Časopis za književnost, umjetnosti i kulturu “Kaj” već je dvaput – u broju 5-6 iz 2006. i u broju 4-5 iz 2009. – objavljivao tekstove Spomenke Vlahović, ravnateljice Zavičajnoga muzeja Varaždinske Toplice, autorice i voditeljice projekta obnove tradicijske kuće iz muzejskoga fundusa, a sada je upriličena i izložba fotografija u koju je uvela i Kajkavska tribina.
Graditeljska baština manje važna od pjesme i plesa?
Stručni voditelj tribine prof. dr. sc. Joža Skok podsjetio je tom prilikom kako je unatrag dugih desetljeća, za razliku od primjerice folklora odnosno pjesama i plesova, dio graditeljske narodne baštine bio posve zapostavljen i degradiran.
Posebice otkako je po našim bregima počela era vikendica i preuređivanje starih kuća u neprepoznatljive nove, dakako i s modernim, jeftinijim i dostupnijim materijalima.
Drvene hiže na horvatski vugel, škopom pokrite
Koordinatorica programa K
ajkavskoga spravišča mr. sc. Božica Pažur uvodeći u temu istakla je:
“Deklarativno opterećeno urbanošću („glasom velegrada”) – svodeći tu urbanost na pojednostavljenu socijalnu opreku selo-grad (kloneći se primisli svake „selskosti”) – suvremeno nam se doba opasno odmiče od bîti urbanosti: principa izgrađenosti određene strukture: bilo da je riječ o živoj uporabnoj i estetskoj izgrađenosti materinskoga kajkavskoga jezika u korpusu suvremene beletristike, bilo da je riječ, o kontinuitetu i civilizacijskom dosegu tradicijskoga graditeljstva, na primjeru stare drevene hiže na horvatski vugel, škopom pokrite.”
Izložbena foto-kronologija, uz predavanje i vizualnu prezentaciju obnove etno kuće preseljene iz Možđenca na povijesni lokalitet Varaždinskih Toplica, proizlazi iz djelatne koncepcije Kajkavskoga spravišča, nakladnika časopisu “Kaj” (društva za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba), koje se od 1974. s 10-ak stalnih programa godišnje bavi cjelokupnim kajkavskm integritetom temelja hrvatske kulture i znanosti. Tim se činom prezentacije, isatkla je mr. sc. Pažur, skreće pozornost kulturne i strukovne javnosti na konkretne mjere zaštite spomeničke baštine koje od 1997. provodi Zavičajni muzej Varaždinske Toplice na etnokući iz 1801. godine.
Posebice je naglasila i kako “taj spomenik tradicijskoga graditeljstva, u središtu povijesnokulturnoga lokaliteta Varaždinskih Toplica, predstavlja prvu stručnu i sustavnu obnovu (uz konzervatorski nadzor) ambijentalnog krovišta pokrivenog raženom slamom u kontinentalnoj Hrvatskoj.”
Etno kuća, kao pilot-projekt, uvrštena je u zaštićenu baštinu i reprezentativni je spomenik hrvatskoga tradicijskoga graditeljstva.
Mnogo više od sentimentalnoga podsjetnika na djetinjstvo
Ta prezentacija, upozorila je mr. sc. Pažur, nije sentimentalni podsjetnik na djetinjstvo i vrijednosti od kojih smo doslovce pobjegli u ime nejasnog napretka – već ima i svoj programski i kulturološki cilj: promicanje znanja i svijesti o civilizacijskim (europskim) dosezima, raznovrsnosti i izvornosti hrvatskoga ruralnog prostora – u graditeljskoj tradiciji stare drvene hiže, te njenoj ljepoti i funkcionalnosti u suvremenosti.
Ukratko, rekla je mr. sc. Pažur, programom prezentacije u Kajkavskom spravišču – obnovljenu varaždinskotopličku etno kuću iz 1801. – kao izuzetan primjer spasavanja spomeničke baštine željeli bismo „izvući” iz konteksta njena lokaliteta (svjetski poznate Aqua Iasae), s jedne strane, te pisane argumentacije (konzervatorske dokumentacije varaždinskotopličkog Muzeja, Konzervatorskog odjela Uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine RH, objavljenih studija u časopisu Kaj, među kojima i reprezentativnih dviju voditeljice projekta prof. Spomenke Vlahović…) – te etno kuću približiti javnosti (ustanovama, sredinama i medijima) kao izvrstan primjer skrbi za temeljnim vrijednostima hrvatske kulture i povijesti.
