Od 27 škrleta berbe 2011. najboljim ocijenjen škrlet OPG-a Stjepana Tušeka

Najbolji među 27 uzoraka Škrlet 2011. na 19. Izložbi vina Hrvatske i vina izvornih sorti MoslaVINA u Kutini od 25. do 27. svibnja 2012. proglašen je onaj s OPG-a Stjepana Tušeka iz Popovače. Piše BOŽICA BRKAN.

No, najpoznatije moslavačko vino među trima od autohtonih sorta, koje na izložbi ima središnje mjesto, ove je godine napokon dobilo i škrletov zajednički brend odnosno devet je vinara poslije sajamskoga ocjenjivanja steklo pravo da, uz svoju, na bocu svoga škrleta istakne i markicu brenda škrleta, žutu s ovnujskom glavom, prema jednome od lokalnih imena te sorte, kako je to zamislila marketinška agencija Bruketa & Žinić.

Tušekov je škrlet ocijenjen najbolji od 27 prijavljenih berbe 2011. (Snimio Miljenko Brezak / Acumen)

Također su, uz brojna vina i vođene degustacije, predstavljene i aktualnosti o klonskoj selekciji. Organizatori izložbe Udruga vinara i voćara Moslavine Lujo Miklaužić Kutina i Turistička zajednica grada Kutine pripremili su i okrugli stol o značenju za zemlju vina izvornih sorta. Uz drugo, održana je prvi puta i pjesnička manifestacija Grozdovi i stihovi.

Mladen Lisak, predsjednik udruge vinogradara i voćara Moslavine Lujo Miklaužić istaknuo je kako je 2011. bila teška i zahtjevna vinska godina. Na ocjenjivanje je stiglo više uzoraka nego prošle godine  a od 174 njih 29 je ocijenjeno zlatom, 67 srebrom, a 40 broncom. Predstavljena je 31 vrsta vina, od kojih je 10 izvornih sorti, a među njima i škrlet.

Pobjednički škrlet (Snimio Miljenko Brezak / Acumen)

Prvi su put vina ocjenjivana po međunarodnoj metodi O.I.V. do 100 bodova,  na mjestu predsjednice ocjenjivačkoga suda Dunja Mežnarić prvi je put naslijedila dosadašnju predsjednicu prof. dr. Dubravka Premužić.

Tri pobjedničke etikete (Snimila Slavica Moslavac / Acumen)

Najbolje ocijenjeno vino sorte škrlet:
OPG Stjepan Tušek, Popovača, Škrlet 2011.

Najbolje ocijenjeno vino izvornih hrvatskih sorta:
Branimir Cebalo, Korčula – Grk 2011.

Najbolje ocijenjeno vino mješavine sorta:
Obiteljski podrum Josić, Kneževi Vinogradi – mješavina crnih sorata Ciconia nigra
Najbolje ocijenjeno suho mirno vino:
Vinarija Mikša, Kutina – Pinot bijeli 2011.

Najbolje ocijenjen uzorak izložbe:
Misna vina d.o.o., Trnava – traminac 2009., ledena berba

Ocjenjivački sud predvođen Slavicom Moslavac proglasio je i najbolje etikete:
1. vino Muškat ruža OPIG San Mauro obitrlji Sinković iz Momjana, istra
2. Rose Dea Pannonium obiteljskog podruma Josić iz Zmajevca u Baranji
3. Škrlet Maria Kutlića iz Kutine

Muškat ruža OPTG San Mauro obitelji Sinković iz Momjana najljepša naljepnica MoslaVINA u Kutini

Što se i kako ocjenjuje u toj, još nerijetko zanemarenoj kategoriji vinskih sajmova i izložaba, piše predsjednica ocjenjivačkoga suda i profesorica povijesti i etnologije SLAVICA MOSLAVAC, a Živi selo tekst objavljuje s nakanom da pomogne neupućenim vinarima koji žele etiketom poboljšati komunikaciju s potencijalnim kušačima i kupcima svog vina.

