Živi selo – Stranica 2 – O selu i za selo

Puran zagorskih brega dobiva društvo u Bagremovu medu zagorskih brega

Krapinsko-zagorska županija veliki pozor pridaje razvitku turizma, uključujući i ugostiteljstvo te različite gastronomske i kulinarske priredbe koje izravno pridonose i razvitku proizvodnje tipičnih, tradicionalnih, nerijetko i starih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda zaštićenih na nov način, robnim markama i oznakama zemljopisnoga podrijetla. Piše BOŽICA BRKAN, urednica Živi sela i Oblizeka.

Predstavljanje turističke brošure Gastroturizam Zagorja prošle je godine bilo povodom i da se održi i gastroshow Zagorski chef, a sedam se ponajboljih zagorskih kuhara, po analogiji sa sedam zagorskih brega, ogledalo u pripremi zagorskoga purana kako bi se obilježilo i izuzetno važno stjecanje Oznake zemljopisnog podrijetla zagorskog purana odnosno kako bi se populariziralo meso dokazano zagorskoga purana brendiranoga kao Puran zagorskih brega.

Ove se godine na Svjetski dan turizma 27. rujna 2012. iz Termi Tuhelj kuharsko natjecanje preselilo u Terme Jezerčica, a chefovima se pridružila prethodnica, proizvođači 100 % zagorskoga na prigodnoj popratnoj izložbi i u – kuhinji.

Među izlagačima su bili OPG-i Branka i Josip Lamot, Šoštarić, Tomašić, Žugec, Mini mljekara Veronika, Pčelarska učenička zadruga MaslačakK OŠ August Cesarec Krapina PŠ Škaričevo, Milinković, Curiš, Ptičar, Drempetić i Kozarstvo Pavlin; zatim Zebrano d.o.o., KOGUTEX d.o.o, BOBO trgovina, ugostiteljstvo i usluge, Savez pčelarskih udruga (Drako Milinković, Ivan Curiš, Damir Ptičar, Dubravko Tuković), Babičini kolači (babice Slavica Reiner, Mirjana Šurbek, Danijela Barić, Bernarda Bele i Slavica Strsoglavec) sa, uz ostalo, i medenjacima.

Predstavili su se i vinari: Bolfan Vinski vrh, Vinarija Bodren, Vinarija i pansion Vuglec, Vinogradarstvo Sever, Vinogradarstvo Zdolc, OPG Šoštarić i OPG Tomašić. Zatim Zdenko Brlić iz restorana Zaboky, nutricionist Nenad Bratković, Restoran Sermage te PZ Puran zagorskih brega.

Umjesto purana, ove su godine kuhari u kreaciji potencijalnih novih zagorskih specijaliteta morali koristiti domaću patku, buče, bučino ulje i bučine koštice te bagremov med. Med s osobitim razlogom. U toku je registracija robne marke Bagrem, med zagorskih brega.

Zamjenik krapinsko-zagorske županice Anđelko Ferek Jambrek podsjetio je:

“U posljednjih devet godina županija je uložila mnogo sredstava u taj jedinstven proizvod. Krapinsko-zagorska županija ima 15.000 košnica, a naši proizvođači meda na ocjenjivanjima su osvojili 321 zlatnu medalju.”

Krapinsko-zagorska županija u svibnju 2011. potakla je osnivanje Saveza pčalearskih zadruga u županiji okupivši sedam udruga. Kakvoća posebice bagremova meda u njihovu je kraju osvjedočena i međunarodno. Na Svjetskom natjecanju 2010. u Semiču u Sloveniji Ivan Kožić iz Udruge Nektar u Konjšćini postao je njime šampion odnosno apsolutni pobjednik. Također u Sloveniji u listopadu 2011. Vinko Ferenčić također iz Udruge Nektar iz Konjšćine na 13. međunarodnom ocjenjivanju meda imao je najbolje ocijenjen bagremov med.

Zagorski pčelari također tradicionalno održavaju i svoja ocjenjivanja kako bi poticali proizvodnju dobroga meda, a sada su napravili i dodatne fizikalno-kemijske analize koje su medu s njihova područja potvrdile kvalitativnu prednost. Zagorski kraj odlikuju čista priroda, čist zrak, očuvane šume i biljna raznolikost. Želeći i potrošaču zajamčiti podrijetlo najboljega meda, Zagorci su, iskustvom slavnijega zagorskog purana, krenuli u brendiranje proizvoda neupitne kakvoće. Bagremov med zagorskih brega svijetložut je, bistar, srednje do jako slatkast s mirisom na bagremov cvijet.

Uz ostalo, podsjećaju i na ljekovitost bagremova meda, koji osobito povoljno utječe na živčani sustav, pomaže pri nesanici i ublažava stres, poboljšava ishranu staničja, normalizira oksidaciju i detoksikaciju organizma, pospješuje ionizaciju, organizmu osigurava kalij i natrij. Pčelari podsjećaju i na antioksidativno, antiseptičko te antibakterijsko djelovanje slično penicilinu.

Med ili, po Aristotelovoj tvrdnji, destilirana rosa koja pada sa zvijezda, uspješno je predstavljen i u slanim i slatkim jelima zagorskih shefova, ali i u slasticama babica koje se natječu na tradicionalnoj priredbi Babičini kolači.

Uz to, Savez pčelarskih udruga Krapinsko-zagorske županije, kao i same udruge i proizvođači, uza svoje različite pčelinje proizvode kako za jelo tako i za kozmetiku i sl. predstavlja i vrlo jednostavne a provjerene i učinkovite recepte:

Imunitet

Svako jutro popijte čašu blago tople vode sa sokom pola limuna u kojoj ste otopili žlicu meda.

Posjekotine i opekotine

Med prečava razvitak nekih bakterija, rane održava čistima, apsorbira vlagu iz zraka te ubrzava zacjeljivanje, smanjuje natečenost, bol i ožiljke.

Mamurluk

Fruktoza ubrzava oksidaciju alhokola u jetri djelujući kao svojevrsni otrežnjivač. Izmiješajte 15 ml meda sa 80 ml narančina soka i 70 ml jogurta te popijte.

Smirenje

Ako ste pod stresom i iscrpljeni, preporučujemo da navečer popijete čašu tople vode ili čaja u kojoj ste otopili žlicu meda i iscijedili sok pola limuna.

Dakako, provjerite što su to s medom kuhali zagorski chefovi te čime su ishodili pobjedu Ivica Žulj, Mislav Božić i Marko Živaljić, prema ocjeni stručnoga ocjenjivačkoga suda u kojem su bili chefovi Ivica Štruml i i Branko Čukelj te Božica Brkan, urednica Živi sela i Oblizeka, jednoga od medijskog pokrovitelja Zagorskoga chefa.

Urodila žuta dunja ili hajdemo se igrati u Muzej Moslavine Kutina!

Od 11. listopada do 1. studenoga 2012. u svojoj Galeriji Muzej Moslavine Kutina priprema etnografsku izložbu Urodila žuta dunja/narodne dječje igre Moslavine, hrvatske Posavine i Banovine autorice Slavica Moslavac, muzejske savjetnice.

Etnografska izložba Urodila žuta dunja/dječje igre Moslavine, hrvatske Posavine i Banovine, Slavice Moslavac zapravo je 30-tak panoa s tekstovima i fotografijama djece s tradicijskim rekvizitima potrebnim za igru.

