O selu se 3. listopada žustro i zanimljivo zborilo u Hrvatskome novinarskom društvu, na okruglome stolu Živi selo: Kako poboljšati protok informacija o ruralnome prostoru i za ruralni prostor. Autorica je projekta Živi selo Božica Brkan, urednica Večernjakova priloga Vrta, postavila pitanja, no ona su s obzirom na odnos urbanoga i ruralnoga zvučala provokativno. Kad ste posljednji put bili na selu? Tko je najuzorniji hrvatski poljoprivrednik? Koji se sada radovi obavljaju na selu? Znate li i jednu mjeru kojom država potiče ruralni razvitak? te Nabrojite bar jedan proizvod koji je izravno ili posredno rezultat ulaganja u selo i poljoprivredu, a nije nekim projektom političkog marketinga u prvi plan izvučen nesretni sir s vrhnjem koji će nam EU navodno zabraniti.
Preuzmite prezentaciju Živi selo
Kako je cilj okrugloga stola uz ponovno oživljavanje Zbora agronovinara pri HND-u i uklanjanje velikih šumova u komunikacijskome kanalu te poboljšanje informacija o ruralnome prostoru i za ruralni prostor, nakon kratkog obraćanja Marija Bošnjaka koji je duhovito rekao da od seljaka zna samo I. Z. Čička, pomoćnik ministra poljoprivrede, Ivan Hodalić, odgovorio je da je zadnji put na selu bio jučer s Ivicom Fodorom jer je sin Đurđevca i ima 17 jutara zemlje. O selu treba govoriti drukčije jer ono nije samo kukuruz i pšenica nego je svako selo i tradicija i običaj. U Upravi za održivi razvitak seoskoga prostora žele pomoći selu i u tijeku je 14 natječaja. Lani je izdvojeno 30 milijuna kuna, ove godine 100 milijuna kuna, a idućih će se izdvojiti još više. U svim nastojanjima da se pomogne selu svojim savjetima pomaže Franz Fischler koji je prije 20-ak godina osmislio koncept ruralnoga razvitka u europskim zemljama. F. Fischler bio je i austrijski i europski ministar poljoprivrede, a njegov koncept ruralnoga razvitka prvo se provodio u Austriji, Njemačkoj i Francuskoj. Važno je, podsjetio je I. Hodalić, imati na umu da se na selu ne može živjeti od 2 jutra zemlje i 2 kravice, ali se može živjeti od 10 kravica i od autohtonih proizvoda koje Ministarstvo podupire. Ministarstvo je zaprimilo više od 1000 molbi koje proučava 15 osoba. Informacije o svemu što nudi Ministarstvo poljoprivrede moraju doći do ljudi na selu, g. Hodaliću nitko se ne mora najavljivati, a i sa suradnicima obilazi cijelu Hrvatsku (ne samo pred izbore) i drže tribine, predavanja i edukacije. Osim triju najrazvijenijih područja: Istre, Međimurja i Zagrebačke županije drugdje je problem što nema dovoljno gospodarskih subjekata koji bi programe i ostvarili. Odnosi se to prije svega na Liku.
Ivan Zelinić, student geografije, smatra da je za pomake na selu nužna decentralizacija jer i kad ima novca, nema stanovnika koji bi se nečim bavili. Na selo se ne smije gledati pejorativno i ruralni prostor nije samo poljoprivreda nego su tu i druge djelatnosti. Ivan Husnjak, dr. vet. med., usporedio je naša iskustva sa švicarskima i istaknuo pogubnost da naše poljoprivrednike dijele udruge s različitim političkim predznacima. Nužno je i okrupnjivanje posjeda, ali i veći ugled poljoprivrednika. Nigdje u svijetu poljoprivrednici nisu prepušteni okrutnim zakonima tržišta nego se donosi dugoročna zakonska regulativa i jaka je, uz ostalo, carinska zaštita.
