U organizaciji Kulturnog centra Gatalinka pod vodstvom gđe. Blanke Žakula, u Vinkovcima je posljednjega dana kolovoza i prvoga dana rujna održan 17. seminar folklora Hrvatske na kojem su sudjelovale Slavica i Lana Moslavac sa svojim istraživanjem Banovino, vele da si mala s teorijskim i praktičnim dijelom. Za Ovlizeke ekskluzivno piše SLAVICA MOSLAVAC, prof., iz Muzeja Moslavine u Kutini. Seminar je uključio teorijsku nastavu plesova i dječjih igara Valpovštine, Pitomače, plesova Hrvata u Mađarskoj, plesova gradišćanskih Hrvata u Austriji.Kutinska etnologinja Slavica Moslavac u teorijskom dijelu seminara predstavila se top istraživanjem o povijesti Banovine/Banije, narodnoj nošnji, pjesmama, običajima, šaljivkama i glazbenoj ostavštini tog dijela Hrvatske.
U glazbenom dijelu, korepetitorica svih kola i pjesama na primi, tamburi samici, banijskim sviralama i dvojnicama bila je Lana Moslavac. Predavanje o dosad neobjavljenoj Banovini trajalo je šest sati, a dan prije održano je predavanje o dječjem folkloru Moslavine i hr. Posavine. Ujedno je iz predstavljenog i osmišljena koreografija za završnu priredbu pod nazivom Išo starac uz brdo, upriličena je i radionica izrade predmeta od sitaka ili zukve.
O Banovini
Banovina je smještena u srednjoj Hrvatskoj, jugozapadno od sisačke Posavine na samom rubnom prostoru Panonske nizine, u Sisačko-moslavačkoj županiji izmedju rijeke Save, donjih tokova Kupe i Une, a na jugu grebena Trgovske gore na granici uz Bosnu i Hercegovinu. Područje karakterizira brežuljkasti krajolik, prosječne visine od 300 m. Najviši je vrh na Zrinskoj gori (615 m). Doline presijecaju manji vodeni tokovi, a veliki je dio toga područja pod šumama. Banija ukupno obuhvaća 1803 km2.
Najveći dio Banovine ili Banije je ruralno stanovništvo koje se bavi poljodjelstvom i stočarstvom, osobito uzgojem svinja i goveda. Demografski gledano, ovo je područje izrazito depopulacijsko i emigracijsko.
Ukupno Banovina ima oko 88.100 stanovnika od čega Hrvati čine većinu 3/4 ili oko 75% stanovništva.
Narodna nošnja
Pod nazivom narodna nošnja podrazumijevamo starinsko žensko i muško ruho iz ranijih povijesnih razdoblja, koje je do polovice prošlog stoljeća svakodnevno upotrebljavao narod u pojedinim seoskim sredinama.
Narodna nošnja se u povijesnim etapama stvarala, razvijala i mijenjala. Tijekom vremena na nošnju su se dograđivali razni građanski elementi i postajali dio poseljačenog narodnog kostima. Mnogo je izopačenog u prošlim vremenima bilo podvrgnuto mjerilu ukusa i umjetničkog stvaranja, ali se svejedno stopilo u cjelinu ili je bilo odbačeno. Konačno, seljački je način odijevanja ustuknuo pred građanskom nošnjom poslije Drugoga svjetskoga rata, te se izgubio u ujednačavanju između grada i sela.
Odlaskom seoskog stanovništva, nije dotičnim sredinama izmjena donijela nikakvo duhovno obogaćivanje, već, osiromašenje, jer se s jedne strane zaboravljaju i gube iskonski narodni običaji i nepisani zakoni, a s druge strane, novi se ne mogu ni ne žele olako prihvatiti.
Želja za očuvanjem narodnog blaga tijekom devedesetih godina 20. stoljeća osjeća se na mnogim razinama kako kod pojedinaca, tako i u kulturno-umjetničkim društvima. Ona postaju mjesta ponovnog okupljanja djece, mladeži i ljudi zrelije dobi, koji svojim entuzijazmom, željom i znanjem pokušavaju očuvati bar dio folklornog naslijeđa svoga kraja, prenoseći ga na mlađe naraštaje njegovanjem i prezentiranjem na javnim mjestima.