Izložba govori o dječjem svijetu tj. od tradicijske dječje odjeće, pomagala i dječjih igračaka kojima su se djeca igrala prije pedesetak i više godina, ali za ovu izložbu ideja vodilja bila je sakupiti zaboravljene igre, a uz njih su išli i rekviziti od prirodnih materijala nađenih u najbližoj okolici (voćne bobice, ljuske, trave, žirova kapica, orasi, kukuruzivina, zukva-sitak…). Na izložbi će također biti predstavljene i davno zaboravljene igračke (košćenke za klizanje, predmeti od zukve ili sitaka, bebe od komušine, papira i platna, koševi od šiblja, zipke, hodalice, dječja kolica, vještice i druge bebe, dunje, dječje lutke u tradicijskoj odjeći …).

Slavica Moslavac ističe kako su joj u prikupljanju materijalne i duhovne baštine ovoga dijela Hrvatske vezane za dječji svijet pomogli brojni kazivači, ali i pisana i rukopisna građa sporadično objavljivana u pojedinim publikacijama.Temu istražuje i sakuplja više od dvadeset godina, a za samu izložbu intenzivno od prošle godine.

Slavica Moslavac ističe:

Narodne dječje igre do 50-tih godina 20. stoljeća koje su igrali dječaci i djevojčice u Moslavini, hrvatskoj Posavini i Banovini danas gotovo ne postoje. Njihov nestanak uslijedio je promjenama organizacije života same seoske zajednice.

Dječje igre su se izvodile na livadama i drugim čistinama, raskrižjima, širokim dvorištima ili u zatvorenim prostorijama (hižama, kasnije seoskim domovima). Prema spolu dijele se na ženske i muške, prema uzrastu izvođača na dječje, predškolske i školske i na kraju igre mladeži pred ženidbu, a to su uglavnom igre ljubavnoga sadržaja kojima se željelo iskazati tko se kome sviđa i tko je kome drag.

Prema dobi, spolu i složenosti igara korišteni su i razni rekviziti. Oni su se sastojali od sasvim jednostavnih; španga ili ukosnica, broševa, gumbi, voćnih bobica i prirodnih vlakana do drvenih obruča – pevca; raznih dužina i oblika batina – pala ili kvaka; te raznih čvrstih i noževa na sklapanje, nadžaka, sjekirica i drugih pomagala sa oštrim sječivima
.

U svim igrama željelo se pokazati pred suigračaima, jer druge publike gotovo i nije bilo, vještina, spretnost i snalažljivost izvođenja pojedine igre, nadasve borbenost koja je nerijetko završavala verbalnim ili fizičkim obračunima.

Igre su često započinjale dogovorima, igralo se bez sudaca, ali s utvrđenim pravilima o samom tijeku i završetku igre.

Na izložbi će se, što će biti zanimljivo i odraslima i djeci, moći igrati stare igre Koturanja pomoću štapa i drvene okruglice koja se pomiče na dugoj dasci.

U glazbenom programu nastupit će djeca Dječjeg vrtića iz Kutine i svirači na tradicijskim insturmentima KUD-a Ivančice voditeljice Lane Moslavac.

Kako doznajemo u razgovoru s autoricom etnologinjom Slavicom Moslavac, naziv izložbe Urodila žuta dunja odabran je po jednom od brojnih dječjih pjevanih kola moslavačkoga kraja. Gospođa Moslavac ističe:

Učinilo mi se zgodnim da i kompletna izložba na kojoj će biti opisani obredi, kola i igre, nositi upravo taj naziv. I ne samo to, naime, drugi naziv za dunju u zagorskim, slovenskim i inim krajevima je kutina, pa eto i to je drugi od razloga davanja imena cjelokupnom projektu, odnosno izložbi.

Prema zapisu Slavice Moslavac (transkripcija Lana Moslavac), kolo Urodila žuta dunja ide ovako:

Urodila žuta dunja,

đin, đin, đina rata,

moja seja ima brata,

đina, đina, đina rata

đina, rata, ta.

Urodila i opala,

đin…

Nju mi beru tri snehice,

đin…

Svaka, svome i dragome,

đin…

Urodila žuta dunja je pjevano šetano kolo koje su izvodili u miješanom zatvorenom kolu i djevojčice i dječaci, uhvativši se za prednji križ, krećući u lijevu stranu počevši desnom nogom, lagano prenoseći težinu tijela s jedne noge na drugu. Kolo je vrlo omiljeno za sve niže uzraste, jer se kao rekvizit može koristiti i plod dunja, imitirajući njen rast, branje i spremanje u košare. A budući da je drugi naziv za dunju kutina, prihvatljiva je izvedba za obilježavanje njenog dana.

Dječje igre sakupljene su na području Moslavine, hrvatske Posavine i Banovine za izložbu bit će objavljene i u prigodnomu istoimenom katalogu-knjizi na 96 stranica.

Banovino, vele da si mala, /da si veća neb' se spominjala

U organizaciji Kulturnog centra Gatalinka pod vodstvom gđe. Blanke Žakula, u Vinkovcima je posljednjega dana kolovoza i prvoga dana rujna održan 17. seminar folklora Hrvatske na kojem su sudjelovale Slavica i Lana Moslavac sa svojim istraživanjem Banovino, vele da si mala s teorijskim i praktičnim dijelom. Za Ovlizeke ekskluzivno piše SLAVICA MOSLAVAC, prof., iz Muzeja Moslavine u Kutini. Seminar je uključio teorijsku nastavu plesova i dječjih igara Valpovštine, Pitomače, plesova Hrvata u Mađarskoj, plesova gradišćanskih Hrvata u Austriji.Kutinska etnologinja Slavica Moslavac u teorijskom dijelu seminara predstavila se top istraživanjem o povijesti Banovine/Banije, narodnoj nošnji, pjesmama, običajima, šaljivkama i glazbenoj ostavštini tog dijela Hrvatske.

U glazbenom dijelu, korepetitorica svih kola i pjesama na primi, tamburi samici, banijskim sviralama i dvojnicama bila je Lana Moslavac. Predavanje o dosad neobjavljenoj Banovini trajalo je šest sati, a dan prije održano je predavanje o dječjem folkloru Moslavine i hr. Posavine. Ujedno je iz predstavljenog i osmišljena koreografija za završnu priredbu pod nazivom Išo starac uz brdo, upriličena je i radionica izrade predmeta od sitaka ili zukve.

O Banovini

Banovina je smještena u srednjoj Hrvatskoj, jugozapadno od sisačke Posavine na samom rubnom prostoru Panonske nizine, u Sisačko-moslavačkoj županiji izmedju rijeke Save, donjih tokova Kupe i Une, a na jugu grebena Trgovske gore na granici uz Bosnu i Hercegovinu. Područje karakterizira brežuljkasti krajolik, prosječne visine od 300 m. Najviši je vrh na Zrinskoj gori (615 m). Doline presijecaju manji vodeni tokovi, a veliki je dio toga područja pod šumama. Banija ukupno obuhvaća 1803 km2.

Najveći dio Banovine ili Banije je ruralno stanovništvo koje se bavi poljodjelstvom i stočarstvom, osobito uzgojem svinja i goveda. Demografski gledano, ovo je područje izrazito depopulacijsko i emigracijsko.

Ukupno Banovina ima oko 88.100 stanovnika od čega Hrvati čine većinu 3/4 ili oko 75% stanovništva.

Narodna nošnja

Pod nazivom narodna nošnja podrazumijevamo starinsko žensko i muško ruho iz ranijih povijesnih razdoblja, koje je do polovice prošlog stoljeća svakodnevno upotrebljavao narod u pojedinim seoskim sredinama.

