Nedavno je u Kutini održano zanimljivo predavanje o tradicijskom graditeljstvu Moslavine te s veseljem donosimo autorski prilog etnologinje SLAVICE MOSLAVAC, ravnateljice kutinskoga Muzeja Moslavine te podsjećamo i na druge tekstove o tradicionalnim hižama, primjerice na zagorske etnokuće.
O graditeljstvu
Pod tradicijskim graditeljstvom smatramo vjekovno preuzimanje i usmeno predavanje znanja, misli, stečenog iskustva, dakle svega onog što je čovjek smislio, ocijenio kao dobro i upravo kao takvo kulturno dobro predao budućim pokoljenjima. Tradicija je ovdje ujedno i oblik povijesnog svjedočanstva o cjelokupnosti ideja, običaja, vjerovanja jedne zajednice. Taj oblik svjedočanstva duhovne kulture manifestira se u arhitekturi nizom detalja, od ornamenata, ispisanih parola…Jedna od njih je i stropna greda, zvana sljemenjača ili sljeme na kojoj su zapisivani godina gradnje, ime graditelja. Na sljeme se stavlja prva šišana kosa djeteta, a prema običaju o šišanom kumstvu, tu se pohranjuje, molitvenik, pisma i svete slike.
Zajedničku značajku narodnog graditeljstva moslavačko – posavskog kraja u prošlosti čini osnovni građevni materijal – hrastovo drvo. Kuće, hiže, iže, kuće na trem, čardake gradili su seoski graditelji, cimermani ili paliri od materijala koji ih je okruživao prema svome umijeću i prema svojim potrebama.
Istraživanja su pokazala da je stariji tip gradnje onaj od oblica ili tesane hrastove građe, dok su novije kuće na trem građene od ručno piljenih planjki. Stariji se način očituje i u ugaonom povezivanju greda na tzv. hrvaški vugel s neotesanim uglovima, a međusobno spojenih s drvenim klinovima moždenicima, dok se koncem 19. st. javljaju otesani ugli, nemški vez. U ovakovom otesanom vezu narod je razlikovao frkani vugel – kada su tesari glave greda sferično prirezali ili vez na lastavicu sa koso prirezanim uglovima greda.
Izgled sela
U tipično agrarnom prostoru, gdje se stanovništvo isključivo bavilo stočarstvom i obradom zemlje, prevladava ušoreno selo čije su kuće čelom, a početkom dvadesetog stoljeća i dužnom stranom okrenute prema ulici. Oblikovanje i rast naselja određivali su reljef, komunikacije, hidrografske osobitosti i demogafski razlozi pri čemu su vidljive sličnosti sa susjednim krajevima.
U naselju izduženog tipa kuće su smještene u nizu uz glavnu prometnu arteriju, s gdjekojim lokalnim prometnim odvojkom, što vodi u polje ili do drugog susjednog naselja.
Iza širokih dvorišta i gospodarskih zgrada ograđenih drvenim plotovima od pruća, prostirali su se vrtovi, oranice, pašnjaci, a nešto dalje vinogradi i šume.
Ispred svakog doma u vrteku ili vrćaku kućedomaćica je sadila mnogo raznovrsnog cvijeća. Tu se moglo naći trajnica kao što su: ruže šipkovače, lepe kate, potočnice, georgine, grge, đureki, lepi dečki, zumbuli i tulipani. Na prozorima, ogradama pristašeka (verande), te ganjku (hodniku) bilo je također cvijeća u teglama, a najčešće su to bile belargonije i fukcije. Svaka je žena, osobito mlada snaja, željela se iskazati upravo u uzgoju cvijeća, te u čistoći doma i okućnice. Vikendima su se pometala dvorišta, prostor ispred kuće, prali prozori, stolovi i stolice, a pod koji je bio od tvrde zemlje, pred blagdane se zaglađivao.
Vrste drvenih kuća
Prema tipu, kuće su podijeljene na prizemnice i katnice. Prizemnice mogu biti dvoprostorne i ako jesu tada je to stariji tip ili troprostorne – i jedne i druge najčešće imaju izvanjski ulaz sa ganjkom ili bez njega. U troprostornima je središnji prostor kuhinja, prema ulici je velika soba iža, a treća i zadnja prostorija je manja sobica, ižica.
Prizemne drvene kuće imaju zidane temelje, a pod jednim dijelom kuće i podrume, koji su služili kao spremište za vino.
Kuća na kat, trijemovi počivaju na četiri oveća kamena bapca, stavljena na svaki ugao kuće, na što se slažu konstruktivne grede koje povezuju stijene, a zovu se temeljače ili podcjek, dok završne stijene koje odozgo povezuju sve uzdužne i poprečne stijene nazivaju nazidnice, vjenčanice ili nasteni. Između tih dviju greda horizontalno se slažu planjke, a međusobno su povezivane drvenim klinovima moždenjacima, čineći tako zidni omotač.
Ulaz u stambeni objekt nalazi se s južne strane, a štiti ga natkriveni pristašek ili kapić, trijem sa ili bez rešetkastog ukrasa .