Da je na selu jedan od najvećih problema slaba edukacija potvrdila je i Dijana Katica iz Hrvatskoga farmera koji se bavi ruralnim razvitkom i ruralnim turizmom. Nada se da će protok informacija o ruralnome turizmu biti bolji i nakon Prvoga kongresa o ruralnome turizmu što će se ovoga mjeseca održati na Hvaru (tema je Mediji i ruralni turizam). Unatoč svim pokušajima za ruralno, urbano i dalje ne razumije da selo nije nimalo pejorativno, a to pokazuje i primjer VIP-a koji je nedavno odbio sponzorirati Eko-etno jer da bi to narušilo urbani imidž kompanije.
Dok građani, prema riječima I. Z. Čička ideologiziraju selo, ono nema nikakvih sadržaja nego ljudi ondje gotovo narkomanski ovise o televiziji, a nužan je komplementaran pristup.
Zbog svega toga Vlada treba donijeti program kako bi se spriječilo odlijevanje sa sela. Posla je tu i za nevladine udruge kojih je 2000 jer ljude treba uvjeriti kako im se financijski isplati živjeti na selu, no oni to ne znaju. Poljoprivreda je u Europi jedan od najvažnijih demografskih regulatora, a o tome se u nas još ne govori dovoljno.
Za selo se ipak radi, informacije se približavaju seljacima, a o tome su posvjedočile Svjetlana Obad i Suzana Bara iz HBOR-a. One rade u Direkciji rizičnih plasmana i susreću se s teškim problemima ljudi koji ne mogu vraćati kredite jer nisu dobili npr. poticaje. Vlada stoga odmah mora dati naputak kako ljudi ne bi dospijevali u nepodnošljive prilike.
Dugogodišnji Vrtov suradnik Jovo Rojčević posvjedočio je i da rad savjetodavnih službi ovisi o ljudima, a u Podravini one rade dobro. Ljudi na selu uočavaju probleme, ali nema ih tko saslušati. Edukaciju bi trebalo provoditi tako da se čuju tuđa iskustva, a najbolje se uči iz primjera. Pravi je primjer u Podravini prvi najuzorniji hrvatski poljoprivrednik D. Ević koji je ostavio posao u Njemačkoj i vratio se na selo na kojem razmišlja i živi europski. No teško je mnogima živjeti europski i razmišljati drukčije kad mediji, prije svega televizija, nameću drukčije vrijednosti od onih prema kojima bi selo trebalo biti demografski regulator. Duhovito je to objasnio Hrvoje Herceg, student geografije s PMF-a rekavši da su na televizijama serije u kojima svi žive kao samci, nemaju djecu. Život se trpa u kuće Big Brother, pejorativno je reći da imaš farmu i deset krava, a poželjno i društveno najprihvatljivije da imaš BMW.
O autohtonim hrvatskim proizvodima, kojih nema dovoljno, više znaju Japanci koji, kako svjedoči chef Robert Slezak, traže naš škripavac, a Amerikanci zlatnu Galovićevu slaninu. Kako se ne bi dogodilo da na našemu istarskom pršutu bude nizozemski žig, u što se uvjerio i chef R. Slezak, može svakako utjecati projekt Živi selo.
Prema riječima autorice Božice Brkan, osim na ruralni, projekt Živi selo usredotočen je i na medijski prostor. Trudit će se poboljšati protok vrijednih, objektivnih i korisnih informacija, i to u oba smjera, do ruralnoga stanovništva i od njega. Sadašnje stanje ne zadovoljava ni selo (primjer su brojna pitanja kojima se seljani obraćaju Vrtovu dežurnom telefonu), ni medije ni potrošače (gledatelje, slušatelje, čitatelje). Nedovoljno upućeno u medijske manipulacije i selo očito čeka svoga glasnogovornika, svoga PR-a.
Mr. sc. Milan Husnjak, dr. vet. med. – Ne znam nikoga tko bi želio biti seljak
Poljoprivreda je u društvu marginalizirana, društvo nije svjesno da je selo tvornica hrane, a bez hrane se ne može. O selu se društvo ne brine, uništava se i poljoprivredni i ruralni prostor i umjesto da se njime koristimo. Svjedoci smo da je poljoprivredno zanimanje najnepoželjnije pa ne poznajem ni jednog poljoprivrednika koji bi poželio da ga njegovo dijete naslijedi. Pojam seljak doživljava se pejorativno i trebalo bi ga zamijeniti izrazom poljoprivrednik jer nitko, a obišao sam 1000 imanja, ne želi da mu dijete bude seljak.
