Na odmorištu Dobra u rano poslijepodne u utorak prvi svibnja, tek je započinjao veliki povratak s velikog vikenda, izbrojila sam devet prodavača sira. Možda i deset. Zapravo: ponuda iz otvorenog prtljažnika svih mogućih sireva. Na sivo i na crno. Žena mi nudi kravlji, ovčji, kozji te kombinacije, dimljeni i nedimljeni. Ne mogu ni izbrojiti koliko ih je vrsta. Po tome se i vidi da to nije njezina proizvodnja. Tko bi danas imao toliko blaga, pa još uz krave i koze i ovce?!
A sa sira se cijedi na plus 30…
Tek dva automobila dalje je i registrirano obiteljsko gospodarstvo iz Oštarija, vidim po natpisu «prijevoz za osobne potrebe» na vratima. Glavnini ne možeš vidjeti ni registraciju, a kamoli bilo kakvu drugu «legitimaciju». K tome, na gotovo 30 °C sa sireva se cijedi, cijedi. Tko bi tu i pomislio na hladnjake i vitrine kakve su propisane po zagrebačkim tržnicama. Šverceri na rukavcu ceste od autoceste prema krčkome mostu snalaze se makar hladovinom. Prodavači uz lokalnu cestu, primjerice baš u Oštarijama, snalaze se suncobranima i simboličnim jednim istaknutim sirom, uz nedvojben nevješt natpis «sir», sa strelicom do mjesta prodaje. Taj je sir čak bio i vakuumiran. Valjda da se po njemu ne roje muhe.
Nisam čak mogla kušati ponuđeni sir kako prodavači privlače mušterije, a kamoli da bih ga kupila, oko 100 kuna, što gore a što dolje na desetice, ne znam da li po komadu ili po kilogramu. Znam da je, kad sam posljednji put računala, bio doslovce duplo skuplji nego na mojoj zagrebačkoj tržnici. Ondje bar znam tko ga prodaje i to po propisanim uvjetima protiv kojih su se mnogi bunili. Posebice prodavači kojima je «odrezan» pristup. Već godinama, uz izuzetke, kupujem sireve velikih mljekara ili na sajmovima od provjerenih, registriranih mljekara. Zauzimala sam se da se uvede reda među prodavače na cesti i kada je taj novac bio gotovo jedini koji su na pojedinim cestama mogli zaraditi, primjerice odmah poslije rata. Podržavala sam inspekciju i kad ona nije provodila mjere zbog Europe, nego zbog brige o zdravlju potrošača. Ali podržavala sam i poticaje i ma kakvu stručnu, a ponajprije financijsku podršku onima, sve malobrojnima sa sve manjim brojem stoke, koji još htjeli-htjeli ostaju živjeti na selu i ruralni prostor održavaju živim. U Bavarskoj, u turističkome Allgeau, seljacima plaćaju dodatno za svaku kravicu koja «ukrašava» turističko područje. A ovdje su u blizini Plitvice, Bjelolasica…
Može li Cesta sira konkurirati ilegalnim “cestarima”?
I sada ponovno, nakon toliko godina, eto ti opet raste crna ili siva, ma kako li je zvali, ali u svakom slučaju nelegalna prodaja po cestama. Dok se poslovanje zaoštravalo, kao da se s one naše male ceste posao samo preselio na autocestu. Nisam mogla vjerovati, jer se, eto, upravo vraćam s otvorenja prve u Hrvatskoj Ceste sira Karlovačke županije, koja uspijeva zaživjeti tek sada iako se o njoj govori još od 2008. godine, a i sama sam napisala niti ne znam koliko novinarskih tekstova ne bi li mjerodavni spoznali važnost projekta koji provodi Udruga malih sirara Karlovačke županije Korni uz stručnu pomoć JPSS Hrvatske poljoprivredne komore, projekta koji sufinanciraju Ministarstvo poljoprivrede, Karlovačka županija, UNDP Hrvatska, gradovi Karlovac, Slunj i Ogulin te općine Rakovica, Draganić, Cetingrad, Lasinja, Ribnik, Vojnić i Josipdol, koji je bio domaćin male svečanosti. Može li ta uporna, ali nejaka Cesta sira konkurirati “cestarima”?
Uz ostalo, bilo je mnogo riječi o bici Davida i Golijata, malenih stočara i velikih mljekarskih industrija, okvira u kojem maleni stočari odustaju ili jedva preživljavaju preprodajom mlijeka odnosno sira pri čemu se preprodavači naočigled hvale uokolo kako godišnje «pomuzu» odnosno zgrnu i 40.000 eura, kako reče jedan po svemu legalni mljekar-sirar, dodajući kako se poštenim radom teško može opstati. Ipak, neki od njih ne odustaju te zasad desetak njih staje na prvu Cestu sira nadajući se prodaji (i naplati!) na kućnome pragu.
Može li se umjesto na parkiralištu ilegalno na benzinskim crpkama prodavati legalno?
Spominju kako bi bilo dobro kada bi se dogovorili s benzinskim crpkama odnosno stajalištima, odmorištima uz autocestu o prodaji, posebice u turističkoj sezoni. Ali tko će, nemaju oni ni pregovarača ni para, govore. Spominju kako su sajamske klupe, a i specijalizirane prodavaonice preskupe. Spominju zajmove, poreze, odgođeno plaćanje i, dakako, prodaju na crno. Spominju i kako neće autobus turista skretati ni kilometar s autoceste zbog nekog sira, pogotovo ako se o njemu i ne zna mnogo, iako se radilo o visokokvalitnome nagrađivanome kreiranome siru kakav je kozji mix Radočajevih sa četiri različita okusa, kažu prvi takav u svijetu, a da i ne spominjemo glasoviti lički škripavac koji nastoje zaštiti kao izvorni lički.
Prodaju na odmorištima, ne samo Dobri, ne muče strogi propisi o uvjetima proizvodnje i prodaje i uopće bilo kakvi propisi. Ne znam je li bio na otvorenju Ceste sira tkogod od inspektora, ali priznajem meni je zbog njih – u sanitarnih i gospodarskih i financijskih i zbog koječega još, a ponajviše zbog onih deset Davida koji su namjerili svoju robu prodavati «po zakonu» bilo neugodno zbog ponude desetak crnjaka na autocesti. Pa na autocesti se ne može ni autostopirati, zar ne? K tome, da stvar bude definitivno crna: Cesta sira formalno će proraditi otprilike za mjesec dana kada Hrvatske autoceste i mjerodavni za ove i one ceste odobre cestovne natpise o ponudi! Švercerima-cestarima ni to ionako ne treba. Ni na autocesti.