Osim oglavlja, pregača je najslikovitiji dio pučke materijalne kulture i, dakako, statusni simbol. A Tradicijske pregače, uz onu o pisanicama, najdražana je izložba etnologinje i ravnateljice Muzeja Moslavine Kutina Slavice Moslavac. S kolegicom Editom Janković Hapavel, povjesničarkom umjetnosti i etnologinjom, ravnateljicom Galerije Stari grad Đurđevac, autorica je izložbe Tradicijske pregače Moslavine, hrvatske Posavine, Pokuplja i Banovine od 17. ožujka 2011. tri tjedna otvorene u kutinskoj Galeriji Muzeja Moslavine.
Čak šezdesetak pregača iz đurđevačke te pregače iz muzejske te nekoliko privatnih zbirki, primejrice glasovitoga Stjepana Šajnovića, Josipa Radočaja, Ankice Đurinec, Nevenke Srake i drugih, otkrivaju, kao što i autorice ističu u popratnome katalogu, izuzetnu etnografsku, dokumentarnu i umjetničku vrijednost. Nije, uostalom, bez razloga umjetnik istančane ljepote Ivan Lacković Croata bez razloga počeo skupljati tradicijske, napose posavske pregače i u svojoj ih zbirci darivao rodnome kraju.
Za jednu pregaču cijela zima
Ljepota je to koja ostavlja bez daha. Kako i ne bi kad je, kako reče jedan od posjetitelja zagledan u čudesan rad, za samo jednu takvu pregaču bila potrebna cijena jedna zima?!
Autorice kataloga podsjećaju na izradu baštinskoga tekstila te da je lan bio osnova u Posavini, Moslavini i Banovini, a konoplja nešto više u Turopolju.
Ukrašavanje tekstila, pišu Slavica Moslavac i Edita Janković Hapavel, bilo u samom tijeku tkanja određenim geometrijskim, animalnim ili vegetabilnim motivima, kao i vezenjem predstavljalo je isključivo ženski posao. U zadruama se on prenosio s koljena na koljeno, ali, ističu, motivi koji ukrašavaju ruho nisu suhoparno ponavljanje, ni šablonsko izvođenje starog motiva, jer svaka tkalja i vezilja je u svoj rad željela udahnuti dio vlastitog bića.
Umijeća prenošena od praslavenske starine
Umijeća prenošena od praslavenske starine, posebice crvenih i bijelih ornamenata u utkivanju, zatim bojanje nebijeljene lanene niti domaćim biljnim bojama, primjerice lukom, šafranom, travom pesevinom i slično, nabavljanja tvorničke i starinske svile talava, kupovnoga pamuka odnosno crnoga, crvenoga ili pravoga pisma, zatim vune utkana su u svaki cerntimetar nabrane neponovljive drevne ljepote.
Od ornamenata su tu i sitni križići, kružići, zvjezdice, stilizirane ružice ili rozete, valovnice…, koji su u novije vrijeme zamijenjeni raskošnim motivima cvjetnih kitica – cjelovite i narezane ruže, pupoljci, georgine, jaglaci, ljubičice, đurđice, potočnice, perunike, ljiljani… – i gemetrizirani životinski ornamenti – ptice, leptiri, pauni… Ruža je najčešći motiv, jer je pojam za skladno, savršeno, nježno i čedno, au kršćanskoj simbolici i duša, srce i ljubav. Simbol je i mladosti i prolaznosti. Ima i magijsku moć.
Uz različite tehnike tkanja žene su i različitim tehnikama vezenja, pa iglom kreiraju plosni vez, ovijenac, pečki vez, rasplet ili t5vez, kosovski, na vuzličke (križice), šupljiku (razni ažuri), na dva lišca, lozanje, za pol zabadanja itd.
Sloboda u izmišljanju mustri
Autorice podsjećaju na posvemašnju slobodu u smišlenkama, felama i muštrama, koje osmišljavaju osobito nadarene tkalje i vezilje, ali i na zabrane kada smiju a akada ne smiju radidi. Nikako, primjerice, na Božić, Uskrs, sv. Barbaru, sv. Luciju, Mladi petak, Kvatre…
Autorice podsjećaju i na značenje boja, kada se nosilo šareno a kada bijelo, zatim na različita vjerovanje te migracijske i građanske utjecaje na narodno ruho. Sva ta ljepota nastajala je uglavnom u 19. i početkom 20. stoljeća kada su se takve, urešene i u dublje i pliće nabore nafaldane, našnitane pregače, zasloni, zastori i fertuni nosili samo u najsvečanijim prilikama, a da se u žalosti i u starosti, a pogotovo za svaki dan, nosilo prosto, bijelo i neurešeno.
Nije bez razloga pregača završila i u pjesmi, koju je na otvorenju izložbe tradicijskih pregača izveo KUD Husain: «Dragi dragoj fertun kupi,/ a moj meni neće./ Cin-cin-cinde-linde/ čuj garava moja/ zakaj sam njegova…»