Urodila žuta dunja ili hajdemo se igrati u Muzej Moslavine Kutina!

Od 11. listopada do 1. studenoga 2012. u svojoj Galeriji Muzej Moslavine Kutina priprema etnografsku izložbu Urodila žuta dunja/narodne dječje igre Moslavine, hrvatske Posavine i Banovine autorice Slavica Moslavac, muzejske savjetnice.

 

 

Igra Eci peci pec (Snimila Slavica Moslavac / Muzej Moslavine Kutina)

 

Etnografska izložba Urodila žuta dunja/dječje igre Moslavine, hrvatske Posavine i Banovine,  Slavice Moslavac zapravo je 30-tak panoa s tekstovima i fotografijama djece s tradicijskim rekvizitima potrebnim za igru.

 

Dječak svira u rog od kore drveta (Snimila Slavica Moslavac / Muzej Moslavine Kutina)


Izložba  govori o dječjem svijetu tj. od tradicijske dječje odjeće, pomagala i dječjih igračaka kojima su se djeca igrala prije pedesetak i više godina, ali za ovu izložbu ideja vodilja bila je  sakupiti zaboravljene igre, a uz njih su išli i rekviziti od prirodnih materijala nađenih u najbližoj okolici (voćne bobice, ljuske, trave, žirova kapica, orasi, kukuruzivina, zukva-sitak…). Na izložbi će također biti predstavljene i davno zaboravljene igračke (košćenke za klizanje, predmeti od zukve ili sitaka, bebe od komušine, papira i platna, koševi od šiblja, zipke, hodalice, dječja kolica, vještice i druge bebe, dunje, dječje lutke u tradicijskoj odjeći …).

 

Djevojčica svira gusle od kukuruzovine (Snimila Slavica Moslavac / Muzej Moslavine Kutina)

 

Slavica Moslavac ističe kako su joj u prikupljanju materijalne i duhovne baštine ovoga dijela Hrvatske vezane za dječji svijet pomogli brojni kazivači, ali i pisana i rukopisna građa sporadično objavljivana u pojedinim publikacijama.Temu istražuje i sakuplja više od dvadeset godina, a za samu izložbu intenzivno od prošle godine.

 

 Bunar načinjen od oklesaka, batučina (Snimila Slavica Moslavac / Muzej Moslavine Kutina)

 

Slavica Moslavac ističe:

 

Narodne dječje igre do 50-tih godina 20. stoljeća koje su igrali dječaci i djevojčice  u Moslavini, hrvatskoj Posavini i Banovini danas gotovo ne postoje. Njihov nestanak uslijedio je promjenama organizacije života same seoske zajednice.

Dječje igre su se izvodile na livadama i drugim čistinama, raskrižjima, širokim dvorištima ili u zatvorenim prostorijama (hižama, kasnije seoskim domovima). Prema spolu dijele se na  ženske i muške, prema uzrastu izvođača na dječje, predškolske i školske i na kraju igre mladeži pred ženidbu, a to su uglavnom igre ljubavnoga sadržaja kojima se željelo iskazati tko se kome sviđa  i tko je kome drag.

Prema dobi, spolu i složenosti igara korišteni su i razni rekviziti. Oni su se sastojali od sasvim jednostavnih; španga ili ukosnica, broševa, gumbi, voćnih bobica i prirodnih vlakana do drvenih obruča – pevca; raznih dužina i oblika batina – pala ili kvaka; te raznih čvrstih i noževa na sklapanje, nadžaka, sjekirica i drugih pomagala sa oštrim sječivima
.

U svim igrama željelo se pokazati pred suigračaima, jer druge publike gotovo i nije bilo, vještina, spretnost i snalažljivost izvođenja pojedine igre, nadasve borbenost koja je nerijetko završavala verbalnim ili fizičkim obračunima.

Igre su često započinjale dogovorima, igralo se bez sudaca, ali s utvrđenim pravilima o samom tijeku i završetku igre.

 

Jedno od dječjih kola (Snimila Slavica Moslavac / Muzej Moslavine Kutina)

 

Na izložbi će se, što će biti zanimljivo i odraslima i djeci, moći igrati stare igre Koturanja pomoću štapa i drvene okruglice koja se pomiče na dugoj dasci.

 

Sva sam čeče (Snimila Slavica Moslavac / Muzej Moslavine Kutina)


U glazbenom programu nastupit će djeca Dječjeg vrtića iz Kutine i svirači na tradicijskim insturmentima KUD-a Ivančice voditeljice Lane Moslavac.


Igračke načinjene od zukve (Snimila Slavica Moslavac / Muzej Moslavine Kutina)

 

Kako doznajemo u razgovoru s autoricom etnologinjom Slavicom Moslavac, naziv izložbe Urodila žuta dunja odabran je po jednom od brojnih dječjih pjevanih kola moslavačkoga kraja. Gospođa Moslavac ističe:

Učinilo mi se zgodnim da i kompletna izložba na kojoj će biti opisani obredi, kola i igre, nositi upravo taj naziv. I ne samo to, naime, drugi naziv za dunju u zagorskim, slovenskim i inim krajevima je kutina, pa eto i to je drugi od razloga davanja imena cjelokupnom projektu, odnosno izložbi.

Praćka se nije mnogo promijenila (Snimila Slavica Moslavac / Muzej Moslavine Kutina)

Prema zapisu Slavice Moslavac (transkripcija Lana Moslavac), kolo Urodila žuta dunja ide ovako:

 

Zasvirajte, zapjevate s nama!

 

Urodila žuta dunja,

đin, đin, đina rata,

moja seja ima brata,

đina, đina, đina rata

đina, rata, ta.

