Hrvatska agrarna struktura i agrarna politika – kronologija vremena i kako dalje?

Trosatni  okrugli stol organiziran u Matici hrvatskoj pokušao je pronaći odgovore za poboljšice u strukturi i agrarnoj politici, komplementarno zajedničkoj europskoj i nacionalnoj.

Dr. sc. Ljiljana Skočić Gašparac, pročelnica Matičina Odjela za poljoprivredu i organizatorica okrugloga stola, pozdravlja skup. Za radnim stolom slijeva prof. dr. sc. Miroslav Tratnik, državni tajnik u Ministarstvu poljoprirede Tugomir Majdark, zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir i moderatorica Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)
Dr. sc. Ljiljana Skočić Gašparac, pročelnica Matičina Odjela za poljoprivredu i organizatorica okrugloga stola, pozdravlja skup. Za radnim stolom slijeva prof. dr. sc. Miroslav Tratnik, državni tajnik u Ministarstvu poljoprirede Tugomir Majdark, zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir i moderatorica Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)

Hrvatsku je poljoprivredu u europskom kontekstu od njive do stola prof. dr. sc. Ramona Franić, prodekanica na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, kao što to čini svojim studentima, usporedila s plesačicom nacionalnoga folklora iz Lada: može u svijetu postići izuzetan uspjeh, ali prije toga mora biti odlična kod kuće, ako su joj odjeća i pokreti skladni, ali ako su joj pokreti neusklađeni s glazbom i međusobno, ako joj jedno rade ruke, drugo noge, ako izgled nije u skladu s izvedbom, neće uspjeti ni doma, a kamoli šire.

Dio publique (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)
Dio publique (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)

Naš je problem i što se često precjenjujemo što možemo na tržištu EU za od 500 milijuna potrošača, iako smo vrijednosno i količinski tek statistička greška EU politike. To bi mogao biti sukus okrugloga stola Hrvatska agrarna struktura i agrarna politika – kronologija vremena i kako dalje?, što ga je Odjel za poljodjelstvo Matice hrvatske organizirao 26. lipnja 2017. u zagrebačkoj Matičinoj palači i koji sam imala čast moderirati, sukladno misiji MH, kao nestranački i nadstranački stručni razgovor, a sve s ciljem promjena nabolje te da se potakne možda i parlamentarna rasprava.

Prof. dr. sc. ramona Franić. prodekanica na Agronomskom fakultetu u Zagrebu (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)
Prof. dr. sc. Ramona Franić. prodekanica na Agronomskom fakultetu u Zagrebu (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)

Sudionike je na početku pozdravila pročelnica Matičina Odjela za poljoprivredu dr. sc. Ljiljana Skočić Gašparec, a u temu je uveo prof. dr. sc. emer. Miroslav Tratnik podsjetivši   nas na kratku genezu (aktualne) agrarne politike u Hrvatskoj kao i na ključna pitanja koja su aktualna godinama, a koja očigledno nismo uspjeli riješti na pravi način.

Pozdrav sudionicima dr. sc. Ljiljana Skočić Gašparec (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)
Pozdrav sudionicima dr. sc. Ljiljana Skočić Gašparec (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)

Jezikoslovce i ne samo njih često ljuti što smo riječ politika zamijenili riječju politikama, prema engleskome policy, što obuhvaća drugačije značenje. No, što se agrara tiče, imamo najmanje zaista politike, zajedničku europsku i nacionalnu, hrvatsku. O tome je govorila
posebna gošća Marijana Petir, zastupnica u EU parlamentu.

Tugomir Majdak, državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)
Tugomir Majdak, državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)

Na okruglom su stolu sudjelovali predstavnici različitih institucija i tijela koja se bave agrarom od njive do stola, a u raspravi, svatko sa svog aspekta, sudjelovali su: Tugomir Majdak, državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede; Božica Marković, direktorica Sektora za poljoprivredu u Hrvatskoj gospodarskoj komori; Matija Brlošić, predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore; Ilda Stanojević, ravnateljica Hrvatskoga centra za zadružno poduzetništvo; Tomislav Trdenić iz Vinarije Trdenić, vinogradarstvo i vinarstvo; Nikola Domitran s OPG-a Domitran za pčelarstvo i vinogradarstvo; Željko Banjavčić, Hrvatska voćarska zajednica; Branimir Milčić iz povjerenstva za znanstveni razvoj gospodarstva HAZU, Juraj Orenda, prof. dr. Ante Kolega, zatim predstavnici Hrvatskoga meteorološkog zavoda, županija itd.

Prof. dr. sc. Miroslav Tratnik uveo je u temu

Prof. dr. sc. Miroslav Tratnik (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)
Prof. dr. sc. Miroslav Tratnik (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)

Uvodeći u temu Agrarna struktura i agrarna politika – kronologija vremena i kako dalje? prof. dr. sc. emerit. Miroslav Tratnik detaljno ju je razradio i problematizirao kroz niz okvirnih pitanja. Istakao je profesor Tratnik osobito nesustavnost, čije su posljedice disfunkcija i inercijsko poslovno i  razvojno kretanje, što znači gubitak kontrole i stihijnost. Agrarna struktura čini „esencijalno tkivo” poljoprivrede kao sustava, to je „profil” organizacijsko-poslovno-vlasničke slojevitosti nacionalne poljoprivreda i s njom povezanih komplementarnih djelatnosti te međusobno, vlasničko-organizacijski-poslovno usklađene s ciljem stvaranja većeg sinergijskog učinka poljoprivrede kao sustava.

