije – sirovinsku osnovu, kako se to obično kaže. Iako je za kulen umijeće, tehnologija strašno važna, bez dobra mesa, nema, naime, ni dobroga kulena/kulina. Mnogi ambiciozni kulenari, naime, ulažu sve više i u odabir pasmina svinja te u poseban način ishrane.

Sad je to postao ozbiljan posao i svakako valja požuriti te neovisno o cijeni ishoditi sve potrebne zaštite za izvornost. I državnoj administraciji i kulenarima, i velikima i malima – posljednjih se godina odvojeno ocjenjuju profesionalni i hobistički kulenovi, «kulenje» i to na kulenijadama po cijeloj Slavoniji – nedvojbeno će dobro doći i ova knjiga čija je mudrost od povijesti do tehnologije prikupljena upravo na takvim ocjenjivanjima ali i brojnim znanstvenim i stručnim istraživanjima, osobito posljednjih godina. A tu je predvodio upravo prof. dr. sc. emeritus Antun Petričević sa svojom ekipom.

Dr.sc. Bela Njari, redoviti profesor Veterinarskog fakulteta u Zagrebu u recenziji ocjenjuje:

„Slavonski domaći kulen i kobasice”, II., dopunjeno i izmijenjeno izdanje, jako je vrijedno djelo, jedinstveno u našoj zemlji. Iz njega je razvidna cjelokupna problematika koja se odnosi na tu vrlo zahtjevnu i opsežnu proizvodnju te se bez zadrške može preporučiti…”

Dr. sc. Marko Krznarić, znanstveni suradnik, suradni član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske, u svojoj recenziji kaže:

„ To je hvale vrijedna i potrebita knjiga u kojoj je na jednom mjestu povijesno, stručno i praktično obrađen slavonski domaći kulen i kobasice.”

Sadržaj knjige

Podsjećamo da knjiga obrađuje čimbenike postanka i razvitka proizvodnje slavonskoga domaćeg kulena, trajnih kobasica i trajnih proizvoda od mesa te svinjokolje u prošlosti Slavonije i u novije doba. Potom govori o suvrmeenoj proizvodnji slavonskoga kulena i kobasica odnosno o

proizvodnji svinja i svinjskoga mesa visoke kakvoće, kakvoći mesa za proizvodnju kulena,

klanju i klaoničkoj obradi trupova teških svinja za domaći kulen i šunke, uputama o izboru i uporabi soli za soljenje i sredstava za salamurenje; začinima u proizvodnji slavonskoga kulena i trajnih kobasica; postupcima za proizvodnju domaćega slavonskoga kulena i trajnih kobasica;

zrenju domaćega kulena i trajnih kobasica te o prostorijama potrebnim za proizvodnju domaćih kulena i kobasica.

Knjiga obrađuje o sustav ocjenjivanja domaćih kulena i trajnih kobasica s pet glavnih svojstava kakvoće domaćega kulena i trajnih kobasica te, uz ostalo, opisuje organizirano djenjivanje i djelovanje – „Kulenijade” zagrebačkog „Večernjeg lista”, osnivanje udruga proizvođača slavonskoga domaćega kulena i trajnih kobasica i pririkaz praktičnoga postupka proizvodnje domaćega kulena u prvom tečaju za proizvođače. Slijede i teme o marketingu, zaštiti naziv ai podrijetla te tema Kulen na stolu”, o kojoj piše Božica Brkan.

Knjiga “Slavonski domaći kulen i kobasice, II. dopunjeno izdanje» Petričevića, Benčevića i Kušeca bit će predstavljena 15. Travnja 2011 u Ministarstvu poljoprivrede u Zagrebu.

Promotivna joj je cijena 100 kn.