U konkurenciji za najljepšu etiketu 111 vina (Fotografija MoslaVINA)

Kvalitetna vina u boci označavaju se naljepnicom ili etiketom. Ona su osobna karta vina, ali i ukras same butelje. Mogu biti različitih dimenzija i boja od strogo geometrijskih do blago asimetričnih kompozicija. U povijesnom pregledu mogu se naći vrlo maštovita likovna rješenja,  koja variraju od skromnih do bogatih kolorita, od osobite smionosti prikaza do poetske simbolike. Osim obliku i boji, dizajner velik pozor posvećuje i međusobnoj korespondenciji etikete s buteljom i njezinom opremom.

Etiketa – informacija o vinu prije negoli ga kušate

Etikete se mogu podijeliti u tri osnovne skupine: glavna etiketa, etiketa na vratu boce i poleđinska etiketa s dodatnim informacijama.

Prva zbog “usklađenosti boja, izgleda i uravnotežene kompozicije” (Dokumentacija MoslaVINA)

Glavna etiketa trebala bi, i prema zakonskim propisima, sadržavati slijedeće informacije:

  1. Proizvođača ili vinariju – kao i trgovačko ime
  2. Zemlju ili regiju gdje je grožđe uzgojeno – to može uključivati širi pojam kao što je Hrvatska, ili čak uži pojam kao što je određeni vinograd proizvođača. U Njemačkoj se pišu i regije koje su definirane zakonom. Većina regulacija dopušta do 15% vina iz boce koje nije od grožđa proizvedenog u toj regiji.
  3. Berbu – godina berbe grožđa, a ne godina buteljiranja vina. Većina regulacija dopušta da do 15% vina u boci nije vino iz te godine.
  4. Vrstu grožđa – u SAD se dopušta da minimalno 75% vina bude iste sorte, dok je u Europi i Australiji ta granica 85%.
  5. Dozrelost – koristi se u Njemačkoj i Austriji. Tu pripadaju informacije kao što su suho vino, polusuho vino itd.
  6. Buteljiranje – informaciju koja govori je li vino buteljirao proizvođač grožđa.
  7. Ostale informacije – serijski broj dobiven prilikom službenog testiranja, postotak alkohola, količina vina.

Prsna etiketa dolazi na mjesto gdje se tijelo boce sužava prelazeći u vrat i grlo. Na toj je etiketi obično oznaka godišta proizvodnje, rjeđe naziv proizvođača ili i jedno i drugo.

Vratna etiketa ukrašava vrh boce prekrivajući i sam čep. Ona se naime postavlja tako da se pri otvaranju boce obvezatno ošteti pa je tako dobila i funkciju zaštite originalnosti pakovanja.

Više od estetike

Ocjenjivački sud na djelu (Fotografija MoslaVINA)

Ocjenjivački sud 19. Izložbe vina Hrvatske i  vina izvornih sorta u Kutini radio je u sastavu Slavica Moslavac, prof. povijesti i etnologije, Kutina (predsjednica) te Davor Jugović, dizajner iz Zagreba; Iskra Poljak, dizajnerica iz Zagreba; Krešimir Certić-Miš, slobodni umjetnik ilustrator iz Zagreba i Tina Ivašković, slobodna umjetnica-dizajnerica iz Kutine.

Tri pobjedničke etikete (Snimila Slavica Moslavac / Acumen)

Od predočenih, samo novih na ocjenjivanju, 111 naljepnica na izloženim vinima u užem izboru za najljepšu ostalo je deset izloženih naljepnica. Tajnim glasanjem prvo mjesto pripalo je naljepnici za vino Muškat ruža OPTG San Mauro obitelji Sinković iz Momjana u Istri;  drugo mjesto pripalo je naljepnici za vino Rose Dea Pannonium obiteljskog podruma Josić iz Zmajevca u Baranji, a treće mjesto pripalo je naljepnici za vino Škrlet Maria Kutlića iz Kutine. Za pobjedničku se naljepnicu za vino Muškat ruža OPTG San Mauro obitelji Sinković iz Momjana prosudbeni sud opredijelio zbog, kako rekoše, «usklađenosti boja, izgleda i uravnotežene kompozicije».