Tomislav Trdenić iz Vinarije Trdenić, Popovača (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)
Tomislav Trdenić iz Vinarije Trdenić, Popovača (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)

Današnja agrarna struktura u nas povijesno je zadana događanjima (raspada feudalizma) i jačanja novonastalih tržišnih odnosa u poljoprivredi. U nas dominira u ravničarskome dijelu zemlje pruski put, a na priobalju i otocima kolonatsko-rimski vlasnički sustav. Prvi raspadom feuda stvara se okrupnjeni (nekad feudalni) posjed (Belje, VUPIK, PIK-Vinkovci i IPK-Osijek i dr.), a s druge strane, stvara se veliki broja parcelnog, sitnog zemljišnog-vlasničkog posjeda (današnjih OPG-a, čija je veličina i struktura rigidno mijenjana).

Nikola Domitran o iskustvima pčelarskoga OPG-a iz Prigorja (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)
Nikola Domitran o iskustvima pčelarskoga OPG-a iz Prigorja (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)

Podsjetio je kako se u pretpristupnom razdoblju pravno-vlasnički agrarna struktura oblikovala se kroz broj subjekata iz Upisnika (2011.): društava kapitala – 0,9 %, obrti – 1,4 % , obiteljskih poljoprivrednih organizacija (OPG) – 97,4 % i institucionalizirana-vlasnička-zadružno- kooperativna struktura – 0,2% .

Uvodno izlaganje pozorno se pratilo (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)
Uvodno izlaganje pozorno se pratilo (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)

Što su pokazali trendovi? Procesima tranzicije i privatizacije isticano je kako će temeljni nositelji naše agrarne strukture biti OPG-i. Tranzicijski procesi i vlasničko-kapitalna privatizacija, u „žižu svog tranzicijskog interesa stavlja (već) okrupnjenu zemljišnu strukturu-uvodi novu korporativnu poduzetničko-organizacijsku formu, društva kapitala u našu poljoprivredu. Drugi trend išao je u pravcu okrupnjavanja zemljišnog posjeda i poslovne organizacije kroz formu poljoprivrednih poduzeća (pojedinačnog ili većinskog vlasnika) kao društva kapitala, i to kupnjom zemljišta ili najmom od staračkih gospodarstava, projektiranjem i izgradnjom većih finalnih kapaciteta od raspoloživog zemljišta oslanjajući se primarno na najam, neraspoređenog državnog zemljišta i poslovnim  okrupnjavanjem, kooperacijom s preostalim (razvojno) slabijim OPG-ima.

OPG-i u sadašnjoj agrarnoj strukturi izostankom smišljenoga sustavnog pristupa (postojećih modela u svijetu i nas- zadruge/kooperative), agrarna struktura OPG-a inercijski” se diverzificirala u dva smjera i to u skladu s karakterom proizvodnje i veličini zemljišnog posjeda, stvarajući OPG-e tzv. „brendirane proizvodnje” (klasične i egzotične hortikulture i pašnim stočarstvom) a s ciljem stjecanja, primarno „drugog dohotka” iz poljoprivrede kao dopunskog dohotka, (kriterijima uključenog u poticajne ZPP-a), ali proizvodno fluktuirajuća, i OPG-a (pravno mješovite poslovne forme) većih površina, radno ekstenzivne proizvodnje (ratarska), ili stajskim kapacitetom te primarno jedinim dohotkom poljoprivrednog izvora i (nižeg) po jedinici kapaciteta.

Agrarna politika dio je nacionalne gospodarske politike i kao dio sustava treba djelovati s njom u širem komplementarnom odnosu: gospodarskom i ekološki održivom, demografskom i povijesno-kulturološkom. Agrarna politika raspolaže setom pojedinih mjera, a zadani cilj ostvaruje putem primjene određenog broja operativnih instrumenata (alata). Sustavni pristup podrazumijeva sustavno promišljanje mjera AP-a. Za sukladan (ZPP-ciljevima) i skladan (nacionalnim interesima) za poljoprivredni rast i razvitak, potrebno je „povlačiti” komplementarne mjere iz palete mjera agrarne politike, koje nikako ne bi smjele biti stihijske, parcijalne i palijativne, bez prethodnog poznavanja sfere njezina djelovanja i simuliranog interaktivnog učinka. Nerijetko se zaboravlja da je poljoprivreda i sve oko nje vrlo složen i slojeviti dio (ne samo) gospodarskog sustava posljedice čega su brzo uočljive.

Temeljne mjere agrarne politike prema obilježjima, načinu djelovanja i cilju primjene mogu se vrlo grubo razvrstati u skupinu ekonomskih, tehničko-tehnoloških, institucijsko-organizacijskih mjera. Najčešći su predmet javnih i medijskih rasprava (afirmativnih ili ne) one iz prve skupine, dok su ostale „uzgredno” operacionalizirane, posebice institucijsko-organizacijske. Upravo, one daju obilježje povezanosti i sustavnosti, najbrojnijoj u agrarnoj strukturi OPG-a, posebice u svjetlu novijih događanja.

Kao svojevrsno aktualno upozorenje stigle su medijske informacije, podaci objavljeni upravo na dan održavanja okrugloga stola prigodno uz promjenu zakona o OPG-ima. S jedne strane zaziva se neophodno osnaživanje OPG-a (Agroglas), a s druge se strane ilustrira brojevima: Od ukupno 165.167 registriranih OPG-a upisanih u Upisnik poljoprivrednika, čak 70.449 nema niti jednoga člana; jednoga imaju 58.232 OPG-a, četiri člana obitelji ima ih 2159, sa pet ih je 371, sa šest 46, a sa sedam ili više samo osam OPG-ova. Uz to, 21.000 OPG-a nema poljoprivrednog zemljišta. Istodobno u nekom sustavu potpora za koje se izdvaja novac iż europskog i hrvatskog proračuna evidentirano je više od 90.000 OPG-a. (Jutarnji list).  