Na području Banovine susrećemo dva tipa narodne nošnje koje se međusobno znatno razlikuju. Ta razlika osobito je istaknuta kod ženske nošnje.
Stanovništvo hrvatske nacionalnosti sačuvalo je odjeću koja je vrlo slična nošnji Hrvatske Posavine koju karakterizira bijela platnena odjeća s vertikalnim naborima. Ukras je izveden na rukavima oplećka ili švabice, te rubnim dijelovima odjeće, tj. rubače i zastora.
Zastupljene tehnike su: našivavanje svilom na raljicama, štikanje, tvez, napravljanje pismom i svilom, šupljikanje.
Dug je i težak bio posao dok se ćovek obleće: lan se trebalo posejati, ćupati, riljati, namakati, vaditi, prestirati, prebirati, tući, trti, mikati, presti, mavati na rašek, beliti, vijati, snovati, napeljivati, tkati, krojiti, šivati i tek onda obleći.”
Za izradu narodne nošnje kao i ostalih tekstilnih predmeta žene su u prošlim vremenima same uzgajale i obrađivale tekstilne sirovine. Samo tkanje nazivali su prtište i suknište. Naziv prtište upotrebljavalo se za domaće platno tkano od lana (ketena) i konoplje, a od njega se izrađivala ženska i muška rubenina i sva oslala bjelina.Suknište je tkanje satkano od ovčje vune, tkano na tkalačkom stanu, a izrađivali su se: zubuni, abene lače-benevreke i aljine. Od obojene vune tkaju se pojasevi, tkanice, torbaki i prekrivači za krevet tzv. šal.
Od kudelje su žene vrljile gotovo prst debelu preju od koje su se tkali koberi – pokrivači za ljude i za konje. Od nešto finijeg su se tkale vreće za teg i džakovi za sjetvu. Sve je to cura morala imati za udaju. Rekli su stariji kad se rodi žensko dijete treba staviti novi kober na dno škrinje pa malo po malo pripremati i slagati sve što joj treba za udaju.
Prije svadbe roba se na kolima morala vidjeti pa su se slagale vanjkušnice, rušnjiki i sve drugo ruvo. Nepovjerljivi su odmah uzimali i miraz jer je često to bio uvjet da se mladić ženi baš tom djevojkom. Pjevale su se prigodne pjesme koje su kod djevojčine rodbine pobuđivale tugu, a kod mladoženjine radost. Kad su svatovi kretali, pjevalo se:
“Zbogom curo, ode tvoje ruvo.
Danas ruvo, a sutra ćeš curo.
Rala oja, rala, rala oja, danas ruvo,
A sutra ćeš curo.
Mila mati, mila mati alaj ćeš plakati,
sutra ć`mo ti ćerku otpeljati.
Rala oja, rala, rala oja ćerku otpeljati,
Ćerku otpeljati.
Mila majko, mila majko ne daj ćerku dalko,
Preko mosta daleko je dosta.
Spavaj mila draga, ne daj srcu jada, jada za nikada.”
Posebnu je ulogu u svatovima imala posmikalja. Obično je to bila mlađa snaha, koja je preko sebe imala pomno izabran stolnjak, u jednoj ruci mali našivani vanjkuš, a u drugoj flašicu s rakijom. Morala je znati dobro vriskati i nabrajati. Inače, mlade su si doma pripremale i okitile tu flašicu i s njom vriskale tijekom cijelih svatova. Nadvriskavali su se svatovi (mladoženjina rodbina) i pođani (djevojčina rodbina). Evo nekoliko primjera:
Vide naši mladenaca, al’ će biti poljubaca.
Lepa flaša, lep petak, još je lepši naš dećak.
Lepa flaša, lepa ćaša još je lepša seka naša.
Bolji mi nego vi, vi ste malo pijani.
Opa jedna, opa druga, ne bu toga još za duga.
Oj, pođani kićeni, sutra bute j….
Svatovi su vriskalice, a pođani kukavice.
Ide noga za nogom, kao riba za vodom..
Napile se gazdarice, zgorele im gibanice.