 

Urodila i opala,

đin…

 

Nju mi beru tri snehice,

đin…

 

Svaka, svome i dragome,

đin…

 

Urodila žuta dunja je pjevano šetano kolo koje su izvodili u miješanom zatvorenom kolu i djevojčice i dječaci, uhvativši se za prednji križ, krećući u lijevu stranu počevši desnom nogom, lagano prenoseći težinu tijela s jedne noge na drugu. Kolo je vrlo omiljeno za sve niže uzraste, jer se kao rekvizit može koristiti i plod dunja, imitirajući njen rast, branje i spremanje u košare. A budući da je drugi naziv za dunju kutina,  prihvatljiva je izvedba za obilježavanje njenog dana.

 

Pletenje vjenčica od ivančica (Snimila Slavica Moslavac / Muzej Moslavine Kutina)

 

Dječje igre sakupljene su na području Moslavine, hrvatske Posavine i Banovine za izložbu   bit će objavljene i u prigodnomu istoimenom  katalogu-knjizi na 96 stranica.

 

Banovino, vele da si mala, /da si veća neb' se spominjala

U organizaciji Kulturnog centra Gatalinka pod vodstvom gđe. Blanke Žakula, u Vinkovcima je posljednjega dana kolovoza i prvoga dana rujna održan 17. seminar folklora Hrvatske na kojem su sudjelovale Slavica i Lana Moslavac sa svojim istraživanjem Banovino, vele da si mala s teorijskim i praktičnim dijelom. Za Ovlizeke ekskluzivno piše SLAVICA MOSLAVAC, prof., iz Muzeja Moslavine u Kutini. Seminar je uključio teorijsku nastavu plesova i dječjih igara Valpovštine, Pitomače, plesova Hrvata u Mađarskoj, plesova gradišćanskih Hrvata u Austriji.Kutinska etnologinja Slavica Moslavac u teorijskom dijelu seminara predstavila se top istraživanjem o povijesti Banovine/Banije, narodnoj nošnji, pjesmama, običajima, šaljivkama i glazbenoj ostavštini tog dijela Hrvatske.

U glazbenom dijelu, korepetitorica svih kola i pjesama na primi, tamburi samici, banijskim sviralama i dvojnicama bila je Lana Moslavac. Predavanje o dosad neobjavljenoj Banovini trajalo je šest sati, a dan prije održano je predavanje o dječjem folkloru Moslavine i hr. Posavine. Ujedno je iz predstavljenog  i osmišljena koreografija za završnu priredbu pod nazivom Išo starac uz brdo, upriličena je i radionica izrade predmeta od sitaka ili zukve.

Radionica sa zitkom ili zukvom (Snimila Slavica Moslavac)

O Banovini

Banovina  je  smještena u srednjoj Hrvatskoj, jugozapadno od sisačke Posavine na samom rubnom prostoru Panonske nizine, u Sisačko-moslavačkoj županiji izmedju rijeke Save, donjih tokova Kupe i Une, a na jugu grebena Trgovske gore na granici uz Bosnu i Hercegovinu. Područje karakterizira brežuljkasti krajolik, prosječne visine od 300 m. Najviši je vrh na Zrinskoj gori (615 m). Doline presijecaju manji vodeni tokovi, a veliki je dio toga područja pod šumama. Banija ukupno obuhvaća 1803 km2.   

Najveći dio Banovine ili Banije je ruralno stanovništvo koje se bavi poljodjelstvom i stočarstvom, osobito uzgojem svinja i goveda. Demografski gledano, ovo je područje izrazito depopulacijsko i emigracijsko.

Ukupno Banovina ima oko 88.100 stanovnika od čega Hrvati čine većinu 3/4 ili oko 75% stanovništva.

 Svečana ženska narodna nošnja s Banovine, iz Hrastovice (Snimila Slavica Moslavac)

Narodna nošnja

Pod nazivom narodna nošnja podrazumijevamo starinsko žensko i muško ruho iz ranijih povijesnih razdoblja, koje je do polovice prošlog stoljeća svakodnevno upotrebljavao narod u pojedinim seoskim sredinama.

Narodna nošnja se u povijesnim etapama stvarala, razvijala i mijenjala. Tijekom vremena na nošnju su se dograđivali razni građanski elementi i postajali dio poseljačenog narodnog kostima. Mnogo je izopačenog u prošlim vremenima bilo podvrgnuto mjerilu ukusa i umjetničkog stvaranja, ali se svejedno stopilo u cjelinu ili je bilo odbačeno. Konačno, seljački je način odijevanja ustuknuo pred građanskom nošnjom poslije Drugoga svjetskoga rata, te se izgubio u ujednačavanju između grada i sela.

Odlaskom  seoskog stanovništva, nije dotičnim  sredinama izmjena  donijela nikakvo duhovno obogaćivanje, već, osiromašenje, jer se s jedne strane zaboravljaju  i gube iskonski narodni običaji i nepisani zakoni, a s druge  strane, novi se ne mogu ni ne žele olako  prihvatiti.

Želja za očuvanjem narodnog blaga tijekom devedesetih  godina 20. stoljeća osjeća se na mnogim razinama kako kod pojedinaca, tako  i u  kulturno-umjetničkim društvima. Ona postaju mjesta ponovnog okupljanja djece, mladeži i ljudi zrelije dobi, koji svojim entuzijazmom, željom i znanjem pokušavaju očuvati bar dio folklornog naslijeđa svoga kraja,  prenoseći ga na mlađe naraštaje njegovanjem i prezentiranjem na javnim mjestima.

Na području Banovine susrećemo dva tipa narodne nošnje koje se međusobno znatno razlikuju. Ta razlika osobito je istaknuta kod ženske nošnje.

Stanovništvo hrvatske nacionalnosti sačuvalo je odjeću koja je vrlo slična nošnji Hrvatske Posavine koju karakterizira bijela platnena odjeća s vertikalnim naborima. Ukras je izveden na rukavima oplećka ili švabice, te rubnim dijelovima odjeće, tj. rubače i zastora.

Zastupljene tehnike su: našivavanje svilom na raljicama, štikanje, tvez, napravljanje pismom i svilom, šupljikanje.