Na kat se dolazi shodićem, tj. vanjskim, natkrivenim stepenicama, stubama ili štengama, držeći se za rukohvat – linu, koje vode na prvi kat, a predprostor na katu iz kojeg se ulazi u sobu ili družinsku hižu, je gang, ganjak, ganjerak ili grančerec.
Sa svih strana trijemovi imaju kroviće, kroveke ili romce na dva odnosno tri reda crijepa, a služili su za zaštitu prozora i planjki od osunčanja kao i nakišnjavanja. Krovići su postavljeni na škarama, kosim konzolnim poduporama ili na tesarski ukrašenim mosnicama.
Unutarnji su zidovi bili oblijepljeni zemljom ilovačom preko letvica od šiblja te potom oličeni vapnom. Pod je bio zemljani (prizemlje), a na katu drveni.
Kako su podovi u donjem dijelu bili zemljani često ih je trebalo poravnavati batovima. Često se pod ličio žutom zemljom kako bi bio ljepši.Prozori su bili mali, iznad svakoga je bio krovec koje je štitio prozore od kiše.
Raspored u kućama bio je strogo određen. U prizemlju su obično spremišta ljetine i poljoprivrednog alata (dvije zatvorene prostorije tzv. šute koje dijeli središnja otvorena prostorija tzv. podšuta). Na kat vode natkrivene stepenice u zatvoreni ganjak na trijemu odakle se ulazilo u ostale prostorije (iža ili družinska soba, ižica (u kojoj se kuhalo i spremalo namirnice), komora ( u kojoj se spremala posteljina i odjeća) te ganjak na čijem kraju je bio i zahod (šekret). Hiža (ili iža) bila je središta obiteljskog života.
Prizemna kuća, brvnara, daščara ili kuća na kanate
Na proplancima i svježim krčevinama sjevero istočne Moslavine gradili su se kuće od debelih hrastovih dasaka – daščare ili od brvna – brvnare, građene tako da se između vertikalnih stupova ugrade komadi kalanog drveta, a zatim s vanjske i unutarnje strane olijepe blatom. Ovaj način gradnje prizemnica, izduženog tlocrta, obvezatno podijeljenog u tri glavne prostorije: ognjenka, soba i komorak ili sobca, zadržao se sve do današnjih dana. U središnjoj glavnoj prostoriji boravilo se tijekom čitavog dana, tu su se obnašale razne svečanosti i vršili svečani obredi. Pred ulaznim vratima ili ispred kuće dočekivali su se ophodari koji su u pravilu željeli dobrobit tom domu, ukućanima, obilje hrane, mnogo zdravlja, sreće i najvažnije puno male dječice.
Prehrana je bila bazirana uglavnom na kruhu, koji se pripremao od kukuruznog, pšeničnog ili raženog brašna, a pekao se u krušnim pećima.
Kuvarna je bio uobičajeni dvorišni objekt. Bila je to manja zgrada s kružnom peći, koja je služila za pečenje kruha, gibanica i sl.
Prilikom izgradnje gospodarskih objekata u stajski prag uglavljivala se konjska potkova za mir, dobro i zdravlje životinja.
Zapis se mogao naći i u temelju stambenog objekta. Pod prvi kamen-babak, babac, stavljala se boca s rakijom ili flaša prazna, unutra cedula i sitan novac. Kad se valjalo kamenje z gorskih potoka ili polagali bapki pod uglove kuća, majstori su i taj posao morali dobro zaliti, tako da bi kućedomaćinu osigurali obilje grožđa i vina.
U stijenu se mogla staviti sveta voda i svete sličice za dobrobit, sreću, blagostanje i bogatstvo u obitelji.
Osobitu ulogu imao je i krov. Kad se kuća poletvala, gore je išel cimer, tj. ukrasna grabova ili bukova grana okićena vrpcama gužvanog papira, ručnicima, maramama, pa čak i rubačom. Na sami vrh okačila se boca s pićem, najčešće je to bila rakija šljivovica kojom se na kraju posao dobro zalio.
Pokrov je nekada bio od šindre – drvenih daščica, a u 19. stoljeću dobiva građanski izgled, tj. šindru zamjenjuje crijep biber. Na njega su se polagale različite trave ili biljke koje su imale prema vjerovanjima magičnu ulogu, tj. obranu kuća od groma, bolesti, štetočina, uroka…A na zabatima, ulazima, pristašecima, gangovima, trijemovima, uvijek je bio ispisan ili ucrtan kakav kršćanski zapis kao IHS (ISUS-HOMINUM-SALVADOR), inicijali graditelja, stilizirani cvijet, list, djetelina ili kakva izreka.
Projektna dokumentacija za izrgradnju tradicijske kuće prenosila se kroz dugo vremensko razdoblje, dakako usmenom predajom, i došla je gotovo do izvjesne perfekcije. Njegovo prvo pojavljivanje, tj. začetak je nepoznat i davno je zaboravljen u prošlim stoljećima. Njegov sadašnji graditelj, tesar, palir, cimerman, majstor, samo ponavlja preuzeti tradicijski obrazac dodajući svoj stil obrade drveta kao i svoj model ukrašavanja objekata.