Sjeme rajčice za pedesetak sorata iz cijeloga svijeta

Pionir u uzgoju egzota u nas Mićo Brkanović u najnovijemu, petom katalogu predstavlja mnoštvo sorta rajčice, kako starinskih poput volovskoga srca ili jabučara, tako i novih koje se mogu uzgajati i za kasnu ili čak višegodišnju berbu

Rajčica ili paradajz, lat. Lycopersicon lycopersicum, jedna je od najomiljenijih povrtnica. Čak i oni koji imaju najmanji vrt u kojem ima mjesta jedino za mladi luk i začinsko bilje te oni koji mogu saditi samo na balkonu, rado posade i nekoliko sadnica lijepe biljke, obično crvenih plodova, različitih veličina i sorta, koja, k tome, mirisom otjeruje insekte.

Rajčica voli uzgoj na istome mjestu, a ne mili joj se susjedstvo s graškom i krumpirom. Njezin plod je vrlo zdrav, proporučuju ga rekonvalescentima, sadržava kiseline koje pojačavaju izmjenu želučanih sokova, čiste krv i ubrzavaju rad crijeva.

K nama stigla iz Amerike prije četiri stoljeća

Jednogodišnja zeljasta biljka pristigla je k nama iz Amerike, podrijetlom je iz Južne Amerike, a isprva, prije otprilike četiri stoljeća, u Engleskoj i Francuskoj sadili su se samo kao ukrasnu biljku. Plodovi joj se razlikuju veličinom, oblikom, okusom i bojom, ovisno o sorti i uvjetima uzgoja. Sjeme rajčice je sivobijelo, spljošteno, a klijavost zadržava i do četiri godine.

Rajčica je biljka toplijih područja, neotporna na niske temperature. Uzgaja se zato kad mine opasnost od proljetnoga mraza, dok se od jesenskih štiti plastičnim tunelima. I to već od rujna. Rajčica voli obilje vode te je zalijevanje, ukoliko nema natapanja, vrlo važno, a važna je i prihrana (stajnjak, NPK, ureja).

Agrotehnika

Rajčicu možete razmnožiti sjemenom, koje niče za 5-20 dana. Sije se već od početka ožujka pod prozorska okna ili u polutopla klijališta (18-20 °C) ili u sandučiće koje valja držati na toplom i svijetlom mjestu. U suvremenoj se proizvodnji rabe i tresetne tablete. Kasna se rajčic amože sijati i izravno na otvoreno.Pri uzgoju rasada, flanac, valja pripaziti kada se pojave listići. Čim s epojave prva dva, najbolje je biljčice pikirati u plastične čaše od jogurta. Pikirate li biljke dublje, čak i do kotiledonih listića, oblikovat će se više korijenske mase. Poslije pikiranja tlo dobro zalijte, a biljke potom štitite dok se ne prime. Kad se prime i učvrste, provjetravajte i i privikavajte na sadnju na stalno mjesto.

Sadnja prijesadnica

Kad otopli, biljčice presadit ena njihovo stalno mjesto, najbolje poslije kiše po oblačnome vremenu. Obično se preporučuje da se donji dio biljke polegne i posadi nešto dublje ili nagrne finom zemljom kako bi se oblikovao snažniji korijen.

Ako mraz pofuri mlade biljke, škarama odrežite dio koji se smrznuo. Iz pupljka u zemlji niknut će novi izdanci, a za rod ostavite samo 1-2. Berba će biti nešto kasnija, ali će plodovi biti jednako kvalitetni i krupni.

Poslije sadnje tlo malčirajte odnosno prekrijte slamom ili redovito o održavajte i zalijevajte. Kad biljka naraste 30-40 cm, s sjeverne joj strane dodajte kolac za oslonac.

Rani uzgoj rajčice

Želite li, primjerice, prve plodove rajčice brati već početkom lipnja, sjeme posijte početkom veljače u zaštićeni prostoru, biljčice pikirajte u fazi kotiledona, a nakon 60-70 dana ih rasadite. Sijte po 8-10 g sjemena na 1m2. Ako želite koristiti herbicid, učinite to prije nicanaj biljaka i korova. Sjeme će niknuti za tjedan dana, nakon desetak ih pikirajte do prvih listića tako da budu udaljene jedna od druge oko 10 cm. Nakon 60-70 dana ih rasadite, prije toga ih desetak dana privikavajući na vanjske uvjete.Međuredni vam razmak neka bude 60-80 cm, a u redu 30-40 cm.