Dug je i težak bio posao dok se ćovek obleće: lan se trebalo posejati, ćupati, riljati, namakati, vaditi, prestirati, prebirati, tući, trti, mikati, presti, mavati na rašek, beliti, vijati, snovati, napeljivati, tkati, krojiti, šivati  i tek onda obleći.”

Banovinska muška nošnja (Snimila Slavica Moslavac)

Za izradu narodne nošnje kao i ostalih tekstilnih predmeta žene su u prošlim vremenima same uzgajale i obrađivale tekstilne sirovine. Samo tkanje nazivali su prtište i suknište. Naziv prtište upotrebljavalo se za domaće platno tkano od lana (ketena) i konoplje, a od njega se izrađivala ženska i muška rubenina i sva oslala bjelina.Suknište je tkanje satkano od ovčje vune, tkano na tkalačkom stanu, a izrađivali su se: zubuni, abene lače-benevreke i aljine. Od obojene vune tkaju se pojasevi, tkanice, torbaki i prekrivači za krevet tzv. šal.

Od kudelje su žene vrljile gotovo prst debelu preju od koje su se tkali koberi – pokrivači za ljude i za konje. Od nešto finijeg su se tkale vreće za teg i džakovi za sjetvu. Sve je to cura morala imati za udaju. Rekli su stariji kad se rodi žensko dijete treba staviti novi kober na dno škrinje pa malo po malo pripremati i slagati sve što joj treba za udaju.

Prije svadbe roba se na kolima morala vidjeti pa su se slagale vanjkušnice, rušnjiki i sve drugo ruvo.  Nepovjerljivi su odmah uzimali i miraz jer je često to bio uvjet da se mladić ženi baš tom djevojkom. Pjevale su se prigodne pjesme koje su kod djevojčine rodbine pobuđivale tugu, a kod mladoženjine radost. Kad su svatovi kretali, pjevalo se:

Zbogom curo, ode tvoje ruvo.

Danas ruvo, a sutra ćeš curo.

Rala oja, rala, rala oja, danas ruvo,

A sutra ćeš curo.

Mila mati, mila mati alaj ćeš plakati,

sutra ć`mo ti ćerku otpeljati.

Rala oja, rala, rala oja ćerku otpeljati,

Ćerku otpeljati.

Mila majko, mila majko ne daj ćerku dalko,

Preko mosta daleko je dosta.

Spavaj mila draga, ne daj srcu jada, jada za nikada.”

Posebnu je ulogu  u svatovima imala posmikalja. Obično je to bila mlađa snaha, koja je preko sebe imala pomno izabran stolnjak, u jednoj ruci mali našivani vanjkuš, a u drugoj flašicu s rakijom. Morala je znati dobro vriskati i nabrajati. Inače, mlade su si doma pripremale i okitile tu flašicu i s njom vriskale tijekom cijelih svatova. Nadvriskavali su se svatovi (mladoženjina rodbina) i pođani (djevojčina rodbina). Evo nekoliko primjera:

Vide naši mladenaca, al’ će biti poljubaca.

Lepa flaša, lep petak, još je lepši naš dećak.

Lepa flaša, lepa ćaša još je lepša seka naša.

Bolji mi nego vi, vi ste malo pijani.

Opa jedna, opa druga, ne bu toga još za duga.

Oj, pođani kićeni, sutra bute j….

Svatovi su vriskalice, a pođani kukavice.

Ide noga za nogom, kao riba za vodom..

Napile se gazdarice, zgorele im gibanice.

Nagnut na plotove, svijet gleda svatove. Procjenjuje se ruvo i mebln koji su roditelji pripremili kćeri za udaju. Svatovi iznesu robu i namjeste sobu za mladće. Uz robu je išao netko od mladenkine glavne rodbine-sestra ili nevjesta koja zna kud što ide. Ona odmah stavlja firange na obloke, prestira krevet. Žene se dive i pregledaju ruvo. Bit će priča što je sve mlada sa sobom donijela u novi dom!

Svečano mladalačko ruho (Snimila Slavica Moslavac)

Nošnja hrvatskoga stanovništa

Ženska narodna nošnja sastoji se od slijedećih dijelova: podrubačke, podoblačke (podsuknje), rubače (suknje), zastora (pregače), švabice (bluza uskih rukava), poculjice (kapice udatih žena), peče (marame), svilenog tvorničkog rupca, lajbeka (prsluka) ćurka (strukiran zimski kratki kaput), rekljeca (proljetni, ženski kratki kaputić), benke (kratki kaputić, poput ćurka za starije osobe).

Gaće se nisu nosile. Potkošulja se šivala od finijeg platna s naramenicama.

Belo linje-nosilo se u korizmi, u adventu, na Tijelovo i u žalosti.

Crljeno, gizdavo – nosilo se u svečanim prigodama, blagdanima i nedjeljom. Na nogama su nosili obujke (lanene, bijele ovoje od metraškog platna), čarape, laćice od preje, opanjke, opanke s petama i cipele. Od vratno prsnog ukrasa nose se struke, dukati zvani i đunjđa, naušnice, prstenje te  krune, a odotraga vezala se široka crvena traka –prevezaljek.

Boja ukrasa označavala je  društveni ili dobni status pojedinca. Crvena boja je od davnine imala apotropejsku ulogu odbijanja zlih sila i svake druge nesreće, tako da je bila namijenjena mladim djevojkama, udavačama, mladenkama i tek udatim ženama. Žene u zrelijoj dobi i starice nosile su nošnje zagasitih, umjerenih, tiših boja, dok je sasvim bijela označavala žalost i nosila se u koroti i starosti.

Osim bogato izveženih nošnji s pretežnom crvenom bojom, žene Banovine npr. iz  Majura, Selišta Kostajničkog, Hrvatskog Ćuntića i dr…. nosile su i bijele nošnje ukrašene, tek šlingom na rubovima kostima.