Narodna nošnja se u povijesnim etapama stvarala, razvijala i mijenjala. Tijekom vremena na nošnju su se dograđivali razni građanski elementi i postajali dio poseljačenog narodnog kostima. Mnogo je izopačenog u prošlim vremenima bilo podvrgnuto mjerilu ukusa i umjetničkog stvaranja, ali se svejedno stopilo u cjelinu ili je bilo odbačeno. Konačno, seljački je način odijevanja ustuknuo pred građanskom nošnjom poslije Drugoga svjetskoga rata, te se izgubio u ujednačavanju između grada i sela.

Odlaskom seoskog stanovništva, nije dotičnim sredinama izmjena donijela nikakvo duhovno obogaćivanje, već, osiromašenje, jer se s jedne strane zaboravljaju i gube iskonski narodni običaji i nepisani zakoni, a s druge strane, novi se ne mogu ni ne žele olako prihvatiti.

Želja za očuvanjem narodnog blaga tijekom devedesetih godina 20. stoljeća osjeća se na mnogim razinama kako kod pojedinaca, tako i u kulturno-umjetničkim društvima. Ona postaju mjesta ponovnog okupljanja djece, mladeži i ljudi zrelije dobi, koji svojim entuzijazmom, željom i znanjem pokušavaju očuvati bar dio folklornog naslijeđa svoga kraja, prenoseći ga na mlađe naraštaje njegovanjem i prezentiranjem na javnim mjestima.

Na području Banovine susrećemo dva tipa narodne nošnje koje se međusobno znatno razlikuju. Ta razlika osobito je istaknuta kod ženske nošnje.

Stanovništvo hrvatske nacionalnosti sačuvalo je odjeću koja je vrlo slična nošnji Hrvatske Posavine koju karakterizira bijela platnena odjeća s vertikalnim naborima. Ukras je izveden na rukavima oplećka ili švabice, te rubnim dijelovima odjeće, tj. rubače i zastora.

Zastupljene tehnike su: našivavanje svilom na raljicama, štikanje, tvez, napravljanje pismom i svilom, šupljikanje.

Dug je i težak bio posao dok se ćovek obleće: lan se trebalo posejati, ćupati, riljati, namakati, vaditi, prestirati, prebirati, tući, trti, mikati, presti, mavati na rašek, beliti, vijati, snovati, napeljivati, tkati, krojiti, šivati i tek onda obleći.”

Za izradu narodne nošnje kao i ostalih tekstilnih predmeta žene su u prošlim vremenima same uzgajale i obrađivale tekstilne sirovine. Samo tkanje nazivali su prtište i suknište. Naziv prtište upotrebljavalo se za domaće platno tkano od lana (ketena) i konoplje, a od njega se izrađivala ženska i muška rubenina i sva oslala bjelina.Suknište je tkanje satkano od ovčje vune, tkano na tkalačkom stanu, a izrađivali su se: zubuni, abene lače-benevreke i aljine. Od obojene vune tkaju se pojasevi, tkanice, torbaki i prekrivači za krevet tzv. šal.

Od kudelje su žene vrljile gotovo prst debelu preju od koje su se tkali koberi – pokrivači za ljude i za konje. Od nešto finijeg su se tkale vreće za teg i džakovi za sjetvu. Sve je to cura morala imati za udaju. Rekli su stariji kad se rodi žensko dijete treba staviti novi kober na dno škrinje pa malo po malo pripremati i slagati sve što joj treba za udaju.

Prije svadbe roba se na kolima morala vidjeti pa su se slagale vanjkušnice, rušnjiki i sve drugo ruvo. Nepovjerljivi su odmah uzimali i miraz jer je često to bio uvjet da se mladić ženi baš tom djevojkom. Pjevale su se prigodne pjesme koje su kod djevojčine rodbine pobuđivale tugu, a kod mladoženjine radost. Kad su svatovi kretali, pjevalo se:

“Zbogom curo, ode tvoje ruvo.

Danas ruvo, a sutra ćeš curo.

Rala oja, rala, rala oja, danas ruvo,

A sutra ćeš curo.

Mila mati, mila mati alaj ćeš plakati,

sutra ć`mo ti ćerku otpeljati.

Rala oja, rala, rala oja ćerku otpeljati,

Ćerku otpeljati.

Mila majko, mila majko ne daj ćerku dalko,

Preko mosta daleko je dosta.

Spavaj mila draga, ne daj srcu jada, jada za nikada.”

Posebnu je ulogu u svatovima imala posmikalja. Obično je to bila mlađa snaha, koja je preko sebe imala pomno izabran stolnjak, u jednoj ruci mali našivani vanjkuš, a u drugoj flašicu s rakijom. Morala je znati dobro vriskati i nabrajati. Inače, mlade su si doma pripremale i okitile tu flašicu i s njom vriskale tijekom cijelih svatova. Nadvriskavali su se svatovi (mladoženjina rodbina) i pođani (djevojčina rodbina). Evo nekoliko primjera:

Vide naši mladenaca, al’ će biti poljubaca.

Lepa flaša, lep petak, još je lepši naš dećak.

Lepa flaša, lepa ćaša još je lepša seka naša.

Bolji mi nego vi, vi ste malo pijani.

Opa jedna, opa druga, ne bu toga još za duga.

Oj, pođani kićeni, sutra bute j….

Svatovi su vriskalice, a pođani kukavice.

Ide noga za nogom, kao riba za vodom..

Napile se gazdarice, zgorele im gibanice.

Nagnut na plotove, svijet gleda svatove. Procjenjuje se ruvo i mebln koji su roditelji pripremili kćeri za udaju. Svatovi iznesu robu i namjeste sobu za mladće. Uz robu je išao netko od mladenkine glavne rodbine-sestra ili nevjesta koja zna kud što ide. Ona odmah stavlja firange na obloke, prestira krevet. Žene se dive i pregledaju ruvo. Bit će priča što je sve mlada sa sobom donijela u novi dom!

Nošnja hrvatskoga stanovništa

Ženska narodna nošnja sastoji se od slijedećih dijelova: podrubačke, podoblačke (podsuknje), rubače (suknje), zastora (pregače), švabice (bluza uskih rukava), poculjice (kapice udatih žena), peče (marame), svilenog tvorničkog rupca, lajbeka (prsluka) ćurka (strukiran zimski kratki kaput), rekljeca (proljetni, ženski kratki kaputić), benke (kratki kaputić, poput ćurka za starije osobe).

Gaće se nisu nosile. Potkošulja se šivala od finijeg platna s naramenicama.

Belo linje-nosilo se u korizmi, u adventu, na Tijelovo i u žalosti.

Crljeno, gizdavo – nosilo se u svečanim prigodama, blagdanima i nedjeljom. Na nogama su nosili obujke (lanene, bijele ovoje od metraškog platna), čarape, laćice od preje, opanjke, opanke s petama i cipele. Od vratno prsnog ukrasa nose se struke, dukati zvani i đunjđa, naušnice, prstenje te krune, a odotraga vezala se široka crvena traka –prevezaljek.

Boja ukrasa označavala je društveni ili dobni status pojedinca. Crvena boja je od davnine imala apotropejsku ulogu odbijanja zlih sila i svake druge nesreće, tako da je bila namijenjena mladim djevojkama, udavačama, mladenkama i tek udatim ženama. Žene u zrelijoj dobi i starice nosile su nošnje zagasitih, umjerenih, tiših boja, dok je sasvim bijela označavala žalost i nosila se u koroti i starosti.

Osim bogato izveženih nošnji s pretežnom crvenom bojom, žene Banovine npr. iz Majura, Selišta Kostajničkog, Hrvatskog Ćuntića i dr…. nosile su i bijele nošnje ukrašene, tek šlingom na rubovima kostima.