Politika povlači samo kratkotrajne mjere s obzirom na dnevne kratkoročne interese. Medijima selo nije interesantno i svakako ih više zanima je li Vlatka Pokos uzela gaćice iz stana nego što će sutra jesti naša djeca.
Marica Dušak, predsjednica udruge Uzorne seoske žene – Čuvarice obitelji i sela
Za obilazaka žena koje se posljednjih godina prijavljuju za najuzorniju seosku ženu uvidjeli smo da naša sela nisu mrtva nego da žive. Žene im udahnjuju dušu pripremanjem starinskih jela, sudjelovanjem u KUD-ovima, bavljenjem ručnim radom, no sve to nedovoljno je zastupljeno u medijima. Nužan je poseban prilog da se vidi što sve te žene rade, a nedavno su me zadivile Ličanke, koje se uz ostalo bave tkanjem. Potrebna je potvrda rada tih žena kako bi našle svoj cilj, zadržale svoje obitelji i odgajale djecu s osjećajem da je život na selu lijep.
Mr. sc. Josip Kraljičković, pročelnik Upravnog odjela za poljoprivredu, šumarstvo i ruralni razvitak Zagrebačke županije – Sustavno bavljenje poljoprivredom
Odlična je ideja da se oživi Zbor agronovinara pri Hrvatskome novinarskom društvu jer je nužno umrežavanje novinara koji se bave agrarom. Problematici sela i ruralnoga prostora trebalo bi dati više prostora, no premalo je onih koji se time bave sustavno.Na Agronomskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu radio sam 11 godina, u Zagrebačkoj sam županiji deset godina i na osnovi vlastita iskustva ističem četiri čimbenika koji su prepreka bržim promjenama: nedostatak edukacije, organizacije, kapitala i političke volje.
Politička volja nije dovoljna, a uočljivo je da je najviše natječaja u godini kada se održavaju izbori. Više se bavimo informiranjem nego edukacijom, a slaba je karika i glasnogovornik u Ministarstvu poljoprivrede, jer o poljoprivredi govori kao političar, a ne kao novinar. Slab je i protok informacija između Ministarstva poljoprivrede i Zagrebačke županije pa županija nema pojma o pojedinim natječajima Ministarstva poljoprivrede. Kakav je odnos prema Zagrebačkoj županiji pokazuje i to što je za četiri projekta prijavljena Ministarstvu poljoprivrede dobila četiri odbijenice. A županija svojim primjerima pokazuje kako oživiti ruralni prostor i samo u projektu Najuzornije seoske žene koji traje već nekoliko godina sudjeluje 20 000 ljudi.
Ivica Fodor, predsjednik Zbora agronovinara – Za 100 godina ni tri retka
Već 30 godina hodam po selu kao novinar Hrvatskoga radija (emisija Za selo i poljoprivredu) i susrećem se s različitim primjerima. Ima na selu onih koji bi željeli živjeti bolje, a ne mogu. Primjer je Banovina, selo Tremušnjak. Obitelj Tišma ima krave, ali nemaju vode; imaju i objekt za tov junadi, ali kako će postići više kad nemaju vode. Dobar je primjer i Dalmatinska zagora u kojoj uglavnom starijim ljudima vuci kolju ovce, a kako su zaštićeni, seljaci im ne smiju ništa. Odšteta za zaklane ovce sporo stiže i u tom krugu nestaje život na selu. Prazan je Žumberak, Banovina je prazna, a problemi sela i ruralnoga prostora u informativne se emisije teško probijaju. Stvarni je život udaljen iz medija jer šefovi ovise o vlasti pa se ni 100 godina uzgoja simentalskoga goveda u nas nije moglo probiti ni do 3-4 retka vijesti. Na skupu se okupilo 300 ljudi iz cijele Europe (18 europskih zemalja), no vijest nije bila dovoljno privlačna?! Kako ćemo shvatiti da imamo selo kad se važne vijesti tako sporo probijaju, a zaboravljamo da svako selo ima svoju kulturu, svoj govor, svoju tradiciju?