Sastojala se od crnih cipela i bijelih dokoljenki na koje se oblači podsuknja (unteruk), zatim suknja (roklja) koja na donjem rubu ima štikanu čipku. Na  roklju ide fertun (zastor) koji ima štikani rub. Gore se oblači košulja (oplečak) koja je kao i suknja od domaćeg usnova, a satlin i rukavi su ukrašeni štikanom čipkom. Rukavi se „šnitaju” i štirkaju da nošnja izgleda svečanije. Na košulju se oblači lajbec (prslučić). Na glavu su žene stavljale crvene marame, a da bi cjelokupni dojam nošnje izgledao ljepše poprsje su ukrašavale crvenim gerdanima (perlama).

Muška nošnja je mnogo jednostavnija i sastoji se od: gaća s rojtama (frandžama), rubače (košulje) nošene povrh gaća, pojasa i lajbeka, na glavi su nosili šrljak, a u zimskom periodu i kratke kapute šivane od grubog sukna, na nogama opanjke i cipele.

Nošnja srpskoga stanovništva

Za razliku od ove nošnje, ženska nošnja srpske nacionalnosti ističe se svojim jednostavnim krojem i bojom, kod koje prevladava bijela i crna boja. Osnovni dijelovi ženske nošnje  je duga bijela košulja, pregača s podkitom-dugih resa kao najkarakterističniji dio ženske nošnje srpskog stanovništva Banije. Ona se nosi povrh stražnjeg dijela tijela, dok je sprijeda pregača sašivena od platna ili bilo kojeg drugog tvorničkog materijala, zvana vertun. Na gornji dio tijela oblačio se haljetak bez rukava zvan lajbek, kožuh, također kratki prsluk od kože  ukrašen  krznom i višebojnim kožnim aplikacijama,a zimi su se ogrtali aljinama od domaćeg sukna – čoje, noge su zatićivali od hladnoće vunenim čarapama i kožnim opancima.

Muška nošnja sličana je nošnji hrvatskog življa samo je razlika u boji prsluka i pojasu zvanom ćemer.Ostali dijelovi su: košulja, gaće-platnene hlače, zubun-prsluk,ćemer-pojas od kože, aljica-đemper, aljina-ogrtač, čarape i natikač, opanci i škrljak-šešir.

Plesovi, igre, kola….

Duboke promjene nastale u proteklih nekoliko desetljeća prošlog stoljeća i u banovinskom kraju uvjetovale su nestajanje mnogih elemenata pučke kulture i tradicije. Jedna od njih svakako je folklorna glazba.

Gotovo u svim selima se plesalo na Božić, Uskrs i Poklade. U Donjem Jvornju se pleše i na krsnu slavu, te na zborovima. Kod kuće se vodilo kolo na Svetu Petku, na Đurđevdan se išlo u Dvor,  na Petrovdan u Bosanski Novi.U Javornju se pleše i za Sv. Nikolu, Sv. Savu, i Sv. Jovu. U Divuši se pleše kad je Sveta Kata, Velika Gospa, Sveta Ana i Sveti Ivo. U Hrastovici o Sv. Bartolu i Duhovima. U Unčanima se pleše i za Novu Godinu, o Trima kraljima i Tijelovu, te Duhovima. Zborovima Sv. Anu, Gospojinu veliku i malu, Sv. Ivu Glavosjeka, Svetog Mijovilja. U Gvozdanskom su zborovi Petrovo, te Filip i Jakov, Najveće kolo im je o Božiću.

U Graboštanima su crkveni zborovi ljeti na Sv. Iliju, a s jeseni na Sv. Luciju. U Mračaj se ide na Ivanje, u Kostajnicu na Sv. Anu i Rokovo. Poneki idu u Utolicu te Bačin, na Sisvete. U Prnjarovu se igralo kolo o Sisvetama itd…

Pjesma je naš narod održala, a Banovljani, Pokupci i Posavci, pjevali su oduvijek i posvuda.

Pjevali se i sviralo u raznim zgodama. Pjevalo se na zabavama kada djevojke pjesmom privlače pozornost prisutnih momaka, pjevalo se kod napornog rada ili zajedničkog druženja na čehanju perja, sijelima, prelima i ostalih težačkih radnji. Na paši  kod blaga, pred crkvom u kućama. Pjevalo se po danu, predvečerje i naravno, najveselije i najupornije, i pred zoru.

Javna okupljnja su mjesta gdje se pjevalo. Pred crkvom  i u njoj, prigodom druženja i zabava, u kući prigodom blagdana. Majke i bake pjevale su djeci uspavanke i pjesmice uz ritmizirane pokrete. Bili su to prvi umjetnički sadržaji preko kojih su djeca u najmlađoj dobi dolazila u doticaj  s glazbom vlastite sredine.

Pjevalo se u kolu gdje su djeca trčkarala oko odraslih više smetajući nego učeći, ali s vremenom usvajajući i prenoseći stečena iskustva na nove naraštaje.

Narodnim pjesmama uglavnom ne znamo tekstopisce, ni skladatelje, ali smo svjesni da one i danas žive i pjevaju se u raznim prigodama.

Riječi nekih osobito određenih pjesama kao što su: svatovske, jurjevske, ivanjske i ine. u 18. i 19. , te 20. stoljeću zabilježili su u knjigama, brošurama, melografi, etnomuzikolozi, etnolozi, folkloristi i pučki pisci, ali mnoge još nisu otkrivene ni zabilježene, nego su kao neotkriveno narodno blago ostale u narodu. Često pjevači i pjevačice predajući se potpuno osjećaju pjevanja, ne vežu se na strogu ritmiku napjeva već ukrašavaju neprekidno osnovnu melodijsku liniju i čine velike teškoće zapisivaču-melografu. Pučka popijevka  je živi organizam, ona nastaje, razvija se, sazrijeva i nestaje, o tome nam svjedoče mnogi sabirači pučkih popijevki.