Tradicijskome graditeljstvo Moslavine

Nedavno je u Kutini održano zanimljivo predavanje o tradicijskom graditeljstvu Moslavine te s veseljem donosimo autorski prilog etnologinje SLAVICE MOSLAVAC, ravnateljice kutinskoga Muzeja Moslavine te podsjećamo i na druge tekstove o tradicionalnim hižama, primjerice na zagorske etnokuće.

Pozivnica za predavanje

O graditeljstvu

Pod tradicijskim graditeljstvom smatramo vjekovno preuzimanje i usmeno predavanje znanja, misli, stečenog iskustva, dakle svega onog što je čovjek smislio, ocijenio kao dobro i upravo kao takvo kulturno dobro predao budućim pokoljenjima. Tradicija je ovdje ujedno i oblik povijesnog svjedočanstva  o cjelokupnosti ideja, običaja, vjerovanja jedne zajednice. Taj oblik svjedočanstva duhovne kulture manifestira se u arhitekturi nizom detalja, od ornamenata, ispisanih parola…Jedna od njih je i stropna greda, zvana sljemenjača ili sljeme na kojoj su zapisivani godina gradnje, ime graditelja. Na sljeme se stavlja prva šišana kosa djeteta, a prema običaju o šišanom kumstvu, tu se pohranjuje, molitvenik, pisma i svete slike.

Zajedničku značajku narodnog graditeljstva moslavačko – posavskog kraja  u prošlosti čini osnovni građevni materijal – hrastovo drvo. Kuće, hiže, iže, kuće na trem, čardake gradili su seoski graditelji, cimermani ili paliri od materijala koji ih je okruživao prema svome umijeću i prema svojim potrebama.

Obnovljeni stari trijem u Crkvenoj ulici u Kutini (Snimio Miljenko Brezak / Acumen)

Istraživanja su pokazala da je stariji tip gradnje onaj od oblica ili tesane hrastove građe, dok su novije kuće na trem građene od ručno piljenih planjki. Stariji se način očituje i u ugaonom povezivanju  greda na tzv. hrvaški vugel s neotesanim uglovima, a međusobno spojenih s drvenim klinovima moždenicima, dok se koncem 19. st. javljaju otesani ugli, nemški vez. U ovakovom otesanom vezu narod je razlikovao frkani vugel – kada su tesari glave greda sferično prirezali ili vez na lastavicu sa koso prirezanim uglovima greda.

 

Izgled sela

U tipično agrarnom prostoru, gdje se stanovništvo isključivo bavilo stočarstvom i obradom zemlje, prevladava ušoreno selo čije su kuće čelom, a početkom dvadesetog stoljeća i dužnom  stranom okrenute prema ulici. Oblikovanje i rast naselja određivali su reljef, komunikacije, hidrografske osobitosti i demogafski razlozi pri čemu su vidljive sličnosti sa susjednim krajevima.

Kutinska Crkvena ulica početkom 20. stoljeća (Razglednica)

U naselju izduženog tipa kuće su smještene u nizu uz glavnu prometnu arteriju, s gdjekojim lokalnim prometnim odvojkom, što vodi u polje ili do drugog susjednog naselja.

Iza širokih dvorišta i gospodarskih zgrada ograđenih drvenim plotovima od pruća, prostirali su se vrtovi, oranice, pašnjaci, a nešto dalje vinogradi i šume.

Ispred svakog doma u vrteku ili vrćaku kućedomaćica je sadila mnogo raznovrsnog cvijeća. Tu se moglo naći trajnica kao što su: ruže šipkovače, lepe kate, potočnice, georgine, grge, đureki, lepi dečki, zumbuli i tulipani. Na prozorima, ogradama pristašeka (verande), te ganjku (hodniku) bilo je također  cvijeća u teglama, a najčešće su to bile belargonije i fukcije. Svaka je žena, osobito mlada snaja, željela se iskazati upravo u uzgoju cvijeća, te u čistoći doma i okućnice. Vikendima su se pometala dvorišta, prostor ispred kuće, prali prozori, stolovi i stolice, a pod koji je bio od tvrde zemlje, pred blagdane se zaglađivao.