Margareta Zouhar, novinarka Gospodarskog lista – Slaba informiranost
Iz Ministarstva poljoprivrede nema dovoljno informacija i nije dobro da ih daje samo jedan glasnogovornik. Proizvođači ne znaju mnogo toga i pitate li ih, npr., tko je pomoćnik ministra, neće znati. Također ne znaju kako dobiti novac iz različitih projekata, a ljudima su prijeko potrebne informacije. HBOR donosi projekte i dijeli ih ljudima, a informacije o tome na sajmovima treba dijeliti besplatno. Slab protok informacija iz samoga Ministarstva poljoprivrede dobro se pokazuje i na primjeru intervjua s ministrom poljoprivrede za koji nisam dobila odgovor hoće li biti intervjua ili neće.
Radojka Šporer, novinarka Radija Ivanić Grada – Savjetovanje u štali
Radila sam i u Vjesniku, i u Večernjem listu i u Jutarnjem listu te shvatila kako objava vijesti i članaka o poljoprivredi i ruralnome prostoru ovisi o tome koliko urednici imaju sluha za takve teme. Shvatila sam da je problem u tzv. velikim medijima u kojima pojedini urednici odgovaraju da nisu sa sela pa da takve vijesti uvrštavaju u svoj list. No novine se pišu za čitatelje i odustala sam od uzaludna nuđenja tema velikim listovima i vratila se na svoj Radio Ivanić. Znam koliko su ljudima potrebne prave informacije i savjeti, a savjetnika iz Hrvatskoga zavoda za poljoprivrednu savjetodavnu službu nema da educiraju poljoprivrednike. Stoga sam za Radio Ivanić izravno u štali s vlasnikom uređaja za čišćenje vimena imala edukaciju o tome kako dobiti mlijeko ekstra kakvoće na analizi u laboratoriju u Križevcima. Edukacija je dakako bila besplatna i još je Radio Ivanić dobio 1000 kuna. Mi znamo da su naši slušatelji seljani i nudimo im informacije koje ih zanimaju. Dok se u velikim medijima ne nađu ljudi koji shvaćaju poljoprivredu i dok novinari ne budu, umjesto političara pitali kompetentne sugovornike, malo će se što promijeniti.
Ivan Zvonimir Čičak, kolumnist Jutarnjega lista – Piše se na krivi način
Gradsko sam dijete, a već deset godina živim na selu, u Zagorju i imam 5 ha zemljišta. O selu se piše na krivi način, a kad se obiđu naša sela, uočava se da je edukacija katastrofalna. Sa savjetnikom hrvatske vlade za poljoprivredu, Franzom Fischlerom, obišao sam mnoga mjesta i zaključio da su naša sela na razini iz 14. st. Ljudi razmišljaju kao u vrijeme F. Tahija, sela propadaju, a jedini se pozitivan pomak vidi u dolasku ljudi iz grada. Sudar hegelovskoga grada, kao simbola slobode, i sela, kao simbola zaostalosti, utječe na promjenu načina razmišljanja, no uvijek se javlja i sumnjičavost da je onaj tko je došao iz grada sa 20 do 30 tisuća eura bogataš. O selu ljudi imaju obično idealiziranu predodžbu, da je ono arkadijsko mjesto, a mi koji smo rođeni u gradu dočekani smo kao strano tijelo. U nekim dijelovima hrvatske selo nepovratno izumire, neka se sela neće nikad oporaviti, a jedna je od glavnih zapreka spora promjena mentaliteta. Prijeko je potreban protok informacija od grada prema selu i od sela prema gradu kao bi ljudi koji ostaju živjeti na selu shvatili kolike se promjene zbivaju, a oni im se moraju prilagoditi.