Nagnut na plotove, svijet gleda svatove. Procjenjuje se ruvo i mebln koji su roditelji pripremili kćeri za udaju. Svatovi iznesu robu i namjeste sobu za mladće. Uz robu je išao netko od mladenkine glavne rodbine-sestra ili nevjesta koja zna kud što ide. Ona odmah stavlja firange na obloke, prestira krevet. Žene se dive i pregledaju ruvo. Bit će priča što je sve mlada sa sobom donijela u novi dom!
Nošnja hrvatskoga stanovništa
Ženska narodna nošnja sastoji se od slijedećih dijelova: podrubačke, podoblačke (podsuknje), rubače (suknje), zastora (pregače), švabice (bluza uskih rukava), poculjice (kapice udatih žena), peče (marame), svilenog tvorničkog rupca, lajbeka (prsluka) ćurka (strukiran zimski kratki kaput), rekljeca (proljetni, ženski kratki kaputić), benke (kratki kaputić, poput ćurka za starije osobe).
Gaće se nisu nosile. Potkošulja se šivala od finijeg platna s naramenicama.
Belo linje-nosilo se u korizmi, u adventu, na Tijelovo i u žalosti.
Crljeno, gizdavo – nosilo se u svečanim prigodama, blagdanima i nedjeljom. Na nogama su nosili obujke (lanene, bijele ovoje od metraškog platna), čarape, laćice od preje, opanjke, opanke s petama i cipele. Od vratno prsnog ukrasa nose se struke, dukati zvani i đunjđa, naušnice, prstenje te krune, a odotraga vezala se široka crvena traka –prevezaljek.
Boja ukrasa označavala je društveni ili dobni status pojedinca. Crvena boja je od davnine imala apotropejsku ulogu odbijanja zlih sila i svake druge nesreće, tako da je bila namijenjena mladim djevojkama, udavačama, mladenkama i tek udatim ženama. Žene u zrelijoj dobi i starice nosile su nošnje zagasitih, umjerenih, tiših boja, dok je sasvim bijela označavala žalost i nosila se u koroti i starosti.
Osim bogato izveženih nošnji s pretežnom crvenom bojom, žene Banovine npr. iz Majura, Selišta Kostajničkog, Hrvatskog Ćuntića i dr…. nosile su i bijele nošnje ukrašene, tek šlingom na rubovima kostima.
Sastojala se od crnih cipela i bijelih dokoljenki na koje se oblači podsuknja (unteruk), zatim suknja (roklja) koja na donjem rubu ima štikanu čipku. Na roklju ide fertun (zastor) koji ima štikani rub. Gore se oblači košulja (oplečak) koja je kao i suknja od domaćeg usnova, a satlin i rukavi su ukrašeni štikanom čipkom. Rukavi se „šnitaju” i štirkaju da nošnja izgleda svečanije. Na košulju se oblači lajbec (prslučić). Na glavu su žene stavljale crvene marame, a da bi cjelokupni dojam nošnje izgledao ljepše poprsje su ukrašavale crvenim gerdanima (perlama).
Muška nošnja je mnogo jednostavnija i sastoji se od: gaća s rojtama (frandžama), rubače (košulje) nošene povrh gaća, pojasa i lajbeka, na glavi su nosili šrljak, a u zimskom periodu i kratke kapute šivane od grubog sukna, na nogama opanjke i cipele.
Nošnja srpskoga stanovništva
Za razliku od ove nošnje, ženska nošnja srpske nacionalnosti ističe se svojim jednostavnim krojem i bojom, kod koje prevladava bijela i crna boja. Osnovni dijelovi ženske nošnje je duga bijela košulja, pregača s podkitom-dugih resa kao najkarakterističniji dio ženske nošnje srpskog stanovništva Banije. Ona se nosi povrh stražnjeg dijela tijela, dok je sprijeda pregača sašivena od platna ili bilo kojeg drugog tvorničkog materijala, zvana vertun. Na gornji dio tijela oblačio se haljetak bez rukava zvan lajbek, kožuh, također kratki prsluk od kože ukrašen krznom i višebojnim kožnim aplikacijama,a zimi su se ogrtali aljinama od domaćeg sukna – čoje, noge su zatićivali od hladnoće vunenim čarapama i kožnim opancima.