Sastojala se od crnih cipela i bijelih dokoljenki na koje se oblači podsuknja (unteruk), zatim suknja (roklja) koja na donjem rubu ima štikanu čipku. Na roklju ide fertun (zastor) koji ima štikani rub. Gore se oblači košulja (oplečak) koja je kao i suknja od domaćeg usnova, a satlin i rukavi su ukrašeni štikanom čipkom. Rukavi se „šnitaju” i štirkaju da nošnja izgleda svečanije. Na košulju se oblači lajbec (prslučić). Na glavu su žene stavljale crvene marame, a da bi cjelokupni dojam nošnje izgledao ljepše poprsje su ukrašavale crvenim gerdanima (perlama).

Muška nošnja je mnogo jednostavnija i sastoji se od: gaća s rojtama (frandžama), rubače (košulje) nošene povrh gaća, pojasa i lajbeka, na glavi su nosili šrljak, a u zimskom periodu i kratke kapute šivane od grubog sukna, na nogama opanjke i cipele.

Nošnja srpskoga stanovništva

Za razliku od ove nošnje, ženska nošnja srpske nacionalnosti ističe se svojim jednostavnim krojem i bojom, kod koje prevladava bijela i crna boja. Osnovni dijelovi ženske nošnje je duga bijela košulja, pregača s podkitom-dugih resa kao najkarakterističniji dio ženske nošnje srpskog stanovništva Banije. Ona se nosi povrh stražnjeg dijela tijela, dok je sprijeda pregača sašivena od platna ili bilo kojeg drugog tvorničkog materijala, zvana vertun. Na gornji dio tijela oblačio se haljetak bez rukava zvan lajbek, kožuh, također kratki prsluk od kože ukrašen krznom i višebojnim kožnim aplikacijama,a zimi su se ogrtali aljinama od domaćeg sukna – čoje, noge su zatićivali od hladnoće vunenim čarapama i kožnim opancima.

Muška nošnja sličana je nošnji hrvatskog življa samo je razlika u boji prsluka i pojasu zvanom ćemer.Ostali dijelovi su: košulja, gaće-platnene hlače, zubun-prsluk,ćemer-pojas od kože, aljica-đemper, aljina-ogrtač, čarape i natikač, opanci i škrljak-šešir.

Plesovi, igre, kola….

Duboke promjene nastale u proteklih nekoliko desetljeća prošlog stoljeća i u banovinskom kraju uvjetovale su nestajanje mnogih elemenata pučke kulture i tradicije. Jedna od njih svakako je folklorna glazba.

Gotovo u svim selima se plesalo na Božić, Uskrs i Poklade. U Donjem Jvornju se pleše i na krsnu slavu, te na zborovima. Kod kuće se vodilo kolo na Svetu Petku, na Đurđevdan se išlo u Dvor, na Petrovdan u Bosanski Novi.U Javornju se pleše i za Sv. Nikolu, Sv. Savu, i Sv. Jovu. U Divuši se pleše kad je Sveta Kata, Velika Gospa, Sveta Ana i Sveti Ivo. U Hrastovici o Sv. Bartolu i Duhovima. U Unčanima se pleše i za Novu Godinu, o Trima kraljima i Tijelovu, te Duhovima. Zborovima Sv. Anu, Gospojinu veliku i malu, Sv. Ivu Glavosjeka, Svetog Mijovilja. U Gvozdanskom su zborovi Petrovo, te Filip i Jakov, Najveće kolo im je o Božiću.

U Graboštanima su crkveni zborovi ljeti na Sv. Iliju, a s jeseni na Sv. Luciju. U Mračaj se ide na Ivanje, u Kostajnicu na Sv. Anu i Rokovo. Poneki idu u Utolicu te Bačin, na Sisvete. U Prnjarovu se igralo kolo o Sisvetama itd…

Pjesma je naš narod održala, a Banovljani, Pokupci i Posavci, pjevali su oduvijek i posvuda.

Pjevali se i sviralo u raznim zgodama. Pjevalo se na zabavama kada djevojke pjesmom privlače pozornost prisutnih momaka, pjevalo se kod napornog rada ili zajedničkog druženja na čehanju perja, sijelima, prelima i ostalih težačkih radnji. Na paši kod blaga, pred crkvom u kućama. Pjevalo se po danu, predvečerje i naravno, najveselije i najupornije, i pred zoru.

Javna okupljnja su mjesta gdje se pjevalo. Pred crkvom i u njoj, prigodom druženja i zabava, u kući prigodom blagdana. Majke i bake pjevale su djeci uspavanke i pjesmice uz ritmizirane pokrete. Bili su to prvi umjetnički sadržaji preko kojih su djeca u najmlađoj dobi dolazila u doticaj s glazbom vlastite sredine.

Pjevalo se u kolu gdje su djeca trčkarala oko odraslih više smetajući nego učeći, ali s vremenom usvajajući i prenoseći stečena iskustva na nove naraštaje.

Narodnim pjesmama uglavnom ne znamo tekstopisce, ni skladatelje, ali smo svjesni da one i danas žive i pjevaju se u raznim prigodama.

Riječi nekih osobito određenih pjesama kao što su: svatovske, jurjevske, ivanjske i ine. u 18. i 19. , te 20. stoljeću zabilježili su u knjigama, brošurama, melografi, etnomuzikolozi, etnolozi, folkloristi i pučki pisci, ali mnoge još nisu otkrivene ni zabilježene, nego su kao neotkriveno narodno blago ostale u narodu. Često pjevači i pjevačice predajući se potpuno osjećaju pjevanja, ne vežu se na strogu ritmiku napjeva već ukrašavaju neprekidno osnovnu melodijsku liniju i čine velike teškoće zapisivaču-melografu. Pučka popijevka je živi organizam, ona nastaje, razvija se, sazrijeva i nestaje, o tome nam svjedoče mnogi sabirači pučkih popijevki.

To su pjesme o kraju, ljudima i običajima, njihovoj ćudi ili navikama, ili kao što je gosp. Dravski napisao da je to etnografsko blago o običnim ljudima, težacima i drvosječama, samoukim majstorima, domaćicama, preljama, tkaljama i veziljama i sviračima po svadbama moslavačkih sela gdje pretežno žive Hrvati kajkavci. Jer sve zapisano i snimljeno od umnijih, načitanijih i mudrijih žitelja ovih lijepih i zanimljivih područja zasigurno će poslužiti kao korisna građa za doprinos prepoznavanju ljudi, običaja, alatki kojima su se služili, pjesmama koje su pjevali, pričama koje su pripovijedali uz toplu peć, djelima koja su činili svim nedaćama usprkos.

No, nekim autorima ipak znamo ime i želje. Napisali su ih samostalno ili pak skupno. Tekst tih pjesama najčešće je spisan dijalektalno, u stihu metrički, pravilno i rimovano. Tekst je često prilagođen nekoj već poznatoj melodiji, pa takve tekstove ljudi lako pamte, bilo u selu ili folklornome društvu, te ih rado pjevaju u raznim prigodama.