Preporučujemo da ranu rajlicu svakako uzgajate uz potporanj, kolac ili žicu, a pogotovo visoke sorte i domaće rane hibride. Kolci neka vam budu visoki 150-200 cm. Ukopajte ih 20-50 cm, a na 10-15 cm od biljke. Kolac neka vam bude sa sjever aili s one strane odakle su vjetrovi najčešći. Bilju uz njega učvrstite uzicom u obliku osmice, najbolje ispod cvata. Ne vežite prečvrsto, kako bi biljka mogla normalno rasti.Tijekom vegetacije, kako biljke rastu, učvrstite ih još tri-četiri puta. Kolje možete postaviti i ukriž za dvije-tri biljke ili dvije-tri biljke usmjerite istom potpornju. Dobre rezultate daje i uzgoj rajčice u etažama sličnima kao u vinogradu. Rajčica s emože uzgajati i uz potporu od deblje žize.

Kasni uzgoj rajčice

U toplijim primorskim krajevima, na obali i na otocima, uz raniju proljetnu, može se uspješno uzgojiti i kasniaj ljetna rajčica. Za takvu se proizvodnju sjeme sije izravno u kućice po 3-4 sjemenke krajem svibnja pa sve do sredine lipnja, a presađuje se u srpnju. Prvi će se plodovi moći brati već potkraj kolovoza pa sve do kasne jeseni. Kad počnu jače jesenske kiše, stabljike prekrijte plastičnom folijom koju oblikujt eu tunel, pa ćete berbu moći produžiti. Zelenije plodove možete također ubrati i ostaviti do dozru na prozračnome mejstu na 10-12 °C. Možete također ubrati i grančice s plodovima pa ih objesiti da lijepo dozore.

Zakidanje zaperaka i zalamanje vrha

U oštijoj klimi se rast i zrenje plodova pripomažu zakidanjem zaperaka i vrha. Kada se zalama na dva stabla, ostavljaju se jedino prve dvije bočne grane, vrh glavnoga stabla se zalama da je ono visoko 15-20 cm, čime će se psotići oblikovanje dviju bočnih grana na kojima se dalje redovito zakidaju zaperci. One se vežu vodoravno ili uspravno,a rast ims e zaustavlja zalamanjem tjemenog pupoljka iznad drugoga ili trećeg cvata.

Uzgoj jednoga stabla

Želite li uzgojiti jedno stablo, zalomite biljku iznad prvoga cvata. Morate svakako sačuvati vršni pupoljak toga cvata,a ostale skinite. Čim oblikuje jedan cvat, sačuvani izdanak zalomite kako bi se izazvalo oblikovanje novoga zaperka. Biljka se zaustavlja na trećem ili četvrtom cvatu i sve pupoljke koji se pojave redovito uklonite.

Za uspjeli urod podsjećamo na nekoliko dobrih ideja:

1. Cijepljenje rajčice rezultira povećanjem prinosa čak nekoliko puta, jer dva korijena hran jedno stablo. Povećava se i otpornost na bolesti. Iskusni pvortlari na Novome Zelandu cijepe rajčicu tako da najprije odnejguju sadnice ujednačeno debele, 3-3.5 mm. Cijepe čistim čiletom ili skalpelom vodeći računa da ne prenesu kakvu infekciju. Biljka se mora zasjeći najamnje 7,5-8 cm iznad zemlje tako da zarez bude dug oko 12 mm, a po debljini mora biti manji od polovice debljine biljke. Biljka bi morala zarasti oko dva tjedna poslije cijepljenja. Tada valja odrezati stablo jedne biljke iznad cijepljenja i to postupno za 7-10 dana. Dok biljka srasta, vene, pa je valja osvježavati zalijevanjem.