Nošnje iz Ćuntića (Snimila Slavica Moslavac)

To su pjesme o kraju, ljudima i običajima, njihovoj ćudi ili navikama, ili kao što je gosp. Dravski napisao da je to etnografsko blago o običnim ljudima, težacima i drvosječama, samoukim majstorima, domaćicama, preljama, tkaljama i veziljama i sviračima po svadbama moslavačkih sela gdje pretežno žive Hrvati kajkavci. Jer sve zapisano i snimljeno od  umnijih, načitanijih i mudrijih žitelja ovih lijepih i zanimljivih područja zasigurno će poslužiti kao korisna građa za doprinos prepoznavanju ljudi, običaja, alatki kojima su se služili, pjesmama koje su pjevali, pričama koje su pripovijedali uz toplu peć, djelima koja su činili svim nedaćama usprkos.

No, nekim autorima ipak znamo ime i želje. Napisali su ih samostalno ili pak skupno. Tekst tih pjesama najčešće je spisan dijalektalno, u stihu metrički, pravilno i rimovano. Tekst je često prilagođen nekoj već poznatoj melodiji, pa takve tekstove ljudi lako pamte, bilo u selu ili folklornome društvu, te ih rado pjevaju u raznim prigodama.

Pjesme koje se najčešće pjevaju su: Ja sam mladi Hrastovčanin; Hrastovice moje selo malo; Hrastovice, selo si na bregu; Lipa; Lijepa naša goro zelena; Majka Mari kose plela; Maro Marice; Svatovska; Volim plavu ružu; Žuto lišće; Sjedi Anka na stolčiću; Mi smo braćo hrvatskog, sinci plemena; Oj, hrvatska mati; Zvijezdice Danice; Oj, ljubavi vjero nevjero; L’jepo pjeva tičica, Zeleni se livadica, Tri djevojke žito žele, Ja imam jednu bašću malenu, Djevojka je kopala zelen vinograd, Što se ono čuje na onoj strani, Kićeno nebo zvjezdami, Jukinčani, pukinčani, Djevojka je celer brala; Sve je lišće s hrašća otpadalo; ‘Šenice su klasale; Tamna noći; Sunce je zašlo za visoke planine; Sunce je jarko granulo; Plakalo je mlado momče; Djevojka je ruže brala; Išla je djevojka za goru zelenu; Majka Maru iza brda zvala; Gledam bajnu zoru; Izvir voda izvirala; Ćeri mila, gdje si sinoć bila; Široka je kopriva, Malo selo, da je selo moje, Goro plava…

Pjevalo se najčešće bez glazbene pratnje, a plesalo ili igralo se uz frulu ili jedinku, bubanj, tamburu samicu, cimbule, banijsku dvožicu ili violine i trzalačke instrumente, najčešće u sastavu: violina, brač, burgija i berda. Njihov broj mogao je i varirati. Pratnja je mogla biti samo od jednog instrumenta-tambure samice ili bubnja i kolo-ples, tanc, igranka, igra odnosno talambas je mogao početi.

Glazbala su ponajprije služila da bi se održavala budnost i skraćivalo vrijeme. Pastiri su izrađivali sezonska glazbala (svirale od kore drveta, guslice od kukuruzovine), a uza se su imali i dvojnice i tamburu ili kakvo drugo jednostavnije glazbalo. Uz ophode je vezana i upotreba bučnih glazbala npr. čegrtaljki, rogova od kore drveta, truba, zviždaljki, zvona i bubnjeva.

Banovinsko, pokupska folklorna glazba je vrlo šarolika. Mada su ponegdje u u XX. stoljeću zabilježeni arhaični napjevi, no, mnogi su nezabilježeni pa nestali, u folklornoj glazbi ove regije već od 19. stoljeća prevladava dijatonika.

Od 19. stoljeća prevladavaju guci, gudački sastav  s jednom do tri violine i trostrunim basom. Postupnim širenjem tambura, sastav je dopunjen bugarijom (beglajtom), a gudački bas zamijenjen trzalačkim basom  ili tamburom berdom. Od sredine 20. stoljeća istaknuto glazbalo svih sastava, uz violinu ili bez nje, postaje harmonika. Ponegdje su guce zamijenili tamburaši.

Na plesne zabave dolazilo se prigodom raznih običaja. Učili su se prvi plesni koraci na prelu, čijalima, proštenjima, pred kućom, u crkvenom cintoru, kod blaga na paši, tijekom sezonskih poslova, žetve, berbe, tijekom velikih blagdana, za  Božić, Duhove, na svadbama, za imendane, na fašnik, na perušanju, nedjeljom, u predahu poslova.

Muškat ruža OPTG San Mauro obitelji Sinković iz Momjana najljepša naljepnica MoslaVINA u Kutini

Što se i kako ocjenjuje u toj, još nerijetko zanemarenoj kategoriji vinskih sajmova i izložaba, piše predsjednica ocjenjivačkoga suda i profesorica povijesti i etnologije SLAVICA MOSLAVAC, a Živi selo tekst objavljuje s nakanom da pomogne neupućenim vinarima koji žele etiketom poboljšati komunikaciju s potencijalnim kušačima i kupcima svog vina.

U konkurenciji za najljepšu etiketu 111 vina (Fotografija MoslaVINA)

Kvalitetna vina u boci označavaju se naljepnicom ili etiketom. Ona su osobna karta vina, ali i ukras same butelje. Mogu biti različitih dimenzija i boja od strogo geometrijskih do blago asimetričnih kompozicija. U povijesnom pregledu mogu se naći vrlo maštovita likovna rješenja,  koja variraju od skromnih do bogatih kolorita, od osobite smionosti prikaza do poetske simbolike. Osim obliku i boji, dizajner velik pozor posvećuje i međusobnoj korespondenciji etikete s buteljom i njezinom opremom.