Pjesme koje se najčešće pjevaju su: Ja sam mladi Hrastovčanin; Hrastovice moje selo malo; Hrastovice, selo si na bregu; Lipa; Lijepa naša goro zelena; Majka Mari kose plela; Maro Marice; Svatovska; Volim plavu ružu; Žuto lišće; Sjedi Anka na stolčiću; Mi smo braćo hrvatskog, sinci plemena; Oj, hrvatska mati; Zvijezdice Danice; Oj, ljubavi vjero nevjero; L’jepo pjeva tičica, Zeleni se livadica, Tri djevojke žito žele, Ja imam jednu bašću malenu, Djevojka je kopala zelen vinograd, Što se ono čuje na onoj strani, Kićeno nebo zvjezdami, Jukinčani, pukinčani, Djevojka je celer brala; Sve je lišće s hrašća otpadalo; ‘Šenice su klasale; Tamna noći; Sunce je zašlo za visoke planine; Sunce je jarko granulo; Plakalo je mlado momče; Djevojka je ruže brala; Išla je djevojka za goru zelenu; Majka Maru iza brda zvala; Gledam bajnu zoru; Izvir voda izvirala; Ćeri mila, gdje si sinoć bila; Široka je kopriva, Malo selo, da je selo moje, Goro plava…

Pjevalo se najčešće bez glazbene pratnje, a plesalo ili igralo se uz frulu ili jedinku, bubanj, tamburu samicu, cimbule, banijsku dvožicu ili violine i trzalačke instrumente, najčešće u sastavu: violina, brač, burgija i berda. Njihov broj mogao je i varirati. Pratnja je mogla biti samo od jednog instrumenta-tambure samice ili bubnja i kolo-ples, tanc, igranka, igra odnosno talambas je mogao početi.

Glazbala su ponajprije služila da bi se održavala budnost i skraćivalo vrijeme. Pastiri su izrađivali sezonska glazbala (svirale od kore drveta, guslice od kukuruzovine), a uza se su imali i dvojnice i tamburu ili kakvo drugo jednostavnije glazbalo. Uz ophode je vezana i upotreba bučnih glazbala npr. čegrtaljki, rogova od kore drveta, truba, zviždaljki, zvona i bubnjeva.

Banovinsko, pokupska folklorna glazba je vrlo šarolika. Mada su ponegdje u u XX. stoljeću zabilježeni arhaični napjevi, no, mnogi su nezabilježeni pa nestali, u folklornoj glazbi ove regije već od 19. stoljeća prevladava dijatonika.

Od 19. stoljeća prevladavaju guci, gudački sastav s jednom do tri violine i trostrunim basom. Postupnim širenjem tambura, sastav je dopunjen bugarijom (beglajtom), a gudački bas zamijenjen trzalačkim basom ili tamburom berdom. Od sredine 20. stoljeća istaknuto glazbalo svih sastava, uz violinu ili bez nje, postaje harmonika. Ponegdje su guce zamijenili tamburaši.

Na plesne zabave dolazilo se prigodom raznih običaja. Učili su se prvi plesni koraci na prelu, čijalima, proštenjima, pred kućom, u crkvenom cintoru, kod blaga na paši, tijekom sezonskih poslova, žetve, berbe, tijekom velikih blagdana, za Božić, Duhove, na svadbama, za imendane, na fašnik, na perušanju, nedjeljom, u predahu poslova.

Škrlet ili ovnek žuti napokon brendiran žutom markicom s ovnujskom glavom

Miklaužić,Trdenić, Mikša, Jaram, Tušek, Kosovec, Marinčić, Prpić i Cvanciger-Šarar prvi su vinari koji su dobili priliku svoj škrlet označiti i novom, zajedničkom robnom markom. I prije je,još prije nekoliko godina, bilo pokušaja da se ponajbolji i najozbiljniji škrleti zajednički izbrendiraju, ali to iz više razloga nije uspjelo. Piše BOŽICA BRKAN.

Zahvaljujući i Udruzi Moslavačka vinska cesta, projekt napokon ima priliku ozbiljno zaživjeri, jer je i više vinara, motiv je opipljiviji i financijski, a i sam je posao serioznije pripremljen.

Vinari zadržavaju osobni vizualni identitet i samo dodaju zajedničku oznaku koju je kreirala marketinška agencija Bruketa & Žinić. Vrlo je maštovita, budući da vizualno asocira na jedno od škrletovih imena, ovnek žuti, te na glavu ovna odnosno izgled njegov grozda kao ovnujske glave, prema čemu ga tako i nazvaše.

Oznaka će se u obliku žute markice aplicirati na bocu na sve škrlete koji zadovolje kriterije propisane posebnim pravilnikom i biti će jamac dodatne kakvoće. Prema riječima Mislava Kašnera, i Violete Jelić, tajnice Obrtnilke komore, markicu mogu osvojiti samo vina kontroliranoga geogafskog podrijetla koja su, uz druge uvjete, osvojila najmanje srebrnu diplomu na ocjenjivanju vina na izložbi MoslaVINA.

Škrlet je autohtona sorta grožđa koja potiče iz Moslavine i Petrinjskog kraja. Danas je glavnina proizvodnje škrleta u Moslavini gdje su privatni vinari prepoznali potencijal te sorte. Na Moslavačkoj vinskoj cesti, na dvadesetak kolimetara od Popovače do Kutine do Popovače, u kletima i vinskim podrumima možete kušati kvalitetna moslavačka vina te, dakako, i prizalogajiti u: Vinariji Trdenić, Vinariji Prpić, OPG Stjepana Tušeka, Moslavačkoj kleti, OPG Florijanović, Kleti Mikša, Kleti Romić, OPG Sambolek, Kleti Jelančić, OPG Kašner, Vinariji Miklaužić, Vinariji Cvanciger, Vinariji Jaram, Vinariji Kosovec i Vinariji Ilovčak.

Ističemo također, da je u posljednjih godinu-dvije Udruga je posvetila velik pozor i podizanju kakvoće od brige o nasadima – klonska selekcija kao prve sorte u nas! – do njege vina, educiranja vinara, brendiranja, ali i predstavljanju na ocjenjivanjima, sajmovima i slično samo ove godine od Gast Expo Opatija, Dalmacija Wine Expo, Vinistre do Moskve i Decantera.

Prof. dr. sc. Stanka Herjavec opisuje:

Škrlet je vrlo rijetka bijela sorta, čije vino pozornost plijeni specifičnom, nježnom aromom i izraženim bouquetom. Sortna joj aroma podsjeća na bijelo voće, svježe jabuke i kruške s notama vanilije. Kristalno je bistro, svijetložućkaste boje koja se prelijeva prema zelenoj.
Katalog Turističke zajednice Kutine Škrlet – izvorna moslavačka sorta opisuje:

Vino je bistro, svijetlo žućkaste boje s nijansama zelene, dobre kakvoće, ali ponajprije od zdravog i zrelog grožđa s dobrih južnih položaja. Nakupljanje šećera u bobicama grožđa uglavnom nije veliko, obično oko 16%, samo u iznimno dobrim godinama na određenim položajima može nakupiti i do 18 % šećera, ali je zato ukupna kiselost dosta visoka od 8 do 11 g/l.

Kvalitetno vino Škrlet odlikuje nizak sadržaj alkohola (9,7-11-5 vol.%) i nešto viši sadržaj ukupnih kiselina (5,4-8,0 g/l) što ga čini osvježavajućim, pitkim i laganim vinom.

Vino je puno, zaobljeno, kiselkasto, lagano cvjetnog mirisa, s izraženom finom, nježnom, nenametljivom specifičnom sortnom aromom.

Uz 19. Izložba vina Hrvatske i vina izvornih sorti, Kutina, 25.-27. svibnja 2012., organizatori izložbe Udruga vinara i voćara Moslavine Lujo Miklaužić Kutina i Turistička zajednica grada Kutine (urednica je Slavica Moslavac) objavili su uobičajeno zanimljiv katalog. Na str. 8-9 Darko Preiner, dipl. ing. piše:

Škrlet – autohtona moslavačka sorta

Škrlet je jedna od rijetkih sorata vinove loze u kontinentalnoj Hrvatskoj za koju s velikom sigurnošću možemo reći da je autohtona. Ne možemo sa sigurnošću reći je li ovdje i nastala ili je davno donesena na ovo područje, ali danas te sorte, osim na području moslavačkog vinogorja, nema u značajnijoj mjeri.