2. Uzgoj rajčice na bitubi sustavu (bi=dvije, tubi=cijev, dovod) omogućuje oblikovanje dva sustava korijena. Prvi se nalazi u tlu, prignojava se i relativno je suh, a drugi je u donoj zoni, u mješavini šljunka i treseta i pije vodu i hranu, što rezultira zdravom biljkom i većim prinosima. Ovaj se sustav može primjenjivati u vrt, stakleniku, ali i na balkonu u posudama za cvijeće, a osim na rjačici moguć je i na krastavcima, paprici, jaje-voću i sl.

3. Uzgoj rajčice na žici, konpcu i na etaže također daje dobre rezultate. Rajčica na etaže načini se tako da se svaka grana veže posebno za živcu, a vrh se odreže.

4. Uzgoj rajčice na crnoj foliji u nas se primjenjuje u kombinaciji ukopavanja plastičnih boca odrezana dna ili šupljih plastičnih štapova kroz kje se zalijeva. Uzgojem rajčice na crnoj foliji štedi se voda, ne treba okopavati, aubrzavaju se rast biljke i zrioba plodova. Ovaj je način osobito pogodan za planinske, hladnije predjele te za ranu proizvodnju. Krajem ljeta i početkom jeseni biljkama optrgajte dio lišća kako bi posljednji plodovi mogli bolje dozrijeti. Prije mraza ostatak plodova poberite kako bi lijepo doreli u tamnome toplom prostoru na 13-15 °C i vlzi 75-80 %. Rabite plitke gajbice, letvice i police od dasaka prekrivene slamom. Plodovi se ne msiju dodirivati. Katkad se tako mogu čuvati i do polovice prosinca,a neke čak i duže.

5. Uzgoj rajčice na balkonu i terasi omogućila je selekcija novih sorta kao što je Minibel. Izraste visoka jedva do 30 cm. Plodovi su joj sitni a ukusni. Možete ih saditi kao lončanice, ali i u kaskadama. Podsjećamo da su uzgojene i višegodišnje rajčice.

Uz druge rijetke vrste već više desetljeća Mićo Brkanović više od ikoga ima i različitih sorta rajčice:

Ananas, lat. Lyc. lyc. – vrlo je krupna, jedra, sočna slatka.
Tišner, lat. Lyc. lyc. – vrlo krupna i sočna.
White Beuty, lat. Lyc. lyc. – vrlo ukusna, bijela.
Cerisette, lat. Lyc. lyc. – trešnjolika, vrlo rodna i otporna.
Brandy, lat. Lyc. lyc. – kasna, krupna, fina vinskog okusa.
Carotina, lat. Lyc. lyc. – otporna i rodna.
Black from tula, lat. Lyc. lyc. – ruska sorta, vrlo sočna i mesnata.
Evergreen, lat. Lyc. lyc. – i zrela ostaje zelena, voćnoga okusa.
Green Zebra, lat. Lyc. lyc. – zelena ploda, vrlo slasna, osobit aokusa, idealna za salate.
Jaune, lat. Lyc. lyc. – paprikolika, idelana za punjenje.
Bodljikava Litchi, lat. solanum sisymbriifolium – trešnjolika, egzotična okusom, za uzgoj u loncu, privlači krumpirove zlatice.
Madagascar, lat. Lyc. lyc. – vrlo kasna. Manjih ružičastih plodova.
Mirabelle, lat. Lyc. lyc. – vrlo plodonosna, sinih ukusnih plodova.
Poire, lat. Lyc. lyc. – žutih kruškastih plodova, izvanredna okusa.
Potiron, lat. Lyc. lyc. – kasna, vrlo ukusnih i vrlo krupnih plodova (i do 1 kg!).
Andine, lat. Lyc. lyc. – paprikolika, rana, vrlo otporna i vrlo ukusna.
Rose, lat. Lyc. lyc. – skromna, otporna na hladnoću, ukusna, tanke kožice.
Russe, lat. Lyc. lyc. – ruska sorta, kasna i krupna (i do 1 kg!), slatka i sočna, raritetna.
Tigerella, lat. Lyc. lyc. – raritetna i ukusna, vrlo toporna na bolesti.
Mexico, lat. Physalis ixocarpa – srodnica rjačica, rodna, egzotična okusa.
Ljubičasta rajčica Tomatillo, lat. Physalis ixocarpa – srodnica rajčica, rodna, egzotična okusa.
Višegodišnja rajčica Tomatillo, lat. Cyphpmandra betacea – rađa 15 godina ukusne malene plodove.
Minibel, lat. Lyc. lyc. – za balkon, niska grmolika, sitnih i vrlo ukusnih plodova.
Crvena paprikolika rajčica, lat. Lyc. lyc. – odlična za pun jenje mesom, rižom i sl. te pečena.
Altaisky, lat. Lyc. lyc. – srednej bujna, ukusnih i sočnih plodova, za ukuhavanje.
Breskolika rajčica, lat. Lyc. lyc. – rađa u grozdovima plodoveoblikom i bojom slične breskvi.
Budai Torpe, lat. Lyc. lyc. – niska i bujna, sitnijih plodova.
Canada, lat. Lyc. lyc. – otporna, vrlo lijepih i zdravih plodova (200-400 g).
Divlja rajčica, lat. Licorpersikon pimpinellifolium – predak svih rajčica, sitnih crvenih li žutih plodova.
Clover, lat. Lyc. lyc. – plod u obliku četverolisne djeteline, pogodna za sjenovito mejst.
Etiopijska rajčica, lat. Solanum aetiopicum – srodnica rjačice, privlači krumpirovu zlaticu.
De Berao, lat. Lyc. lyc. – jako vsoka, uzgaja se kao pergola, otpornih grozdolikih plodova.
Volovsko srce, lat. Lyc. lyc. – poznata i omiljena starinska sorta krupnih i ukusnih plodova.
Taras, lat. Lyc. lyc. – industrijak rajčica, otporna, pogodna za sok. Može se uzgajati iz izravne sjetve.
Marmande, lat. Lyc. lyc. – mesnata, odlična za salate i ukuhavanje soka.
Black Sea Man, lat. Lyc. lyc. – australksa rijetka sorta, vrlo ukusna, odlična za salate.
Yellow Giant, lat. Lyc. lyc. – žutih, sočnih i ukusnih plodova.
Voyager, lat. Lyc. lyc. – osebujna, raritetna, plod joj u grozdu sa 10-20 plodića.
Cherry, lat. Lyc. lyc. – koktel rajčica, vrlo sočna i rodna, sitnih plodova.
Jabučar, lat. Lyc. lyc. – mesnata, stara sorta krupnih, sočnih i slatkih plodova.

Kako naručiti sjeme i sadnice rajčice i drugih egzota?

Sjeme i sadnice mogu se naručiti pouzećem. Uz svaku sadnicu preporučuje i literaturu o uzgoju i pripravi plodova – upravo je pripremio već peti katalog u nizu – pa ne čudi što i od sjemena ima čak 210 kultura iz porodice tikava (bundeve, tikve, dinje, lubenice, krastavci…), 40 sorta i vrsta rajčice, 50 vrsta raritetnog povrća koje se smatra i izuzetno zdravim, zatim 35 vrsta egzotičnog drveća i voća, 45 rijektih vrsta bjelogorice i crnogorice, 40 rijektih trajnih, cvjetnih, crvenastih vrsta itd.

Više informacija: Mićo Brkanović, p.p. 81, 44330 Novska, tel./faks 044 600 763, e-pošta mbrkanovic@gmail.com .