Etiketa – informacija o vinu prije negoli ga kušate

Etikete se mogu podijeliti u tri osnovne skupine: glavna etiketa, etiketa na vratu boce i poleđinska etiketa s dodatnim informacijama.

Prva zbog “usklađenosti boja, izgleda i uravnotežene kompozicije” (Dokumentacija MoslaVINA)

Glavna etiketa trebala bi, i prema zakonskim propisima, sadržavati slijedeće informacije:

  1. Proizvođača ili vinariju – kao i trgovačko ime
  2. Zemlju ili regiju gdje je grožđe uzgojeno – to može uključivati širi pojam kao što je Hrvatska, ili čak uži pojam kao što je određeni vinograd proizvođača. U Njemačkoj se pišu i regije koje su definirane zakonom. Većina regulacija dopušta do 15% vina iz boce koje nije od grožđa proizvedenog u toj regiji.
  3. Berbu – godina berbe grožđa, a ne godina buteljiranja vina. Većina regulacija dopušta da do 15% vina u boci nije vino iz te godine.
  4. Vrstu grožđa – u SAD se dopušta da minimalno 75% vina bude iste sorte, dok je u Europi i Australiji ta granica 85%.
  5. Dozrelost – koristi se u Njemačkoj i Austriji. Tu pripadaju informacije kao što su suho vino, polusuho vino itd.
  6. Buteljiranje – informaciju koja govori je li vino buteljirao proizvođač grožđa.
  7. Ostale informacije – serijski broj dobiven prilikom službenog testiranja, postotak alkohola, količina vina.

Prsna etiketa dolazi na mjesto gdje se tijelo boce sužava prelazeći u vrat i grlo. Na toj je etiketi obično oznaka godišta proizvodnje, rjeđe naziv proizvođača ili i jedno i drugo.

Vratna etiketa ukrašava vrh boce prekrivajući i sam čep. Ona se naime postavlja tako da se pri otvaranju boce obvezatno ošteti pa je tako dobila i funkciju zaštite originalnosti pakovanja.

Više od estetike

Ocjenjivački sud na djelu (Fotografija MoslaVINA)

Ocjenjivački sud 19. Izložbe vina Hrvatske i  vina izvornih sorta u Kutini radio je u sastavu Slavica Moslavac, prof. povijesti i etnologije, Kutina (predsjednica) te Davor Jugović, dizajner iz Zagreba; Iskra Poljak, dizajnerica iz Zagreba; Krešimir Certić-Miš, slobodni umjetnik ilustrator iz Zagreba i Tina Ivašković, slobodna umjetnica-dizajnerica iz Kutine.

Tri pobjedničke etikete (Snimila Slavica Moslavac / Acumen)

Od predočenih, samo novih na ocjenjivanju, 111 naljepnica na izloženim vinima u užem izboru za najljepšu ostalo je deset izloženih naljepnica. Tajnim glasanjem prvo mjesto pripalo je naljepnici za vino Muškat ruža OPTG San Mauro obitelji Sinković iz Momjana u Istri;  drugo mjesto pripalo je naljepnici za vino Rose Dea Pannonium obiteljskog podruma Josić iz Zmajevca u Baranji, a treće mjesto pripalo je naljepnici za vino Škrlet Maria Kutlića iz Kutine. Za pobjedničku se naljepnicu za vino Muškat ruža OPTG San Mauro obitelji Sinković iz Momjana prosudbeni sud opredijelio zbog, kako rekoše, «usklađenosti boja, izgleda i uravnotežene kompozicije».

Tradicijskome graditeljstvo Moslavine

Nedavno je u Kutini održano zanimljivo predavanje o tradicijskom graditeljstvu Moslavine te s veseljem donosimo autorski prilog etnologinje SLAVICE MOSLAVAC, ravnateljice kutinskoga Muzeja Moslavine te podsjećamo i na druge tekstove o tradicionalnim hižama, primjerice na zagorske etnokuće.

Pozivnica za predavanje

O graditeljstvu

Pod tradicijskim graditeljstvom smatramo vjekovno preuzimanje i usmeno predavanje znanja, misli, stečenog iskustva, dakle svega onog što je čovjek smislio, ocijenio kao dobro i upravo kao takvo kulturno dobro predao budućim pokoljenjima. Tradicija je ovdje ujedno i oblik povijesnog svjedočanstva  o cjelokupnosti ideja, običaja, vjerovanja jedne zajednice. Taj oblik svjedočanstva duhovne kulture manifestira se u arhitekturi nizom detalja, od ornamenata, ispisanih parola…Jedna od njih je i stropna greda, zvana sljemenjača ili sljeme na kojoj su zapisivani godina gradnje, ime graditelja. Na sljeme se stavlja prva šišana kosa djeteta, a prema običaju o šišanom kumstvu, tu se pohranjuje, molitvenik, pisma i svete slike.

Zajedničku značajku narodnog graditeljstva moslavačko – posavskog kraja  u prošlosti čini osnovni građevni materijal – hrastovo drvo. Kuće, hiže, iže, kuće na trem, čardake gradili su seoski graditelji, cimermani ili paliri od materijala koji ih je okruživao prema svome umijeću i prema svojim potrebama.

Obnovljeni stari trijem u Crkvenoj ulici u Kutini (Snimio Miljenko Brezak / Acumen)

Istraživanja su pokazala da je stariji tip gradnje onaj od oblica ili tesane hrastove građe, dok su novije kuće na trem građene od ručno piljenih planjki. Stariji se način očituje i u ugaonom povezivanju  greda na tzv. hrvaški vugel s neotesanim uglovima, a međusobno spojenih s drvenim klinovima moždenicima, dok se koncem 19. st. javljaju otesani ugli, nemški vez. U ovakovom otesanom vezu narod je razlikovao frkani vugel – kada su tesari glave greda sferično prirezali ili vez na lastavicu sa koso prirezanim uglovima greda.