Osim Škrlet, ova se sorta često naziva i Ovnek žuti. Prvi se put spominje vezano uz područje oko Petrinje, a nalazi se u Gospodarskom listu XII/1856. godine u spisu gospodina Vukotinovića «Trsovi Hrvatske», i to pod nazivom Kanigl gruner, Ovnek, Osukač ili Maslec. Prvo značajnije istraživanje ampelografskih i gospodarskih značajki objavljeno je 1985. godine u sklopu doktorske disertacije prof. dr. sc. Nikole Miroševića s Agronomskog fakuleta u Zagrebu.

Opis sorte

Sorta po dozrijevanju spada u 3. epohu, tj. u kasnije sorte, a u uvjetima moslavačkog vinogorja u prosječnim godinama dozrijeva u prvoj polovici listopada. Trsovi škrleta bujnog su rasta, debele rozgve, što posebno dolazi do izražaja u pretjerane gnojidbe vinograda. Posebno su jako razvijene vitice kojima se čvrsto povezuje s armaturom.

Grozdovi su valjasto-piramidalni, i vrlo često s jednim ili dva krila. Čest je slučaj da zbog lošije oplodnje grozdovi budu rastresiti i rehuljavi, međutim u slučaju dobre oplodnje grozdovi su poprilično zbijeni. Oplodnja i pravilno zametanje bobica u grozdu jedan je od najvećih problema ove sorte. To uvelike ovisi o vremenskim uvjetima u vrijeme cvatnje na koje se malo može utjecati, ali i o bujnosti i ishranjenosti borom. Potvrđen je pozitivan utjecaj pinciranja mladica i folijarna ishrana borom na uspjeh oplodnje cvjetova u grozdu. Bobica je okrugla ili blago plosnata. Žutozelene, a na osunčanoj strani i zlatnoljubičaste boje po kojoj je sorta vjerojatno i dobila naziv.

Prema nekim autorima, sorta se smatra relativno otporna na botritis, tj. sivu trulež, međutim u 2010. godini to nije bilo tako, sorta je bila uvelike pogođena tom bolešću kao i svaka druga. Iznimka su jedino vinogradi s većim razmakom sadnje, većim razmakom sadnje unutar reda u kombinaciji s uzgojnim oblikom kod kojega nema preklapanja rodnih elemenata (lucnjeva) izmežu dva susjedna trsa (npr. jednostruki Guyot) te provedenom defolijacijom, tj. uklanjanjem lišća u zoni grožđa. Kako je rodnost na kratkom rodnom drvu nešto slabija preporučuje se dugi rez, i to dvokraki ili jednokraki uzgojni oblik. Škrlet pokazuje dobru kompatibilnost s danas najraširenijim podlogama za ovo područje SO4 i Kober 5BB, pri čemu se lagana prednost zbog utjecaja na skraćivanje vegetacije ove relativno kasne sorte daje podlozi SO4.

Postupak klonske selekcije

Ovo je prva sorta u Hrvatskoj kod koje je pokrenut postupak klonske selekcije. Prilikom provođenja klonske selekcije utvrđene su određene unutarsortne razlike u rodnosti, bujnosti, oplodnji, veličini grozda, ali i kod otpornosti na botritis.

Međutim, kod svih klonskih kandidata ove sorte utvrđen je značajno veći prinos u odnosu na ostatak populacije ove sorte, što se pripisuje tome što su klonski kandidati slobodni od gospodarski štetnih virusa, dok je u proizvodnim nasadima dana svrlo česta zaraženost ovim virusima. Vina u većini godina su harmonična, lagana, svježa i imaju specifičnu, ali istovremeno nenametljivu sortnu aromu. Rijetki su slučajevi predikatnih vina ove sorte iz razloga što u fazi prezrelosti bobice vrlo lako otpadaju s grozda i tako nastaju veliki hubici. Najveća prednost sorte leži upravo u njenoj autohtonosti i dugoj tradiciji uzgoja u moslavačkom vinogorju koja olakšava plasman vina ove sorte na tržište koje sve više traži nešto što je kvalitetno i izvorno.

Od 27 škrleta berbe 2011. najboljim ocijenjen škrlet OPG-a Stjepana Tušeka

Najbolji među 27 uzoraka Škrlet 2011. na 19. Izložbi vina Hrvatske i vina izvornih sorti MoslaVINA u Kutini od 25. do 27. svibnja 2012. proglašen je onaj s OPG-a Stjepana Tušeka iz Popovače. Piše BOŽICA BRKAN.

No, najpoznatije moslavačko vino među trima od autohtonih sorta, koje na izložbi ima središnje mjesto, ove je godine napokon dobilo i škrletov zajednički brend odnosno devet je vinara poslije sajamskoga ocjenjivanja steklo pravo da, uz svoju, na bocu svoga škrleta istakne i markicu brenda škrleta, žutu s ovnujskom glavom, prema jednome od lokalnih imena te sorte, kako je to zamislila marketinška agencija Bruketa & Žinić.

Također su, uz brojna vina i vođene degustacije, predstavljene i aktualnosti o klonskoj selekciji. Organizatori izložbe Udruga vinara i voćara Moslavine Lujo Miklaužić Kutina i Turistička zajednica grada Kutine pripremili su i okrugli stol o značenju za zemlju vina izvornih sorta. Uz drugo, održana je prvi puta i pjesnička manifestacija Grozdovi i stihovi.

Mladen Lisak, predsjednik udruge vinogradara i voćara Moslavine Lujo Miklaužić istaknuo je kako je 2011. bila teška i zahtjevna vinska godina. Na ocjenjivanje je stiglo više uzoraka nego prošle godine a od 174 njih 29 je ocijenjeno zlatom, 67 srebrom, a 40 broncom. Predstavljena je 31 vrsta vina, od kojih je 10 izvornih sorti, a među njima i škrlet.

Prvi su put vina ocjenjivana po međunarodnoj metodi O.I.V. do 100 bodova, na mjestu predsjednice ocjenjivačkoga suda Dunja Mežnarić prvi je put naslijedila dosadašnju predsjednicu prof. dr. Dubravka Premužić.

Najbolje ocijenjeno vino sorte škrlet:
OPG Stjepan Tušek, Popovača, Škrlet 2011.

Najbolje ocijenjeno vino izvornih hrvatskih sorta:
Branimir Cebalo, Korčula – Grk 2011.

Najbolje ocijenjeno vino mješavine sorta:
Obiteljski podrum Josić, Kneževi Vinogradi – mješavina crnih sorata Ciconia nigra
Najbolje ocijenjeno suho mirno vino:
Vinarija Mikša, Kutina – Pinot bijeli 2011.

Najbolje ocijenjen uzorak izložbe:
Misna vina d.o.o., Trnava – traminac 2009., ledena berba

Ocjenjivački sud predvođen Slavicom Moslavac proglasio je i najbolje etikete:
1. vino Muškat ruža OPIG San Mauro obitrlji Sinković iz Momjana, istra
2. Rose Dea Pannonium obiteljskog podruma Josić iz Zmajevca u Baranji
3. Škrlet Maria Kutlića iz Kutine

Dane cvatnje graševine i ruža ili tisuću ruža u pleterničkim vinogradima Markotinih

Tvrtka Alca Zagreb d.o.o. obitelji Markota, jedan od vodećih distributera i logističkih partnera poznatih multinacionalnih kompanija u nas, okrenula se stvaranju i vlastitih robnih marki. Prije 10 godina kupila je zapušteno zemljište na lokalitetu Starac iznad Pleternice, a poznati i napušteni lokalitet Klikun u blizini uzela u koncesiju na 40 godina. Obitelj Markota smatra to pobjedom stvaralaštva i nesebične ljubavi prema svome kraju, jer Zlatnoj dolini i području koje to, kako kažu, i povijesno zaslužuje, žele vratiti vinski sjaj. S puno zanosa zasadili su 36 ha vinograda i devet sorta vinove loze u kojima, dakako, prevladava vinska kraljica Graševina.