Vrste drvenih kuća

Prema tipu, kuće su podijeljene na prizemnice i katnice. Prizemnice mogu biti dvoprostorne i ako jesu tada je to stariji tip ili troprostorne – i jedne i druge najčešće imaju izvanjski ulaz sa ganjkom ili bez njega. U troprostornima je središnji prostor kuhinja, prema ulici je velika soba iža, a treća i zadnja prostorija je manja sobica, ižica.

Brkanova hiža u Okešincu snimljena 2011. godine (Snimio Miljenko Brezak / Acumen)

Prizemne drvene kuće imaju zidane temelje, a pod jednim dijelom kuće i podrume, koji su služili kao spremište za vino.

Kuća na kat, trijemovi počivaju na četiri oveća kamena bapca, stavljena na svaki ugao kuće, na što se slažu konstruktivne grede koje povezuju stijene, a zovu se temeljače ili podcjek, dok završne stijene koje odozgo povezuju sve uzdužne i poprečne stijene nazivaju nazidnice, vjenčanice ili nasteni. Između tih dviju greda horizontalno se slažu planjke, a međusobno su povezivane drvenim klinovima moždenjacima, čineći tako zidni omotač.

Ulaz u stambeni objekt nalazi se s južne strane, a štiti ga natkriveni pristašek ili kapić, trijem sa ili bez rešetkastog ukrasa .

Na kat se dolazi shodićem, tj. vanjskim, natkrivenim stepenicama, stubama ili štengama, držeći se za rukohvat – linu,  koje vode na prvi kat, a predprostor na katu iz kojeg se ulazi u  sobu ili družinsku hižu, je gang, ganjak, ganjerak ili grančerec.

Sa svih strana trijemovi imaju kroviće, kroveke ili romce na dva odnosno tri reda crijepa, a služili su za zaštitu prozora i planjki od osunčanja kao i nakišnjavanja. Krovići su postavljeni na škarama, kosim konzolnim poduporama ili na tesarski ukrašenim mosnicama.

Unutarnji su zidovi bili oblijepljeni zemljom ilovačom preko letvica od šiblja te potom oličeni vapnom. Pod je bio zemljani (prizemlje), a na katu drveni.

Kako su podovi u donjem dijelu bili zemljani često ih je trebalo poravnavati batovima. Često se pod ličio žutom zemljom kako bi bio ljepši.Prozori su bili mali, iznad svakoga je bio krovec koje je štitio prozore od kiše.

Raspored u kućama bio je strogo određen. U prizemlju su obično spremišta ljetine i poljoprivrednog alata (dvije zatvorene prostorije tzv. šute koje dijeli središnja otvorena prostorija tzv. podšuta). Na kat vode natkrivene stepenice u zatvoreni ganjak na trijemu odakle se ulazilo u ostale prostorije (iža ili družinska soba, ižica (u kojoj se kuhalo i spremalo namirnice), komora ( u kojoj se spremala posteljina i odjeća) te ganjak na čijem kraju je bio i zahod (šekret). Hiža (ili iža) bila je središta obiteljskog života.

Krapje zaštićene arhitekture (Snimila Slavica Moslavac)

Prizemna kuća, brvnara, daščara ili kuća na kanate

Na proplancima i svježim krčevinama sjevero istočne Moslavine gradili su se kuće od debelih hrastovih dasaka – daščare ili od brvna – brvnare, građene tako da se između vertikalnih stupova ugrade komadi kalanog drveta, a zatim s vanjske i unutarnje strane olijepe blatom. Ovaj način gradnje prizemnica, izduženog tlocrta, obvezatno podijeljenog u tri glavne prostorije: ognjenka, soba i komorak ili sobca, zadržao se sve do današnjih dana. U središnjoj glavnoj prostoriji boravilo se tijekom čitavog dana, tu su se obnašale razne svečanosti i vršili svečani obredi. Pred ulaznim vratima ili ispred kuće dočekivali su se ophodari  koji su u pravilu željeli dobrobit  tom domu, ukućanima, obilje hrane, mnogo zdravlja, sreće i najvažnije puno male dječice.