U nas se nude vrlo različiti institucijsko-organizacijski oblici poslovnog okrupnjavanja usitnjene agrarne strukture (primarno OPG-a ali i drugih). Različitog su nazivlja, često, nekritički i posljedično, preslikanih iz EU- a (udruge, zadruge, klasteri, lokalne akcijske grupe, proizvođačke organizacije, pa čak ugovaranje) ali s nejasno definiranom ulogom i zadaćom u našoj agrarnoj strukturi (čak i paralelizmom) i poljoprivredi. Poruka i pouka iz najnovijih zbivanja nas traži, bezuvjetno pronaći institucijsku formu vertikalnog poslovnog povezivanja OPG-a.

Držim, pritom, istako je profesor Tratnik, argumentirano analizirati i odabrati, postojeću, inoviranu organizacijsku formu te selektivnim (iz košare ZPP-a) poticajnim mjerama, čim prije operacionalizirati. Pritom, „ne izmišljajući” nove, poslovne forme, već postojeće, poslovno osuvremeniti, koje bi bile, sa stajališta društvenog troška, osnivanja, organiziranja i uhodavanja, bile najviše učinkovite. Sukladno pozitivnom međunarodnom poslovnom iskustvu, i nespekulativnim poslovnim načelima zadružni poslovni model organiziranja ocijenio je najprikladnijim. Pritom, valjalo bi stvoriti nacionalnu, dragovoljnu zadružnu poslovnu mreže OPG-a, koja bi među članovima, solidarno, dijelila poslovne rizike temeljenu na finalnoj cijeni proizvoda (u lancu primarne proizvodnje, zajedničke dorade, čuvanja i prerade te zadružne ili’ti COOP-distribucije i marketa).

Kako dalje? – zapitao je na kraju prof. dr. sc. Miroslav Tratnika, dodajući na kraju:

Jesmo li „najsretnije izpregovarali” pristup EU i ZPP-u, znajući sve naše komparativne prednosti u poljoprivredi ili je to samo – „naknadna pamet”? S obzirom na zajedničke ciljeve EU-a, je li ZPP- direktivna (Direktivama – bez-pogovorna i obligacijska) ili Iindikativna (ciljno naznačena i kohezivna) agrarna politika i da li je „dopušteno” kroz vlastite, nacionalne mjere agrarne politike ostvariti neoportuni cilj ZPP-a, proveden na „za nas najprihvatljiviji način”, i autonomno”, bez dirigizma?

Izlaganje europske zastupnice Marijane Petir

Izlaganje europske zastupnice Marijane Petir izazvalo je nemali pozor (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)
Izlaganje europske zastupnice Marijane Petir izazvalo je nemali pozor (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)

Stara kineska poslovica kaže kako „za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati.“ Sve pogrešno u hrvatskoj poljoprivrednoj politici teško se može brzo ispraviti, međutim analiza propusta može pomoći da se greške ne ponavljaju.

U vremenu prije ulaska u Europsku uniju, a nakon provedene privatizacije čiji puni neuspjeh i muku pogođenih gledamo posljednjih mjeseci, Hrvatska nije organizirala poljoprivredni sektor prema najboljim praksama EU. Hrvatska nije ustrojila jaku poljoprivrednu Komoru, savjetodavna služba nije kapacitirana na način da dopire do svakog poljoprivrednika, nisu ustrojene organizacija proizvođača koje su trebale ojačati položaj poljoprivrednika na tržištu, nije riješeno pitanje raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem, nije riješeno pitanje preskupe cijene novca prilikom investiranja u poljoprivrednu proizvodnju, nije riješeno pitanje niskih mirovina poljoprivrednika, Hrvatska nije pripremila generacijsku obnovu hrvatskog sela… To se sve trebalo postaviti na svoje mjesto davno prije ulaska u EU, u trenutku kada smo izborili svoju državu, puno prije predpristupnog razdoblja.   

U predpristupnom razdoblju iz državnog proračuna nije osigurana ona količina novaca koja je bila potrebna da se hrvatski poljoprivrednici pripreme za utrku na zajedničkom tržištu, niti su bili pruženi okviri koji bi to slabo  financiranje učinili maksimalno učinkovitim. Također, novac se nije ulagao tamo gdje je prvenstveno bilo potrebe i tamo ga nikada nije bilo dovoljno. Devastacija hrvatskog sela nije započela ulaskom u EU, započela je ranije. 

U prvoj godini članstva po pristupanju EU tadašnji ministar pokazao je jasno sve što se ne smije raditi i kako se većina novaca EU za sedmogodišnje razdoblje može podijeliti stranačkim prijateljima u svega 2 godine što je naravno pogrešno. 

I ne želim više govoriti o prošlosti. Želim govoriti o onome što se sada može učiniti.

Djelovati je potrebno na više razina, (europskoj, nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj, zakonodavnoj i nezakonodavnoj), a to djelovanje mora biti maksimalno usklađeno. Za poduzimanje pravih koraka potrebno je znati koji problemi muče naše poljoprivrednike. Njih muče dugi rokovi naplate, skupa cijena kapitala, nemogućnost plasmana proizvoda, uvoz proizvoda i gotovo dampinške cijene, niske otkupne cijene, volatilnost cijena, visoke cijene repromaterijala, pristup kapitalu, pristup kreditima, uvjeti otkupa proizvoda i nepoštena trgovačka praksa, otimanje i koncentracija zemljišta što rezultira teškim pristupom zemljištu za mlade poljoprivrednike i poljoprivrednike početnike, nesigurna i niska mirovina od koje se ne da živjeti, a sve skupa rezultira i napuštanjem ruralnih prostora pa dalje i napuštanjem same Hrvatske, elementarne nepogode (led, mraz, suša, poplava), neriješena osiguranja rizika poslovanja ili naplate šteta. Uz ove probleme koji muče poljoprivrednike u cijeloj istočnoj EU tu su i specifični hrvatski problemi poput neučinkovitog i presporog pravosuđa, neriješenog pitanja raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem, neprovođenje aktivnosti kojima bi odgovorili na ove probleme…

Potom, kad znamo koji problemi muče naše poljoprivrednike svaka odgovorna vlast te probleme treba, prvo htjeti, a potom znati riješiti.  