Osim tradicionalnih blagdana vinogradara i vinara Vincelova i Martinja obitelj Markota, otac Marinko i dva mlada enologa Marko i Franjo, obilježava i jedinstvene Dane cvatnje graševine i ruža.

Sadnjom vinove loze na početku svakoga reda, naime, zasadili su i ruže – ukupno 1000 ruža! – što stvara izuzetnozanimljiv ugođaj. Krajem svibnja ili početkom lipnja kad u isto vrijeme cvatu i graševina i ruže obitelj markota poziva brojne prijatelje i poslovne partnere želeći obilježiti vlastiti suživot s prirodom te pokazati da s lozom i dobrim vinom žive cijele godine.

Ta neobična simbioza kraljice cvijeća i kraljice vina nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Sve brojniji posjetitelji i izletnici ostaju zatečeni ljepotom ovoga kraja i uređenim vinogradima, ali i čudesnoj raskoši i ljepoti dviju kraljica. No, osim estetike, ruže imaju i posebnu ulogu jer otkrivaju bolesti. Znano je, naime, iz zaštite bilja da obolijevaju tri dana prije loze i unaprijed ukazuju na problem. Zaista zanimljiva prevencija.

Tako su, kaže nam Marinko Markota, koji je i dogradonačenik Pleternice, ruže i loza u pleterničkome kraju postale simbol prijateljstva i božanske ljepote. Obitelj Markota svemu dodaje i poetski ugođaj te sve češće gostuju i pjesnici i recitatori. i sam Marinko naizust znade brojne pjesnike. Ove godine uz Klapu Intrade te obitelj proslavljenog nogometaša Darija Šimića, na Danima cvatnje graševine i ruža gostovali su i Kutinjani, a ugostiteljima i poslovnim partnerima pridružio se i kutinski bard Dragutin Pasarić svojom slavnom napitnicom

Nek popeva Moslavina

Nek se toči volodersko rujno vino z lagviča

i popevka puca sve do starog Garića.

Kad skrenemo na šumske pute

najte se bojati drage nam košute.

Vu veselju niko nek nebu po sredi

pa čak ni negdašnje gazde grofi Erdedi.

Od radosti nek se ori z Velikoga Brda

se do gostih bujnih lojnskih vrba.

“Nek se pije graševina, nek popeva Moslavina” …

Tam vu trsju bečar Ivek z Repušnice

šeptal bu svoje Mare z Gračenice

– Već je doba, jel pristala mati tvoja,

da ti budeš moja?

– Pristala je kak nebi,

samo jel bu pravo tebi.

Čim jojeri buju svi streseni

svadba bu potle “Voloderske jeseni”.

Oj, jeseni, jeseni, ti me oženi

oj, jeseni voloderska, ti me veseli.

Nek se pije graševina, nek popeva Moslavina…

Svadba bu starinskoga kova

svirala bu glazba z Josekova

belele se lepe moslavačke nam rubače

z venčanja kad se bu išlo z Popovače,

od “drmeša”, tresla se bu hiža naša,

a na ganjku namigavalo na tamburaša.

Udat ću se, slobodno me zemi, bude prav i meni.

Nek se pije graševina, nek popeva Moslavina…

Grozdovi i stihovi uz Izložbu vina kontinetalne Hrvatske i izvornih hrvatskih sorti

Ta je, danas najpoznatija moslavačka vinska pjesma, izgovorena prije 40 godina kao stihovana pozivnica „berbi grozdja vu čast” na priredbi „Voloderska jesen” u vinorodnom moslavačkom selu Voloderu. Nagrađivana je i postala je prepoznatljivom moslavačkom jesenskom pjesničkom razglednicom. Autor Dragutin Pasarić Pleterničanima je izgovorio stihove na njihovoj novoj vinogradarskoj manifestaciji kao zahvalnicu za susret koji najavljuje i zajedničko moslavačko-požeško pjesničko okupljanje Grozdovi i stihovi u organizaciji Ogranka Matice hrvatske Kutina. Na priredbi potkraj svibnja u Kutini uz Izložbu vina kontinetalne Hrvatske i izvornih hrvatskih sorti, uz druge, gostovao je upravo iz pleterničkog vinogorja Marinko Markota sugestivno, sa zanosom vinogradara govoreći stihove o vinovoj lozi.

Projekt klonske selekcije Škrleta napokon do certificiranih sadnica pa prema vrhunskome vinu

Udruga vinogradara i voćara “Lujo Miklaužić” 2000. godine potakla je Projekt “Klonske selekcije Škrleta”, prvi takav u Hrvatskoj. 2013. na tržištu se napokon očekuje i prvih 5000 certificiranih sadnica, a odatle kakvoća vina Škrlet u usponu i u kategoriji vrhunskih, a uz dogradnju projekta i brendiranih vina. Na 19. Izložbi vina Hrvatske i vina izvornih sorta u Kutini MoslaVINA u Kutini prof. dr. IVAN PEJIĆ s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji od početka radi na projektu, predstavio je novosti, a sada ih predstavlja i u našem magazinu Živi selo.

Škrlet bijeli najvjerojatnije je autohtona sorta Pokuplja i Moslavine. Prvi dokumentirani spomen ove sorte navodi još 1856. godine Vukotinović opisujući sortiment vinove loze oko Petrinje („Trsovi Hrvatske” u Gospodarskom listu). Ime Škrlet najvjerojatnije dolazi od danas pomalo arhaičnog pojma “škrletno“, što korelira s istim pojmom u drugim jezicima susjednih zemalja kao što su “scarlato”, “scharlachrote”, “purpurrotter”, a znači ljubičasto. Naime, tijekom zriobe na osunčanoj strani grozda bobice Škrleta posute su sitnim ljubičastim točkicama koje im daju ljubičastu nijansu. U starijoj literaturi se kao sinonimi za Škrlet pojavljuju i nazivi Ovnek žuti, Osukač i Maslec.

I po DNA markerima samosvojan

Najnovije istraživanje Agronomskog fakulteta iz Zagreba genetskog srodstva Škrleta primjenom DNA markera otkrilo je da između više tisuća europskih sorta vinove loze samo jedna sorta iz Mađarske naziva Czeiger ima identičan genetski profil Škrletu. Međutim, kako se Czeiger u Mađarskoj ne nalazi u uzgoju već samo u istraživačkoj kolekciji Instituta za vinove lozu u Pečuhu te kako nema nikakvih starijih ili novijih pisanih tragova o uzgoju ove sorte u Mađarskoj, pretpostavljamo da je riječ o introdukciji iz Hrvatske. Zaključno, ova sorta se uzgaja i koristi u vinarstvu jedino u Hrvatskoj.

Projekt “Klonska selekcija Škrleta” inicirala je 2000. godine Udruga vinogradara i voćara “Lujo Miklaužić” iz Kutine, a od 2003. do sada projekt financira Sisačko-moslavačka županija. Ovo je prvi započeti projekt sustavne klonske selekcije neke autohtone sorte vinove loze u Hrvatskoj. Cilj projekta je osigurati na tržištu “certificirani klonski sadni materijal” Škrleta (sadnice s plavom etiketom).