Maja Duka, marketinška stručnjakinja – Staro da, ali i s novim
Kao Dalmatinka za svoju sam kolekciju Kućar našla inspiraciju u Slavoniji, koja se inače stereotipno predstavlja kulenom i rakijom. Željela sam bogatu baštinu te naše regije predstaviti drukčije, komunikacijskim hodom, ritmom koji na selu traje svih dvanaest mjeseci u godini. Svoju sam kolekciju nazvala Kućar po uzoru na zasebne sobe u nizu bez dimnjaka što su ih dobivali mladenci koje je grijala samo njihova ljubav. Umjesto dimnjaka kućar ima rodu, što simbolizira potomstvo. Kolekcija je cjelovit projekt koji nudi uz ostalo kolače kalupane − medenjake zimzelene, podloške za čaše, a sve povezuje modro-zeleno nebo i zemlja. Autorski pomak od stereotipa o baštini nudila sam na natječajima, no nisam dobila ni 10 000 kuna. Nudila sam kućar i Gospodarskoj komori i dobila odbijenicu, a ubrzo su se pojavile njihove etnokuharice?! Starom, baštini, u današnje vrijeme treba život, uza staro uvijek mora biti novo, ono što smo naslijedili u moderno doba mora imati svoj ritam. No kako to ponuditi kad na samom početku nema razumijevanja?
Nada Ćuk, glavna urednica Gospodarskog lista
(diskusija pismeno priložena okruglom stolu – faks) Svi znamo da se bez hrane ne može opstati a samim time se ne može ni bez sela. Identitet sela se je posljednjig godina izgubio, selo se je ubaniziralo no smisao selu je potrebno vratiti, a sve je to zato što je poljoprivreda osiromašena. Djelatni izvori prihoda su presušili kao što je to ranije bio odlazak u tvornice i slično i zato je potrebno iznaći puteve povratka i opstanka sela. Vidim to u lancu koji bi mogao biti: povezivanje turizma – poljoprivrede – obrta – malog i srednjeg poduzetništva. Stoga je potrebno selom se baviti, ponovno ga upoznati i prepoznati njegove vrijednosti, a onda ih uvažavati i poštovati. Primjerice, budućnost sela počela je s razvojem ruralnog turizma i jačanjem ekološke poljoprivrede a poglavito autohtonih proizvoda. Tu su golemi potencijali i goleme mogućnosti, jer svaki naš kraj, svako selo zasigurno ima svoje posebnosti koje treba naglasiti, obnoviti, učvrstiti a onda i prodati. Jasno je da za to treba stvoriti informacijske sustave koji će to dalje proširiti i kako bi se dobile povratne informacije.
Potrebno je inicirati ostvranje udruga, zadruga, prstenova radi zajedničkog nastupa na tržištu a i radi druženja. Potrebna je edukacija članstva, a neophodna je podrška lokalne zajednice radi stvaranja manjih poduzetničkih zona u tim seoskim sredinama, gdje bi tada mladi ostajati i formirali svoje nove obitelji. Jasno je da uz to treba od države tražiti poticajna sredstva i savjetodavnu pomoć.
Treba aktivirati starije članove na selu da se prisjete i prenesu mlađima stare opbičaje, dakle aktivirati kulturno-umjetnička društva, organizirati šetnje kroz lijepa sela preko livada kroz voćnjake i šume, inicirati zdravu prehranu i naći i osmisliti još niz atrakcija svakog kraja. Zamislimo samo koliko je lijepa berba plodova, začinskog bilja, raznih sitnih plodova što rastu u grmovima, berbe gljiva i sličnog čime se mogu zaraditi novci i privući i koristiti iz zemlje i inozemstva.
Primjerice vjerskog turizma u nekim mjestima u nas pokazali su se dobrima do mjere da su ta mjesta prerasla u gradove. Na kraju zašto ljudi iz gradova ne bi mogli godišnji odmor provesti na selu u laganoj rekraciji a donijeti i korist mještanima. Što je potrebno? Putem medija sa svime upoznati selo, dolaziti u njihovu sredinu, predlagati im strategije na sve moguće načine, promicati ih te ih, ponavljam, uvažavati i poštivati.