S predavanja: Ana Rukavina i Slavica Moslavac

Prehrana je bila bazirana uglavnom na kruhu, koji se pripremao od kukuruznog, pšeničnog ili raženog brašna, a pekao se u krušnim pećima.

Kuvarna je bio uobičajeni dvorišni objekt. Bila je to manja zgrada s kružnom peći, koja je služila za pečenje kruha, gibanica i sl.

Prilikom izgradnje gospodarskih objekata u stajski prag uglavljivala se konjska potkova za mir, dobro i zdravlje životinja.

Zapis se mogao naći i u temelju stambenog objekta. Pod prvi kamen-babak, babac, stavljala se boca s rakijom ili flaša prazna, unutra cedula i sitan novac. Kad se valjalo kamenje z gorskih potoka ili polagali bapki pod uglove kuća, majstori su i taj posao morali dobro zaliti, tako da bi kućedomaćinu osigurali obilje grožđa i vina.

Završetak krova u Voloderu (Fotografija Slavica Moslavac)

U stijenu se mogla staviti sveta voda i svete sličice za dobrobit, sreću, blagostanje i bogatstvo u obitelji.

Osobitu ulogu imao je i krov. Kad se kuća poletvala, gore je išel cimer, tj. ukrasna grabova ili bukova grana okićena vrpcama gužvanog papira, ručnicima, maramama, pa čak i rubačom. Na sami vrh okačila se boca s pićem, najčešće je to bila rakija šljivovica kojom se na kraju posao dobro zalio.

Pokrov je nekada bio od šindre – drvenih daščica, a u 19. stoljeću dobiva građanski izgled, tj. šindru zamjenjuje crijep biber. Na njega su se polagale različite trave ili biljke koje su imale prema vjerovanjima magičnu ulogu, tj. obranu kuća od groma, bolesti, štetočina, uroka…A na zabatima, ulazima, pristašecima, gangovima, trijemovima, uvijek je bio ispisan ili ucrtan kakav kršćanski zapis kao IHS (ISUS-HOMINUM-SALVADOR), inicijali graditelja, stilizirani cvijet, list, djetelina ili kakva izreka.

Projektna dokumentacija za izrgradnju tradicijske kuće prenosila se kroz dugo vremensko razdoblje, dakako usmenom predajom, i došla je gotovo do izvjesne perfekcije. Njegovo prvo pojavljivanje, tj. začetak je nepoznat i davno je zaboravljen u prošlim stoljećima. Njegov sadašnji graditelj, tesar, palir, cimerman, majstor, samo ponavlja preuzeti tradicijski obrazac dodajući svoj stil obrade drveta kao i svoj model ukrašavanja objekata.

 

Moslavačko mašinanje na starinski način još živi u Staroj Ploščici

Starinskog načina vršidbe žita, kada je u seoska dvorišta od kuće do kuće dolazio dreš a s njim i mašinači, prisjećaju se još samo 50-godišnjaci i oni stariji. Za taj se događaj doslovce živjelo u našim selima.

Dovoženje snopova za mašianje (Snimio Franjo Jagatić)

Žitelji Stare Ploščice u općini Ivanskoj već šestu godinu prve nedjelje u kolovozu priređuju pravo starinsko mašinanje pšenice. Rade to s neskrivenom ljubavlju i žarkom željom da se ova tradicija sela ne zatre. Za taj dan doslovce živi selo.

Mašinanje kao prije pola stoljeća (Snimio Franjo Jagatić)

Mladen Kobra iznajmi svoj stari dreš a supruga Verica okupi dvadesetak mašinača u narodnim moslavačkim nošnjama kako bi bili u duhu prošlih vremena. Na seosko igralište (gmanje) konji, hrvatski hladnjokrvnjaci, dovoze snopove žita do dreša, gdje su mašinači stigli malo prije pjesnom.