Kao zastupnica u Europskom parlamentu nastojim osigurati podršku svojih kolega zastupnika za donošenje europskih propisa koji bi trebali podržati i biti u sinergiji sa svakom suvislom nacionalnom politikom. (ruski embargo, zdravi obroci, minimalna mirovina, mali ribolov, označavanje proizvoda-meso, med, GMO free, vrednovanje šuma, obeštećenje za mraz).

Također, mogu predlagati rješenja koja će na europskoj razni riješiti sistemska pitanja koja muče naše poljoprivrednike, ali i poljoprivrednike drugih zemalja. Zajedno s kolegama zastupnicima jasnim traženjem i zagovaranjem promijenili smo stav Komisije, koja je još prošle godine tvrdila kako nije potrebno donijeti propis o sprečavanju nepoštene trgovačke prakse na europskoj razni, uz to da će se do kraja ove godine takav prijedlog uputiti u parlamentarnu proceduru.

Na europskoj razini ne mogu ispravljati loše poteze i krive izbore nacionalne politike, ali mogu se zalagati i zagovarati ona rješenja koja su našim poljoprivrednicima prihvatljivija i rješenja koja omogućuju bolju poziciju za naše poljoprivrednike na europskom i globalnom tržištu. Ono postignuto na europskoj razini, nacionalna razina mora znati iskoristiti. Jednako tako nacionalna razina treba jasno komunicirati svoje potrebe i želje. 

Zajednička poljoprivredna politika najdugovječnija je i najskuplja politika EU. Od 155 milijardi EUR-a EU proračuna čak 40 % rezervirano je za poljoprivredu i ruralni razvoj. Njen cilj je da osiguramo zdravu i kvalitetnu hranu za 500 milijuna građana EU i dostojan život za 12 milijuna poljoprivrednika.

Marijana Petir pokušala je predstaviti što više vrijednih informacija (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)
Marijana Petir pokušala je predstaviti što više vrijednih informacija (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)

Na europskoj razini u ovom trenutku pojednostavljujemo Zajedničku poljoprivrednu politiku, ali i cijeli paket financijskih propisa kako bismo korištenje europskih sredstava učinili lakše i brže dostupnim, smanjili administrativni teret za poljoprivrednike i države članica te postigli bolju sinergiju u korištenju različitih EU fondova izbjegavanjem dvostrukih procedura i spajanjem istovjetnih procedura kao i smanjivanjem nepotrebnih kontrola.

Božica Marković, direktorica Sektora za poljoprivreduu HGK (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)
Božica Marković, direktorica Sektora za poljoprivreduu HGK (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)

Vezano uz dizajniranje buduće Zajedničke poljoprivredne politike nekoliko je važnih tema koje će se nastojati riješiti novim zakonodavnim paketom koji će vrijediti na europskoj razini nakon 2021. godine. U tom se procesu otvaraju pitanja strukture proračuna za poljoprivredu. Postiže li ZPP u svoja dva stupa i s organizacijom zajedničkog tržišta željene rezultate? Je li potrebno izmijeniti tu strukturu? Dolazi li novac europskih poreznih obveznika u prave ruke? Ne održava li se cijena poljoprivrednog zemljišta umjetno visokom zbog poticaja u prvom stupu? Hoće li se ograničavati maksimalni poticaji? Ima li smisla smanjiti izravne poticaje i kako to smanjivanje kompenzirati u konačnom prihodu poljoprivrednika? Kako spriječiti koncentraciju zemljišta i omogućiti dostupnost poljoprivrednog zemljišta mladima i omogućiti generacijsku obnovu ruralnih područja? Ima li smisla spojiti proračun za programe ruralnog razvoja s fondovima koji podupiru kohezijsku politiku kako bi se ostvarila bolja sinergija tih politika? Po svemu sudeći, nakon Brexita, europski će se proračun smanjiti, a novaca za poljoprivredu će biti manje, međutim, to ne smije imati utjecaja na konkurentnost europske poljoprivrede. Pitanje veće uključenosti država članica nacionalnim potporama otvara problem jednakih uvjeta nastupa poljoprivrednika na zajedničkom tržištu.

To su sve pitanja koja se otvaraju, a svakoga dana ih je sve više i više. Za odgovore na ova pitanja treba se dobro pripremiti. Što je tu interes Hrvatske i što je tu interes hrvatskih poljoprivrednika? U dizajniranju naše nove Zajedničke poljoprivredne politike važno je imati jasnu predodžbu: kako želimo da naša sela izgledaju i kako želimo da naši ljudi žive? Na ta pitanja treba odgovoriti uskoro, pa već i do kraja ove godine. Prvi krug konzultacija Europska komisija završila je 3. svibnja. Zaprimili su preko 300.000 odgovora i prijedloga. Nisam vidjela da je u Hrvatskoj igdje, osim na mojoj web stranici, ta prilika za naše poljoprivrednike da kažu što žele, bila javno objavljena.