Unatoč vegetativnom razmnožavanju koje se prakticira kod vinove loze, u populaciji svake sorte dolazi do pojave spontanih mutacija koje mogu promijeniti važna svojstva sorte u negativnom i pozitivnom smjeru. Osim negativnim mutacijama (koje su mnogo češće) jedinke sorte mogu biti inficirane i različitim vegetativno prenosivim bolestima (najčešće virusima). Klonska selekcija je izbor i kontrolirano ispitivanje i razmnožavanje superiornih trsova unutar populacije sorte. Ona „traga” za jedinkama s pozitivnim “nasljednim” svojstvima koje uz to moraju biti i slobodne od najvažnijih viroza vinove loze (virus-free). Konačni cilj klonske selekcije je izdvojiti klonove superiorne u odnosu na prosjek populacije te proizvesti sadnice vrhunske kvalitete.

U službenome ispitivanju 11 bezvirusnih klonskih kandidata

Još 2000. godine odabrano je između više tisuća pregledanih 80 elitnih trsova na širem području Moslavine i Pokuplja. Oni su razmnoženi u klonske linije na dvije lokacije, a tijekom višegodišnje selekcije izbor je sveden na 11 bezvirusnih klonskih kandidata koji su u postupku službenog ispitivanja (registracija klonova).

Klonski kandidati temeljito se analiziraju na vinogradarske i vinarske karakteristike. Uočene su značajne razlike između klonskih kandidata kao što su prinos po trsu, prosječni broj grozdova po trsu, sadržaj sladora i ukupnih kiselina, kao drugih komponenti kvalitete, posebno onih odgovornih za arome vina.

2013. godine službena registracija 2-3 najbolja klona

Od 2007. godine provode se i pokusi sa mikrovinifikacijom pojedinih klonova koji također pokazuju da različiti klonovi mogu dati različitu količinu i kvalitetu vina. U tijeku je zaključno ispitivanje za izbor i službenu registraciju 2-3 najbolja klona različitih vinogradarsko-vinarskih karakteristika koje će biti dovršeno krajem 2013. godine.

Od 2008. godine na lokaciji Popovača u vinogradu poznatoga moslavačkog vinara Marka Miklaužića podignut je „Osnovni matični nasad” s bezvirusnim sadnim materijalom Škrleta proizvedenim u glasovitome njemačkom institutu za vinovu lozu iz Geisenheima. Taj nasad, kojega službeno nadzire Zavod za sjemenarstvo i rasadničarstvo Hrvatskoga centra za poljoprivredu, hranu i selo (HCPS) i koji služi isključivo za „proizvodnju pupova” počeo se eksploatirati 2011./12. godine i u tijeku je proizvodnja prve količine certificiranih sadnica (oko 5.000 komada) sorte Škrlet, koje će se pojaviti na tržištu za sadnju 2013. godine.

Od certificiranoga klonskog sadnog materijala očekuje se podizanje novih nasada bolje rodnosti i kvalitete, bržeg uslaska u rod i duže trajanje nasada. S obzirom na do sada uočene vrline nekoliko klonova realno je očekivati da će u narednom razdoblju kvaliteta vina Škrlet biti u usponu. Kao glavni izazov završne faze ovoga projekta vidimo u idućim godinama pojavu vina Škrlet u kategoriji „vrhunskih vina”. U tom pravcu, u dodatku na klonsku selekciju, provode se i pokusi sa različitim uzgojnim oblicima, skidanjem suvišnog uroda, i novim varijantama gnojidbe.

Muškat ruža OPTG San Mauro obitelji Sinković iz Momjana najljepša naljepnica MoslaVINA u Kutini

Što se i kako ocjenjuje u toj, još nerijetko zanemarenoj kategoriji vinskih sajmova i izložaba, piše predsjednica ocjenjivačkoga suda i profesorica povijesti i etnologije SLAVICA MOSLAVAC, a Živi selo tekst objavljuje s nakanom da pomogne neupućenim vinarima koji žele etiketom poboljšati komunikaciju s potencijalnim kušačima i kupcima svog vina.

Kvalitetna vina u boci označavaju se naljepnicom ili etiketom. Ona su osobna karta vina, ali i ukras same butelje. Mogu biti različitih dimenzija i boja od strogo geometrijskih do blago asimetričnih kompozicija. U povijesnom pregledu mogu se naći vrlo maštovita likovna rješenja, koja variraju od skromnih do bogatih kolorita, od osobite smionosti prikaza do poetske simbolike. Osim obliku i boji, dizajner velik pozor posvećuje i međusobnoj korespondenciji etikete s buteljom i njezinom opremom.

Etiketa – informacija o vinu prije negoli ga kušate

Etikete se mogu podijeliti u tri osnovne skupine: glavna etiketa, etiketa na vratu boce i poleđinska etiketa s dodatnim informacijama.

Glavna etiketa trebala bi, i prema zakonskim propisima, sadržavati slijedeće informacije:

Proizvođača ili vinariju – kao i trgovačko ime
Zemlju ili regiju gdje je grožđe uzgojeno – to može uključivati širi pojam kao što je Hrvatska, ili čak uži pojam kao što je određeni vinograd proizvođača. U Njemačkoj se pišu i regije koje su definirane zakonom. Većina regulacija dopušta do 15% vina iz boce koje nije od grožđa proizvedenog u toj regiji.
Berbu – godina berbe grožđa, a ne godina buteljiranja vina. Većina regulacija dopušta da do 15% vina u boci nije vino iz te godine.
Vrstu grožđa – u SAD se dopušta da minimalno 75% vina bude iste sorte, dok je u Europi i Australiji ta granica 85%.
Dozrelost – koristi se u Njemačkoj i Austriji. Tu pripadaju informacije kao što su suho vino, polusuho vino itd.
Buteljiranje – informaciju koja govori je li vino buteljirao proizvođač grožđa.
Ostale informacije – serijski broj dobiven prilikom službenog testiranja, postotak alkohola, količina vina.

Prsna etiketa dolazi na mjesto gdje se tijelo boce sužava prelazeći u vrat i grlo. Na toj je etiketi obično oznaka godišta proizvodnje, rjeđe naziv proizvođača ili i jedno i drugo.

Vratna etiketa ukrašava vrh boce prekrivajući i sam čep. Ona se naime postavlja tako da se pri otvaranju boce obvezatno ošteti pa je tako dobila i funkciju zaštite originalnosti pakovanja.

Više od estetike

Ocjenjivački sud 19. Izložbe vina Hrvatske i vina izvornih sorta u Kutini radio je u sastavu Slavica Moslavac, prof. povijesti i etnologije, Kutina (predsjednica) te Davor Jugović, dizajner iz Zagreba; Iskra Poljak, dizajnerica iz Zagreba; Krešimir Certić-Miš, slobodni umjetnik ilustrator iz Zagreba i Tina Ivašković, slobodna umjetnica-dizajnerica iz Kutine.

Od predočenih, samo novih na ocjenjivanju, 111 naljepnica na izloženim vinima u užem izboru za najljepšu ostalo je deset izloženih naljepnica. Tajnim glasanjem prvo mjesto pripalo je naljepnici za vino Muškat ruža OPTG San Mauro obitelji Sinković iz Momjana u Istri; drugo mjesto pripalo je naljepnici za vino Rose Dea Pannonium obiteljskog podruma Josić iz Zmajevca u Baranji, a treće mjesto pripalo je naljepnici za vino Škrlet Maria Kutlića iz Kutine. Za pobjedničku se naljepnicu za vino Muškat ruža OPTG San Mauro obitelji Sinković iz Momjana prosudbeni sud opredijelio zbog, kako rekoše, «usklađenosti boja, izgleda i uravnotežene kompozicije».