Muška nošnja sličana je nošnji hrvatskog življa samo je razlika u boji prsluka i pojasu zvanom ćemer.Ostali dijelovi su: košulja, gaće-platnene hlače, zubun-prsluk,ćemer-pojas od kože, aljica-đemper, aljina-ogrtač, čarape i natikač, opanci i škrljak-šešir.
Plesovi, igre, kola….
Duboke promjene nastale u proteklih nekoliko desetljeća prošlog stoljeća i u banovinskom kraju uvjetovale su nestajanje mnogih elemenata pučke kulture i tradicije. Jedna od njih svakako je folklorna glazba.
Gotovo u svim selima se plesalo na Božić, Uskrs i Poklade. U Donjem Jvornju se pleše i na krsnu slavu, te na zborovima. Kod kuće se vodilo kolo na Svetu Petku, na Đurđevdan se išlo u Dvor, na Petrovdan u Bosanski Novi.U Javornju se pleše i za Sv. Nikolu, Sv. Savu, i Sv. Jovu. U Divuši se pleše kad je Sveta Kata, Velika Gospa, Sveta Ana i Sveti Ivo. U Hrastovici o Sv. Bartolu i Duhovima. U Unčanima se pleše i za Novu Godinu, o Trima kraljima i Tijelovu, te Duhovima. Zborovima Sv. Anu, Gospojinu veliku i malu, Sv. Ivu Glavosjeka, Svetog Mijovilja. U Gvozdanskom su zborovi Petrovo, te Filip i Jakov, Najveće kolo im je o Božiću.
U Graboštanima su crkveni zborovi ljeti na Sv. Iliju, a s jeseni na Sv. Luciju. U Mračaj se ide na Ivanje, u Kostajnicu na Sv. Anu i Rokovo. Poneki idu u Utolicu te Bačin, na Sisvete. U Prnjarovu se igralo kolo o Sisvetama itd…
Pjesma je naš narod održala, a Banovljani, Pokupci i Posavci, pjevali su oduvijek i posvuda.
Pjevali se i sviralo u raznim zgodama. Pjevalo se na zabavama kada djevojke pjesmom privlače pozornost prisutnih momaka, pjevalo se kod napornog rada ili zajedničkog druženja na čehanju perja, sijelima, prelima i ostalih težačkih radnji. Na paši kod blaga, pred crkvom u kućama. Pjevalo se po danu, predvečerje i naravno, najveselije i najupornije, i pred zoru.
Javna okupljnja su mjesta gdje se pjevalo. Pred crkvom i u njoj, prigodom druženja i zabava, u kući prigodom blagdana. Majke i bake pjevale su djeci uspavanke i pjesmice uz ritmizirane pokrete. Bili su to prvi umjetnički sadržaji preko kojih su djeca u najmlađoj dobi dolazila u doticaj s glazbom vlastite sredine.
Pjevalo se u kolu gdje su djeca trčkarala oko odraslih više smetajući nego učeći, ali s vremenom usvajajući i prenoseći stečena iskustva na nove naraštaje.
Narodnim pjesmama uglavnom ne znamo tekstopisce, ni skladatelje, ali smo svjesni da one i danas žive i pjevaju se u raznim prigodama.
Riječi nekih osobito određenih pjesama kao što su: svatovske, jurjevske, ivanjske i ine. u 18. i 19. , te 20. stoljeću zabilježili su u knjigama, brošurama, melografi, etnomuzikolozi, etnolozi, folkloristi i pučki pisci, ali mnoge još nisu otkrivene ni zabilježene, nego su kao neotkriveno narodno blago ostale u narodu. Često pjevači i pjevačice predajući se potpuno osjećaju pjevanja, ne vežu se na strogu ritmiku napjeva već ukrašavaju neprekidno osnovnu melodijsku liniju i čine velike teškoće zapisivaču-melografu. Pučka popijevka je živi organizam, ona nastaje, razvija se, sazrijeva i nestaje, o tome nam svjedoče mnogi sabirači pučkih popijevki.