Također, razmatrajući potrebe europske poljoprivrede treba gledati i globalne konkurente – primjerice, SAD. Oni su svoju poljoprivrednu politiku zadnjih godina značajno izmijenili otvorivši vrata modelima osiguranja poljoprivredne proizvodnje i osiguranja prihoda, smanjujući tako rizik poslovanja svojim proizvođačima. Struktura EU poljoprivrede bitno se razliku od američke međutim neka rješenja, pogotovo ona financijske naravi i nama mogu biti interesantna. Pitanje smanjivanja volatilnosti cijena, pitanja osiguranja rizika i pitanja osiguranja prihoda poljoprivrednika te smanjivanja rizika poslovanja i proizvodnje teme su koje će s velikim interesom biti razmatrane u novom zakonodavnom paketu.

Dogovor uoči početka trosatnoga orkuglog stola: uvodničar prof. dr. sc. Miroslav Tratnik i moderatorica Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)
Dogovor uoči početka trosatnoga orkuglog stola: uvodničar prof. dr. sc. Miroslav Tratnik i moderatorica Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)

No, ako se i postavi dobar okvir na EU razini, koji mora biti toliko fleksibilan da obuhvati potrebe i želje svih država članica, pravo pitanje postaje provedba te politike na nacionalnoj razni. S „police ponuđenih raznih mjera budućeg ZPP-a“ potrebno će biti odabrati mjere koje su primjerene našim potrebama. I u ovom programskom razdoblju odabrane su određene mjere s „police ZPP-a,“ ali neke mjere nisu odabrane – poput potprograma za žene poljoprivrednice, ili pak za dobrobit životinja, primjerice. One mjere koje će biti izabrane moraju se opet oblikovati na način da budu usmjerene prema ciljanoj skupini kojoj je pomoć potrebna. Tako se primjerice ograničavanjima maksimalnih iznosa potpora može ograničiti odobravanje enormnih količina europskog novca u projekte koncerna koji potom za godinu, dvije propadnu.  

Marijana Petir i publika (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)
Marijana Petir i publika (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)

Na nacionalnoj razini naše probleme moramo rješavati kvalitetnim konkretnim zakonodavnim mjerama. U zakonodavstvu moramo riješiti sve ono što zakonodavstvom možemo. Međutim, ne treba zaboraviti i one nezakonske mjere – uvjeravanje, pregovaranje, medijske akcije, označavanje proizvoda, promoviranje domaćih proizvoda, promoviranje domaćih sustava kvalitete.

 Ako nemamo svojih ideja potrebno je pogledati što rade u Europi najuspješniji. Recimo, stručnjaci francuske mesne industrije, uz potporu Ministarstva poljoprivrede, hrane i šumarstva, pokrenuli  su početkom 2014. godine novu oznaku „Francusko meso”, koji jamči podrijetlo, stroge sanitarne propise i sljedivost proizvoda, a sve kako bi se poboljšala informiranost potrošača  o proizvodima. Socijalna komponenta oznake ukazuje na poštivanje zakona o minimalnim plaćama te poštivanja zaštite na radu francuskih radnika u proizvodnji toga mesa. Ovaj pristup omogućuje lako identificiranje mesa francuskog podrijetla. Oznaka također uključuje prerađene proizvode poput kobasica.

Francuzi također imaju oznaku za kukuruz „bez GMO-a.“ Tu oznaku može dobiti isključivo kukuruz proizveden u Francuskoj. Smatram kako bi i Hrvatska svoj imidž države bez GMO-a mogla kapitalizirati.

M. Petir, M. Tratnik i T. Majdak (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)
M. Petir, M. Tratnik i T. Majdak (Fotografija Miljenko Brezak / Živi selo)

Hrvatska poljoprivredna Komora i Hrvatska poljoprivredna agencija uz potporu Ministarstva mogla bi osmisliti oznaku „proizvod GMO-free regije“ (s hrvatskim grbom) koju bi besplatno imali pravo istaknuti svi proizvodi proizvedeni isključivo iz hrvatskih sirovina. Svaka pak uvezena sirovina morala bi imati odgovarajući certifikat koji poskupljuje proizvod. Hrvatski poljoprivrednik koji pak proizvodi isključivo putem domaćih sirovina za isticanje ove oznake ne bi imao troška. Uloga države bila bi isključivo zakonodavna i nadzorna. Na taj bi se način štitila hrvatska proizvodnja i hrvatski poljoprivrednik. Ili pak možemo propisati kvalitetu hrane, da jedino meso koje stiže u roku od 48 sati na police može biti u kategoriji svježeg mesa, ili pak one jabuke koje sadrže određene količine škroba i šećera mogu u prodaju, ili utvrditi neki svoj model kojim ćemo pomoći domaću proizvodnju. (npr. Mađarska, Rumunjska, Belgija…)

Primjenom takvih i sličnih mjera može se puno pomoći u postizanju željenih ciljeva – proizvodnji i dostupnosti dostatnih količina zdrave hrane te očuvanju sela i kvalitete života hrvatskih poljoprivrednika.

 Jer ako ljudi napuste sela, neće se ugasiti samo poljoprivredna proizvodnja. Tko će čuvati biološku raznolikost ako sela ostanu prazna, tko će čuvati naše vrijednosti. Selo nije samo poljoprivreda. Selo je koncept života važan za Hrvatsku.

Objavljeno 6. lipnja 2017.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zaštita naziva autohtonih prehrambenih proizvoda

Poznato je da na međunarodnom tržištu vlada velika konkurencija za plasman prehrambenih proizvoda. U toj borbi za konkurentnost sve više se cijene autohtoni proizvodi.