Kajkavsko spravišče svakojako pridonosi obnovi kulturne baštine
U tome je i novi prinos Kajkavskoga spravišča obnovi kulturne baštine, očuvanju od devastacije i zaborava. O takvoj ulozi, među 380-ak svezaka, svjedoče brojne knjige i studije objavljene unutar redovitih i posebnih izdanja (Kaju i bibliotekama). (Prisjetimo se objave glasovitih Turopoljskih ljepotica autorice Đurđice Cvitanović, primjera hrv. barokne sakralne tradicijske arhitekture).
Mr. sc. Božica Pažur čestitala je autorici i voditeljici projekta obnove tradicijske kuće iz fundusa Zavičajnog muzeja Varaždinske Toplice: dipl. arheologinji prof. Spomenki Vlahović, ravnateljici Muzeja, kako je rekla, dostojnoj sljednici rada dosadašnjih muzejskih stručnjaka i ravnatelja prof. Stjepana Hajduka, ali i osnivača Muzeja mr. sc. Josipa Čabrijana. Ta je mlada viša kustosica otvorila varaždinskotoplički muzej ne samo širem zavičaju, gradu i domaji nego i utemeljenim projektima u europskim, pa i međunarodnim relacijama.
Staro pokrivačko umijeće s djeda na unuka
Ravnateljica Zavičajnoga muzeja Varaždinskih Toplica Spomenka Vlahović detaljno je predstavila sve faze od 1964. kako je kuća iz sela Možđenca preseljena i obnovljena u Varaždinskim Toplicama, uza sve konzervatorsko-restauratorske zahvate kako 1983. godine tako i 1996. na krovu kuće koji je prokišnjavao te ponovno postupno od 2005. do 2007.
U prvoj je pokušaju krov obnavljao slovenski majstor Franc Barbič, a u drugome domaći majstori, 72-godišnji djed Stjepan Španić i njegov unuk Dario Španić iz sela Bočkovec u Koprivničko-križevačkoj županiji, gdje su još neke kuće, staje, svinjci i kokošinjci pokriveti raženim snopljem.
Posao se otegao, ispripovijedala je kustosica Vlahović, jer su majstori morali tijekom tri godine odnosno žetve uzgojiti dovoljno raži i to posebne sorte širokih cijevi kako bi se kiša mogla slijevati niz krov. Posve se drugačije sorte uzgajaju za kruh odnosno za ishranu konja. Krov se prekriva
tako da se slama postavlja izravno na drveni dio krov, bez ljepenke koja joj onemogućuje disanje, isprepličući se ljeskovim prutovima. Zanimljivi su i tradicionalni detalji na sedlu krova, tzv. purani, te n
a zabatu, posebno izvedeni tzv. kokotičeki odnosno kukutičeki. U tom se dijelu Zagorja, kao i u Podravini i Moslavini, ražena slama naziva ritek, za razliku od Međimurja i nekih dijelova Zagorja gdje se, kao u omiljenoj pjesmi, naziva šop.
Prisjećam se da su devedesetih godina Koprivničani odnosno Podravkaši otvarajući restoran Štagelj krovopokrvače i materijal morali dovesti iz – Mađarske. Zanimljivo je da je sve više pokušaja da se stare kuće pokrivaju izvorno slamom te su tako u Novom Marofu planinari tako prekrili i planinarski dom. Zahvaljujući tržištu, rastu i cijene raženoj slami za prekrivanje krova. Profesorica Vlahović podsjetila je da na 1 m2 ide po 10 ritkov, snopova, te da je 2006. godine jedan ritek stajao 10 kn, dok danas doseže i 100 – 120 kn.
Nije zgorega spomenuti da su projekt financijski poduprli i Zaklada Adris, Zagrebačka banka, Općina Varaždinske Toplice i Turistički ured Varaždinskih Toplica.