To su pjesme o kraju, ljudima i običajima, njihovoj ćudi ili navikama, ili kao što je gosp. Dravski napisao da je to etnografsko blago o običnim ljudima, težacima i drvosječama, samoukim majstorima, domaćicama, preljama, tkaljama i veziljama i sviračima po svadbama moslavačkih sela gdje pretežno žive Hrvati kajkavci. Jer sve zapisano i snimljeno od umnijih, načitanijih i mudrijih žitelja ovih lijepih i zanimljivih područja zasigurno će poslužiti kao korisna građa za doprinos prepoznavanju ljudi, običaja, alatki kojima su se služili, pjesmama koje su pjevali, pričama koje su pripovijedali uz toplu peć, djelima koja su činili svim nedaćama usprkos.
No, nekim autorima ipak znamo ime i želje. Napisali su ih samostalno ili pak skupno. Tekst tih pjesama najčešće je spisan dijalektalno, u stihu metrički, pravilno i rimovano. Tekst je često prilagođen nekoj već poznatoj melodiji, pa takve tekstove ljudi lako pamte, bilo u selu ili folklornome društvu, te ih rado pjevaju u raznim prigodama.
Pjesme koje se najčešće pjevaju su: Ja sam mladi Hrastovčanin; Hrastovice moje selo malo; Hrastovice, selo si na bregu; Lipa; Lijepa naša goro zelena; Majka Mari kose plela; Maro Marice; Svatovska; Volim plavu ružu; Žuto lišće; Sjedi Anka na stolčiću; Mi smo braćo hrvatskog, sinci plemena; Oj, hrvatska mati; Zvijezdice Danice; Oj, ljubavi vjero nevjero; L’jepo pjeva tičica, Zeleni se livadica, Tri djevojke žito žele, Ja imam jednu bašću malenu, Djevojka je kopala zelen vinograd, Što se ono čuje na onoj strani, Kićeno nebo zvjezdami, Jukinčani, pukinčani, Djevojka je celer brala; Sve je lišće s hrašća otpadalo; ‘Šenice su klasale; Tamna noći; Sunce je zašlo za visoke planine; Sunce je jarko granulo; Plakalo je mlado momče; Djevojka je ruže brala; Išla je djevojka za goru zelenu; Majka Maru iza brda zvala; Gledam bajnu zoru; Izvir voda izvirala; Ćeri mila, gdje si sinoć bila; Široka je kopriva, Malo selo, da je selo moje, Goro plava…
Pjevalo se najčešće bez glazbene pratnje, a plesalo ili igralo se uz frulu ili jedinku, bubanj, tamburu samicu, cimbule, banijsku dvožicu ili violine i trzalačke instrumente, najčešće u sastavu: violina, brač, burgija i berda. Njihov broj mogao je i varirati. Pratnja je mogla biti samo od jednog instrumenta-tambure samice ili bubnja i kolo-ples, tanc, igranka, igra odnosno talambas je mogao početi.
Glazbala su ponajprije služila da bi se održavala budnost i skraćivalo vrijeme. Pastiri su izrađivali sezonska glazbala (svirale od kore drveta, guslice od kukuruzovine), a uza se su imali i dvojnice i tamburu ili kakvo drugo jednostavnije glazbalo. Uz ophode je vezana i upotreba bučnih glazbala npr. čegrtaljki, rogova od kore drveta, truba, zviždaljki, zvona i bubnjeva.
Banovinsko, pokupska folklorna glazba je vrlo šarolika. Mada su ponegdje u u XX. stoljeću zabilježeni arhaični napjevi, no, mnogi su nezabilježeni pa nestali, u folklornoj glazbi ove regije već od 19. stoljeća prevladava dijatonika.
Od 19. stoljeća prevladavaju guci, gudački sastav s jednom do tri violine i trostrunim basom. Postupnim širenjem tambura, sastav je dopunjen bugarijom (beglajtom), a gudački bas zamijenjen trzalačkim basom ili tamburom berdom. Od sredine 20. stoljeća istaknuto glazbalo svih sastava, uz violinu ili bez nje, postaje harmonika. Ponegdje su guce zamijenili tamburaši.
Na plesne zabave dolazilo se prigodom raznih običaja. Učili su se prvi plesni koraci na prelu, čijalima, proštenjima, pred kućom, u crkvenom cintoru, kod blaga na paši, tijekom sezonskih poslova, žetve, berbe, tijekom velikih blagdana, za Božić, Duhove, na svadbama, za imendane, na fašnik, na perušanju, nedjeljom, u predahu poslova.