Uvod

Poznato je da na međunarodnom tržištu vlada velika konkurencija za plasman prehrambenih proizvoda. U toj borbi za konkurentnost sve više se cijene autohtoni proizvodi, odnosno proizvodi čije posebne karakteristike proizlaze iz vrijednosti njihovih sastojaka, načina proizvodnje i prerade te podneblja iz kojega dolaze. Veća educiranost o nutritivnim i protektivnim svojstvima hrane te povećana kupovna moć potrošača u Europskoj uniji utjecali su na potražnju autohtonih prehrambenih proizvoda koji su nezaobilazni dio kulture i tradicije nekoga kraja. Autohtoni proizvodi pomažu i u promicanju nacionalne gastronomske ponude i ugostiteljsko-turističke ponude. Današnji turisti većinom traže jednostavna, prirodna i specifična jela, karakteristična za neku zemlju, regiju ili sam ugostiteljski objekat. Hrvatska zbog posebnosti zemljopisnog položaja i prirodnih mogućnosti može vrlo uspješno konkurirati na zajedničkom europskom tržištu kvalitetom, raznovrsnošću i ponudom domaćih prehrambenih proizvoda i specifičnih jela serviranih u izvornom obliku.

„Politika kvalitete“ Europske unije

„Politika kvalitete (Quality Policy)“ Europske unije predstavlja zaokret u zajedničkoj poljoprivrednoj politici EU (CAP). Sa tržno-cjenovne potpore poljoprivrednoj proizvodnji koja je rezultirala velikim količinama pojedinih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda i njihovim viškovima na EU tržištu prelazi se na sustave potpore poljoprivrednoj proizvodnji prema kojima obiteljsko gospodarstvo (farma) i održiva poljoprivredna proizvodnja postaju temelj poljoprivredne politike.

Osim pravne regulacije stjecanja eko-znaka (Uredba EEZ broj 2092 iz 1991. godine) kojom se reguliraju primjenjene ekološke (organske) metode proizvodnje, Europska unija je 1992. godine stvorila sustave za zaštitu i podizanje vrijednosti posebnih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda s oznakom izvornosti i oznakom zemljopisnog podrijetla te sustave za zaštitu proizvoda sa posebnim svojstvima koja proizlaze iz tradicionalnog načina njihove proizvodnje i imaju tzv. tradicionalni karakter. Reforma zajedničke poljoprivredne politike EU 2003. godine uvodi nove mjere s ciljem ruralnog razvitka, dolazi do razdvajanja poticaja od proizvodnje što omogućuje poljoprivrednim proizvođačima da slijede signale tržišta odnosno poruke koje dolaze od potrošača. Od 2003. godine postoji posebno poglavlje o kvaliteti hrane u EU propisima koji reguliraju potpore u ruralnom razvitku. Uvedene su financijske potpore poljoprivrednim proizvođačima koji su uključeni u EU ili nacionalne sheme koje unaprijeđuju kvalitetu proizvoda. Ovakve potpore mogu značajno doprinjeti ruralnom gospodarstvu, posebno područjima s težim uvjetima gospodarenja ili udaljenijim područjima.

Područje politike kvalitete u EU bilo je do 2006. godine definirano s dvije glavne Uredbe: Uredbom Vijeća (EEZ) br. 2081/92 od 14. srpnja 1992 o zaštiti oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti za poljoprivredne i prehrambene proizvode i Uredbom Vijeća (EEZ) 2082/92 od 14. srpnja 1992. o potvrdama o osobitim svojstvima poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Osim ovih glavnih, u EU je bilo doneseno i još niz drugih Uredbi i Odluka od strane Komisije i Vijeća, a koje se odnose na navedeno područje. Navedene Uredbe iz 1992. godine su u ožujku 2006. godine zamijenile Uredba Vijeća (EZ-a) br. 510/2006 od 20. ožujka 2006. o zaštiti zemljopisnih oznaka i oznaka izvornosti poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda i Uredba Vijeća (EZ-a) br. 509/2006 od 20. ožujka 2006. o poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima kao garantirano tradicionalnim specijalitetima.

Temeljem navedenih propisa na razini Europske unije od 1992. godine pa do danas zaštićeno je 760 naziva poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda i to 744 naziva oznakom izvornosti (PDO- Protected Designation of Origin) odnosno oznakom zemljopisnog podrijetla (PGI – Protected Geographical Indication) i 16 naziva oznakom tradicionalnog ugleda (Traditional Speciality Guaranteed – TSG). Tako npr. mesni proizvodi Mortadella Bologna, austrijski Tiroler speck, Prosciutto Toscano i Prosciutto di Parma nose oznaku izvornosti, a Jamon Serrano šunka iz Španjolske i Traditonal farmfresh turkey – tradicionalna purica uzgojena na farmi iz Ujedinjenog Kraljevstva nose oznaku tradicionalnog ugleda. Od sireva primjerice grčka Feta, talijanski Parmigiano Reggiano i francuski Roquefort nose oznaku izvornosti dok je Mozzarella iz italije sir zaštićen oznakom tradicionalnog ugleda.

Da bi dobila na ekskluzivnosti svojih proizvoda, upravo se tradicionalna Europa najviše služi označavanjem zemljopisnog podrijetla. Najviše zaštićenih naziva proizvoda priznatih od Europske komisije ima Italija (158), zatim slijede Francuska (154), Španjolska i Portugal (104), Grčka (84) i Njemačka (67). Od novih zemalja članica EU najviše proizvoda na razini EU zaštitila je Češka (6), zatim Slovenija (1) dok primjerice Mađarska, Poljska i Slovačka još uvijek nisu na razini EU zaštitile niti jedan prehrambeni proizvod.