 

Izgled sela

U tipično agrarnom prostoru, gdje se stanovništvo isključivo bavilo stočarstvom i obradom zemlje, prevladava ušoreno selo čije su kuće čelom, a početkom dvadesetog stoljeća i dužnom  stranom okrenute prema ulici. Oblikovanje i rast naselja određivali su reljef, komunikacije, hidrografske osobitosti i demogafski razlozi pri čemu su vidljive sličnosti sa susjednim krajevima.

Kutinska Crkvena ulica početkom 20. stoljeća (Razglednica)

U naselju izduženog tipa kuće su smještene u nizu uz glavnu prometnu arteriju, s gdjekojim lokalnim prometnim odvojkom, što vodi u polje ili do drugog susjednog naselja.

Iza širokih dvorišta i gospodarskih zgrada ograđenih drvenim plotovima od pruća, prostirali su se vrtovi, oranice, pašnjaci, a nešto dalje vinogradi i šume.

Ispred svakog doma u vrteku ili vrćaku kućedomaćica je sadila mnogo raznovrsnog cvijeća. Tu se moglo naći trajnica kao što su: ruže šipkovače, lepe kate, potočnice, georgine, grge, đureki, lepi dečki, zumbuli i tulipani. Na prozorima, ogradama pristašeka (verande), te ganjku (hodniku) bilo je također  cvijeća u teglama, a najčešće su to bile belargonije i fukcije. Svaka je žena, osobito mlada snaja, željela se iskazati upravo u uzgoju cvijeća, te u čistoći doma i okućnice. Vikendima su se pometala dvorišta, prostor ispred kuće, prali prozori, stolovi i stolice, a pod koji je bio od tvrde zemlje, pred blagdane se zaglađivao.

Vrste drvenih kuća

Prema tipu, kuće su podijeljene na prizemnice i katnice. Prizemnice mogu biti dvoprostorne i ako jesu tada je to stariji tip ili troprostorne – i jedne i druge najčešće imaju izvanjski ulaz sa ganjkom ili bez njega. U troprostornima je središnji prostor kuhinja, prema ulici je velika soba iža, a treća i zadnja prostorija je manja sobica, ižica.

Brkanova hiža u Okešincu snimljena 2011. godine (Snimio Miljenko Brezak / Acumen)

Prizemne drvene kuće imaju zidane temelje, a pod jednim dijelom kuće i podrume, koji su služili kao spremište za vino.

Kuća na kat, trijemovi počivaju na četiri oveća kamena bapca, stavljena na svaki ugao kuće, na što se slažu konstruktivne grede koje povezuju stijene, a zovu se temeljače ili podcjek, dok završne stijene koje odozgo povezuju sve uzdužne i poprečne stijene nazivaju nazidnice, vjenčanice ili nasteni. Između tih dviju greda horizontalno se slažu planjke, a međusobno su povezivane drvenim klinovima moždenjacima, čineći tako zidni omotač.

Ulaz u stambeni objekt nalazi se s južne strane, a štiti ga natkriveni pristašek ili kapić, trijem sa ili bez rešetkastog ukrasa .

Na kat se dolazi shodićem, tj. vanjskim, natkrivenim stepenicama, stubama ili štengama, držeći se za rukohvat – linu,  koje vode na prvi kat, a predprostor na katu iz kojeg se ulazi u  sobu ili družinsku hižu, je gang, ganjak, ganjerak ili grančerec.

Sa svih strana trijemovi imaju kroviće, kroveke ili romce na dva odnosno tri reda crijepa, a služili su za zaštitu prozora i planjki od osunčanja kao i nakišnjavanja. Krovići su postavljeni na škarama, kosim konzolnim poduporama ili na tesarski ukrašenim mosnicama.

Unutarnji su zidovi bili oblijepljeni zemljom ilovačom preko letvica od šiblja te potom oličeni vapnom. Pod je bio zemljani (prizemlje), a na katu drveni.

Kako su podovi u donjem dijelu bili zemljani često ih je trebalo poravnavati batovima. Često se pod ličio žutom zemljom kako bi bio ljepši.Prozori su bili mali, iznad svakoga je bio krovec koje je štitio prozore od kiše.

Raspored u kućama bio je strogo određen. U prizemlju su obično spremišta ljetine i poljoprivrednog alata (dvije zatvorene prostorije tzv. šute koje dijeli središnja otvorena prostorija tzv. podšuta). Na kat vode natkrivene stepenice u zatvoreni ganjak na trijemu odakle se ulazilo u ostale prostorije (iža ili družinska soba, ižica (u kojoj se kuhalo i spremalo namirnice), komora ( u kojoj se spremala posteljina i odjeća) te ganjak na čijem kraju je bio i zahod (šekret). Hiža (ili iža) bila je središta obiteljskog života.

Krapje zaštićene arhitekture (Snimila Slavica Moslavac)

Prizemna kuća, brvnara, daščara ili kuća na kanate

Na proplancima i svježim krčevinama sjevero istočne Moslavine gradili su se kuće od debelih hrastovih dasaka – daščare ili od brvna – brvnare, građene tako da se između vertikalnih stupova ugrade komadi kalanog drveta, a zatim s vanjske i unutarnje strane olijepe blatom. Ovaj način gradnje prizemnica, izduženog tlocrta, obvezatno podijeljenog u tri glavne prostorije: ognjenka, soba i komorak ili sobca, zadržao se sve do današnjih dana. U središnjoj glavnoj prostoriji boravilo se tijekom čitavog dana, tu su se obnašale razne svečanosti i vršili svečani obredi. Pred ulaznim vratima ili ispred kuće dočekivali su se ophodari  koji su u pravilu željeli dobrobit  tom domu, ukućanima, obilje hrane, mnogo zdravlja, sreće i najvažnije puno male dječice.

S predavanja: Ana Rukavina i Slavica Moslavac

Prehrana je bila bazirana uglavnom na kruhu, koji se pripremao od kukuruznog, pšeničnog ili raženog brašna, a pekao se u krušnim pećima.