Valjanjem u slami otkrivale su se i - simpatije (Snimio Franjo Jagatić)

I počinje mašinanje. Dreš se “hrani” pšeničnim snopovima od kojih nastaje slama i pljeva.Slama se gura do mjesta gdje se slaže stog a pljeva se posprema za miješanje sa zemljom (blatom) u smjesu kojom su se nekada žbukale kuće. Dežurni pak budno prate kako curi zrno pšenice u vreće iz kojih se sipa u trijer (pročistač). Kad dreš proguta posljednji snop, počinje pjesma i veselje i neizbježno valjuškanje u slami. Mnogi su to dočekali kao pravu priliku za bliski susret (stisak) sa svojim simpatijama, sve kroz šalu a zapravo… No, odjednom izbije vatra na stogu slame pa nastupaju vatrogasci i to sa stoljetnom ručnom štrcaljkom.

Igra za mlađe: guranje bala slame (snimio Franjo Jagatić)

Ploščičani su taj starinski običaj vrlo vješto iskoristili i za zabavni program, koji je uslijedio poslije mašinanja. Glavni promotor Ivan Brkljaš pozvao je traktoriste starim traktorima, ni jedan ne smije biti mlađi od 50 godina, na spretnost vožnje između bala slame. Ovacijama oko dvije tisuće posjetitelja bodri se vožnja kao i poslije guranje bala slame,a posebno vrhunac navijanja je kad žene bosonoge odmjere snagu povlačenjem užeta.

Spretni trakgtoristim voze između bala, a gledatelji na slami - sjede (Snimio Franjo Jagatić)

Kako poslije tako napornog radno-zabavnog programa, u trajanju pnih šest sati, izgubljenu energiju valja nadoknaditi, vatrogasci su se pobrinuli skuhati grah s prosušenim mesom na tavanima. Da bi bilo što zabavnije za posjetitelje organizatorana je tombola s uporabnim nagradama, među ostalima i tačke (kolica).

Autor reportaže za Živi selo, novinar, fotoreporter i turistički radnik Franjo Jagatić na mašinanju je i - zapjevao

Žitelji tog moslavačkog kraja ponosni su što, uza sve seljačke nedaće ipak živi selo.

Glavni ulaz u Lonjsko polje s moslavačke strane

Budućnost na rubu močvare tradicionalna je manifestacija Ogranka Matice Hrvatske Kutina kojom je deseti put, ove godine sa sloganom „Šume za vode i močvare”, u petak i subotu 28. i 29. siječnja 2011. godine obilježen Svjetski dan močvarnih staništa. U iranskome gradu Ramsaru je 2. veljače 1971. potpisana međunarodno izuzeto važna Konvencija o močvarama, osobito kao staništima ptica močvarica. Ona, kako ističe mr. sc. Eugen Draganović iz Uprave za zaštitu prirode Ministarstva kulture RH, obvezuje sada već 160 zemalja potpisnica na opće očuvanje močvara na vlastitu teritoriju i predstavlja okvir za međunarodnu suradnju u zaštiti i održivom iskorištavanju močvarnih staništa.  

Oslikano Lonjsko polje iz Područne osnovne škole repušnica

Ove je godine, već drugi put, domaćin bila Repušnica, kutinsko predgrađe, selo u kojem će se sagraditi prijemni info centar odnosno prvi službeni ulaz u park prirode Lonjsko polje s moslavačke strane. Zajedno će ga podići Grad Kutina i Javna ustanova Park prirode Lonjsko polje, o čemu su prigodno sporazum potpisali kutinski gradonačenik Davor Žmegač i ravnatelj Ustanove Goran Gugić.

Potpisan sporazum Grada Kutine i javne ustanove Park prirode Lonjsko polje

Glavni, ne dakako i jedini ulaz u Lonjsko polje, jedno od najvažnijih močvarnih staništa u Hrvatskoj, po Gugićevim će riječima pratiti i dodatna infrastruktura te će tu biti infopunkt gdje će se posjetitelji moći informirati, punkt za edukaciju, parkiralište, sanitarni čvor i suvenirnica. Projekt će vrijediti od tri do pet milijuna kn, a Grad Kutina kandidirati će ga za financiranje iz fondova EU. Žmegač očekuje da će projektna dokumentacija biti gotova do kraja ove godine, a sav posao u idućih od dvije do četiri godine.