Cilj EU propisa koji reguliraju stjecanje oznaka posebne kvalitete je poticanje diferencijacije poljoprivrednih proizvoda kako bi se ponuda bolje uskladila s potražnjom. Oznake izvornosti i oznake zemljopisnog podrijetla kao i oznake tradicionalnog ugleda hrane ne znače samo zaštitu podrijetla, već prehrambeni proizvodi moraju imati i određena, točno definirana obilježja koja ih povezuju s oznakom kvalitete koju nose. Ovaj sistem omogućava da svaki oblik zaštićenog imena podliježe kontroli koja ima zadaću provjeravati da li zaštićeni proizvod odgovara specifičnim postupcima u proizvodnji, preradi i pripremi proizvoda za tržište, fizičkim, kemijskim, mikrobiološkim i/ili organoleptičkim obilježjima.

Nove Uredbe iz 2006. godine ne donose neke velike promjene u samom uređenju navedenoga područja, osim što na bolji i jasniji način to područje uređuju. Uredbama se definira značenje oznaka, postupak pokretanja zaštite na razini EU te odredbe koje mora obuhvatiti nacionalni sustav zaštite, podnositelje i sadržaj zahtjeva kao i specifikacije, opseg zaštite, sustav utvrđivanja sukladnosti i kontrole za prehrambene i poljoprivredne proizvode koji nose jednu od oznaka.

Značajna razlika u odnosu na prijašnje Uredbe kojima je bilo uređeno područje politike kvalitete je mogućnost trećih zemalja (zemlje koje nisu članice EU) da zaštite svoje prehrambene i poljoprivredne proizvode na razini Europske unije, a u slučaju kada su te oznake zaštićene i u njihovim zemljama.

Zaštita naziva autohtonih prehrambenih proizvoda u Republici Hrvatskoj

Gotovo sve Hrvatske regije poznate su po nekom od autohtonih proizvoda koji imaju jedinstvenu recepturu i svaki od njih je po mnogočemu „priča“ o bogatoj tradiciji, iskustvu, iznimnom podneblju i životu te običajima brojnih generacija hrvatskih obitelji. Od proizvodnje za zadovoljavanje vlastitih potreba u domaćinstvu, nekoliko autohtonih proizvoda kvalitetom je zasnovanom na tradicijskoj tehnologiji našlo put do brojnih potrošača i steklo obilježja vrhunskog specijaliteta u gastronomskoj ponudi Hrvatske. Sve veće zanimanje domaćih potrošača i hrvatskog turističkog tržišta za ovim proizvodima u posljednje vrijeme potiče proizvođače za povećanjem njihove proizvodnje i plasmana na tržište, koji u svemu pronalaze i ekonomski interes.

Sustav registracije i zaštite naziva autohtonih prehrambenih proizvoda bilo oznakom izvornosti ili oznakom zemljopisnog podrijetla u Republici Hrvatskoj uveden je zakonskom regulativom koja je donesena 1991. godine. Prema tim propisima do sada je u Hrvatskoj na nacionalnoj razini pri Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo registrirano sedam autohtonih prehrambenih proizvoda i to pet s oznakom izvornosti i dva s oznakom zemljopisnog podrijetla.

Prvi registrirani prehrambeni proizvod (1997. godine) je Slavonski domaći kulen/kulin koji nosi oznaku zemljopisnog podrijetla. Za njega se s pravom može reći da je to proizvod za koji radi njegovih organoleptičkih osobina, kvalitete korištene sirovine, ali i po njegovom kulturološkom značaju nema premca među ostalim vrstama trajnih kobasica. Kulen se proizvodi u tradicionalno svinjogojskom podneblju od Zapadne Slavonije, Posavine i Podravine do Istočne Slavonije, Baranje i Srijema. Vještina proizvodnje kulena na seoskim gospodarstvima, stjecana tijekom povijesti prenašana je s generacije na generaciju te je u gastronomskoj tradiciji Slavonije, domaći kulen, uvijek predstavljao proizvod najviše vrijednosti i ponosa. Od mesnih proizvoda oznakom izvornosti zaštićeni su Drniški pršut (od 2003. godine) te Istarski pršut (od 2002. godine). Proizvodnja Drniškog pršuta ima dugu tradiciju u dalmatinskom zaleđu, na području Dalmatinske Zagore. Zna se da je Drniški pršut bio omiljeni specijalitet austro – ugarskih vladara, a služen je i prilikom krunidbe kraljice Elizabete II. Svoju visoku reputaciju zadržao je do danas. Istarski pršut trajni je suhomesnati proizvod, suho salamuren, sušen na zraku i bez dimljenja za razliku od Drniškog pršuta. Od davnine do danas u gastronomskoj ponudi Istre ovaj proizvod ima posebno mjesto. Istarski pršut je najbolji reprezentant kulinarstva i turizma u Istri. Osebujni lokalitet otoka Paga, znanje i umješnost tamošnjih stočara o načinu uzgoja i držanju autohtone pasmine paške ovce, specifična ispaša aromatičnim biljem posutim morskom solju koju donosi bura te tradicionalni postupci prerade ovčjeg mlijeka učinili su Paški sir prepoznatljivim autohtonim proizvodom prvenstveno domaćim i stranim turistima koji dolaze na Pag, a također je sir prisutan na cijelom hrvatskom tržištu. Zaštićen je oznakom zemljopisnog podrijetla od 1999. godine. Nadalje dobro je poznat i Baškotin, ali zbog malih količina njegove proizvodnje kupiti se za sada može samo na Pagu. Baškotin je vrsta dvopeka koja je 2004. godine dobila oznaku izvornosti, a proizvode ga časne sestre iz reda benediktinki, koje žive u samostanu Sveta Margarita u Pagu. Prema riječima časnih sestara recept za proizvodnju baškotina star je približno 300 godina. Torkul, ekstra djevičansko maslinovo ulje je prvo zaštićeno maslinovo ulje sa oznakom izvornosti u Republici Hrvatskoj. Proizvodi se kroz više stoljeća od autohtonih sorti lastovke i drobnice na vrlo škrtom tlu i sušnom podneblju zapadnog dijela otoka Korčule. Naziv Cetinski sir, koji se tradicionalno proizvodi iz kozjeg mlijeka u cetinskom kraju registriran je kao oznaka izvornosti 2003. godine.