Kuvarna je bio uobičajeni dvorišni objekt. Bila je to manja zgrada s kružnom peći, koja je služila za pečenje kruha, gibanica i sl.

Prilikom izgradnje gospodarskih objekata u stajski prag uglavljivala se konjska potkova za mir, dobro i zdravlje životinja.

Zapis se mogao naći i u temelju stambenog objekta. Pod prvi kamen-babak, babac, stavljala se boca s rakijom ili flaša prazna, unutra cedula i sitan novac. Kad se valjalo kamenje z gorskih potoka ili polagali bapki pod uglove kuća, majstori su i taj posao morali dobro zaliti, tako da bi kućedomaćinu osigurali obilje grožđa i vina.

Završetak krova u Voloderu (Fotografija Slavica Moslavac)

U stijenu se mogla staviti sveta voda i svete sličice za dobrobit, sreću, blagostanje i bogatstvo u obitelji.

Osobitu ulogu imao je i krov. Kad se kuća poletvala, gore je išel cimer, tj. ukrasna grabova ili bukova grana okićena vrpcama gužvanog papira, ručnicima, maramama, pa čak i rubačom. Na sami vrh okačila se boca s pićem, najčešće je to bila rakija šljivovica kojom se na kraju posao dobro zalio.

Pokrov je nekada bio od šindre – drvenih daščica, a u 19. stoljeću dobiva građanski izgled, tj. šindru zamjenjuje crijep biber. Na njega su se polagale različite trave ili biljke koje su imale prema vjerovanjima magičnu ulogu, tj. obranu kuća od groma, bolesti, štetočina, uroka…A na zabatima, ulazima, pristašecima, gangovima, trijemovima, uvijek je bio ispisan ili ucrtan kakav kršćanski zapis kao IHS (ISUS-HOMINUM-SALVADOR), inicijali graditelja, stilizirani cvijet, list, djetelina ili kakva izreka.

Projektna dokumentacija za izrgradnju tradicijske kuće prenosila se kroz dugo vremensko razdoblje, dakako usmenom predajom, i došla je gotovo do izvjesne perfekcije. Njegovo prvo pojavljivanje, tj. začetak je nepoznat i davno je zaboravljen u prošlim stoljećima. Njegov sadašnji graditelj, tesar, palir, cimerman, majstor, samo ponavlja preuzeti tradicijski obrazac dodajući svoj stil obrade drveta kao i svoj model ukrašavanja objekata.

 

Muzej Moslavine poziva na radionice "pisanja" pisanica različitim tehnikama

Muzej Moslavine Kutina i Kordinacijski odbor Kutina – Grad prijatelj djece, naime, organiziraju uskršnje radionice oslikavanja pisanica voskom i salvetnom tehnikom i organiziraju izložbu. Radionica je poslije 6. i 14. veljače 2012. u 12 sati, a 14. veljače 2012. i u 18 sati. Priređuje i izložbu Ovo jaje nek ti veli da te moje srce želi, autorice Slavice Moslavac, koja će biti postavljenja 30. ožujka 2012. od 9 sati ispred Robne kuće u  Kutini u povodu Uskršnjeg sajma.

U srijedu, 14. ožujka 2012., u prostoru etnografske zbirke Muzeja Moslavine i održat će se radionica ukrašavanja pisanica voskom u više boja. Uraci s radionica bit će prezentirani na sajmu zajedno s izložbom.

Obojeno jaje je klica života, izvor snage i postanka, magično sredstvo čaranja i zaštita od zlih sila. Pisanica se zove tako jer se po jajetu piše, a ne crta ili slika.

S jedne od radionica u Kutini voditeljice etnologinje Slavice Moslavac

Risanje voskom

Nisu samo ornamenti na uskršnjim jajima nositelji simbolike. I boje čine važnu razliku, ističe etnologinja Slavica Moslavac, ravnateljica Muzeja Moslavine u Kutini i voditeljica radionite te autorice izložbe. Prva su se jaja izrađivala u jednostavne dvije boje. No, naši su poganski preci vjerovali da je jaje s više boja imalo više magičnih moći. Time su svojim vlasnicima mogla donijeti bolju sudbu.

Pisanice iz kutinskoga muzeja (Snimila Slavica Moslavac)

Podsjećamo i na značenje boja na pisanicma:

* crvena – boja ljubavi, mladosti, prijateljstva
* bijela – čistoća, preporod, svjetlost, nevinost
* žuta – svjetlost, čistoća, mladost, ljubav, žetva. To je boja povezana sa
suncem, zvijezdama i mjesečinom, svjetlosnim božanstvima. Kršćanski je
simbol priznanja.
* zlatna – duhovnost, mudrost.
* narančasta – simbol izdržljivosti, snage i ambicije. Boja plamena i
strasti izazvana zlatnom mudrošću. Simbol beskrajnog sunca.
* ružičasta – uspjeh, zadovoljstvo.
* zelena – boja plodnosti, zdravlja i nade. Proljeće, svježina, bogatstvo,
odnosno, u kršćanskoj eri, nada i pobjeda života nad smrću. To je boja
Božića, Uskrsa i Bogojavljenja.
* smeđa – starost

Jaje oslikano na jednoj od etnoradionica (Snimila Slavica Moslavac)

Na radionicu 14. veljače u 18 sati  potrebno je ponijeti:

  1. 5 ispuhanih jaja
  2. olovku sa gumicom ili drveni štapić u koji se usadi špenadla, bumbovačica ili pribadača
  3. boje za jaja
  4. kist
  5. nekoliko posudica i žlica
  6. papirnate ubruse ili platnene kuhinjske krpe
  7. limenku od konzerve (do visine 4 cm)
  8. svijeće i dušicu
  9. fen
  10. vosak
  11. ocat

Javite nam se fotografijama jaja koja ste “napisali”!