S predavanja: Dragutin Pasarić

Projekt kandidira za fondove Europske Unije

Gradonačenik Žmegač je također pohvalio ideju i pregnuća kutinske Matice Hrvatske, jer je Budućnost na rubu močvare postala moslavačka prepoznatljivost. Naime, službeni ulaz bit će u slue, jer se time potiče i turistička ponuda odnosno korist lokalnome stanovništvu, kojem je, po riječima predsjednika Mjesnog odbora Repušnice Ivana Bedića, Lonjsko polje  uvijek značilo život, a znači i budućnost. Sada je vide u poljoprivredi, posebice ekološkoj – stočarstvu, pčelarstvu, vinogradarstvu i vinarstvu, suvenirima, lovstvu… Odmah su se gostima, izletnicima u Lonjsko polje, predstavili i vrlo gostoljubivima ponudivši na budućem službenom ulazu u Lonjsko polje, uz sve ostalo, i vožnju konjskom zapregom te tradicionalnoga moslavačkoga šarana pečenoga na rašljama.    

Zaprega konja posavaca kao dojmljiv izletnički prijevoz

Uz drugo, po zamisli osnivača manifestacije Dragutina Pasarića i po tradiciji je održana i kulturna večer te su otvorene foto i etno izložbe, a KUD «Mladi Šokci» iz Duboševice i domaći KUD Repušnica oduševili su folklornim blagom. Održana su i zanimljiva predavanja: Lidija Pajan iz kutinske tvrtke Lonja-Strug d.d. predstavila je, uz drugo, nasip koji upravo Repušnicu treba obraniti od budućih velikih lonjskopoljskih voda, Josip Krajči govorio je o ulozi poslovnih banaka u podizanju svijesti o zaštiti okoliša.

Ivan Rukavina u razgvoru s Ivanom brkićem iz Selka i našom urednicom i novinarkom Božicom Brkan

I drveno graditeljstvo Moslavine ima budućnost

Ivan Rukavina iz tvrtke Hiže Rukavina d.o.o. (www.hize-rukavina.hr , 44320 Kutina, Zagrebačka 146, tel. 044630116)), predstavio izradu drvenih ekokuća. Lijepe moslavačke i posavske kuće, kakvih i danas s predivnim hrvatskim vezom, čardacima, rezbarijama itd. ima i u Repušnici, te baštinske izuzetne vrijedne građevine poput donjogračeničke kapelice sv. Fabijana i sv. Sebastijana, nadahnule su 60-godišnjega Kutinčanina, strojarskoga tehničara, da se s otpremninom Petrokemije gdje je dotad radio, otputi u zanimljiv posao – oživljavanje tradicionalne gradnje, ali na moderan način i modernim alatima. Tko bi, danas, uostalom, kaže, našao uopće dovoljno cimermana i palera da podignu kuću, pogotovo da se ona može i isfinancirati?

Rukavinina maketa drvene ekokuće

Po (turističkim!) sajmovima kruži maketa njegove drvene kuće, a uživo je podigao u Donjoj Gračenici kuću sebi, 6 m x 6 m, za što mu je za papirologiju i gradnju trebalo 2,5 godine. Takva kuća, uključujući temelj i crijep, stoji oko 25.000 eura. No, ističe Rukavina, sve ovisi o odabiru drveta, jer se, osim tradicionalne ali skupe hrastovine, može rabiti i jeftinija smrekovina ili kakvo egzotično drvo.

Maketa lonjskopoljske promatračnice ptica buduće srhitektice Ane Rukavine

Iako mnogi samo obnavljaju tradicionalne kuće, Rukavina je pun ideja, a njih očekuje i naručitelje, koje – tek očekuje. Pun  je vjere s razlogom, jer njegova kći Ana, studentica je druge godine arhitekture u Zagrebu, a vrijedno je istaknuti kako je za seminarski rad “sagradila” – osmatračnicu za ptice kakva bi s emogla podići upravo na Lonjskome polju.

Tekst Božica Brkan
Fotografije Miljenko Brezak i Božica Brkan/ Acumen

Objavljeno 2. veljače 2010.