Osim ovih sedam prehrambenih proizvoda zaštitu naziva pri Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo ostvarilo je i vrhunsko vino Dingač i Stara slavonska šiljivovica ili Slavonka.

Donošenjem Zakona o hrani (NN br. 117/03, 130/03, 48/04, 85/06) u srpnju 2003. godine, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva postaje nadležno tijelo za područje oznaka izvornosti, oznaka zemljopisnog podrijetla i tradicionalnog ugleda hrane. Na temelju Zakona o hrani tijekom 2005. godine Ministarstvo, poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva donosi pravilnike koji detaljno propisuju proceduru zaštite oznake izvornosti, oznake zemljopisnog podrijetla i oznake tradicionalnog ugleda hrane. To su Pravilnik o oznakama izvornosti i oznakama zemljopisnog podrijetla hrane (NN br. 80/05, 11/07) i Pravilnik o priznavanju posebnih svojstava hrane i dodjeli oznake “tradicionalni ugled” (NN br. 127/05). Ministarstvo je, donošenjem Zakona i navedenih pravilnika, uskladilo zakonodavstvo u ovom području s tada relevantnim propisima Europske unije (iz 1992. godine).

Nakon donošenja Zakona o hrani, od 2003. godine pa do danas, u Europskoj uniji je doneseno niz novih propisa kojima se regulira područje uređeno Zakonom o hrani. Kroz Projekt CARDS 2002 “Jačanje kapaciteta u području poljoprivrede, živih životinja i prehrambenih proizvoda“ koji je započeo 2005. godine napravljena je analiza usklađenosti (GAP analiza) Zakona s relevantnim EU propisima. Također, u 2006. godini završena je i screening faza pregovora za Poglavlje 12. Sigurnost hrane, veterinarstvo i fitosanitarni nadzor i Poglavlje 11. Poljoprivreda i ruralni razvitak. Navedene aktivnosti ukazale su na potrebu daljnjeg usklađivanja zakonodavstva Republike Hrvatske s relevantnim zakonodavstvom Europske unije. Stoga je, u svibnju 2007. godine, stupio na snagu novi Zakon o hrani (NN 46/07). Novi Zakon sadrži odredbe preuzete iz Uredbe Vijeća (EZ-a) br. 510/2006 od 20. ožujka 2006. o zaštiti zemljopisnih oznaka i oznaka izvornosti poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda i Uredbe Vijeća (EZ) br. 509/2006 od 20. ožujka 2006. o poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima kao garantirano tradicionalnim specijalitetima koje se odnose na uvjete za stjecanje oznaka: tradicionalnog ugleda hrane, zemljopisnog podrijetla hrane i izvornosti hrane. Također, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva započelo je i s daljnjim usklađivanjem postojećih pravilnika iz 2005. godine, a ovaj posao planira se završiti do kraja ove godine.

Na ovaj način stvaraju se pretpostavke i uvjeti zaštite autohtonih proizvoda jednakovrijedni onima u zemljama članicama Europske unije. Prema novim propisima naši već zaštićeni autohtoni proizvodi trebaju obnoviti registraciju do kraja 2008. godine kako bi se nakon toga otvorila i mogućnost njihove zaštite na razini Europske unije. Važno je pri tome napomenuti da se ovo se ne odnosi na Dingač i Staru slavonsku šljivovicu ili Slavonku budući je njihova zaštita je regulirana posebnim propisima – Zakonom o vinu i Pravilnikom o označavanju vina oznakom zemljopisnog podrijetla (NN 7/05) te Pravilnikom o zaštiti i priznavanju oznaka jakih alkoholnih i aromatiziranih pića NN 20. iz veljače 2007. godine.

U Hrvatskoj, zbog klimatskih i zemljopisnih različitosti te bogate kulture i tradicije, postoji veliki broj proizvoda koje bi zbog tehnoloških, prehrambenih i organoleptičkih specifičnosti trebalo zaštititi kao autohtone oznakama tradicionalnog ugleda, zemljopisnog podrijetla ili izvornosti. Uz adekvatnu zaštitu i uspostavljanje sustava po uzoru na EU ti bi proizvodi trebali postati značajan izvozni brand posebice kroz turističku ponudu. Budući da zaštita autohtonih prehrambenih proizvoda u skladu s EU pravilima predstavlja vrlo zahtijevan i složen postupak za proizvođače, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva kroz različite projekte i programe podupire njihovu proizvodnju, zaštitu i marketing.

Tako MPŠVG sa GTZ –om (Njemačkim društvom za tehničku suradnju) provodi Projekt: “Poticanje gospodarstva i zapošljavanja u prehrambenom sektoru” koji obuhvaća aktivnosti vezano za udruge proizvođača autohtonih mesnih proizvoda, organizaciju raznih seminara s ciljem informiranja proizvođača o sustavu zaštite, savjeti proizvođačima vezano za izradu specifikacije, uspostava laboratorija. Također, provodi se i Program potpora certifikacijskim tijelima u postupku akreditacije prema kojem MPŠVG osigurava financijska sredstva kojima se sufinanciraju troškovi akreditacije kontrolnim tijelima koja provode kontrolu sukladnosti proizvoda s uvjetima navedenim u specifikaciji proizvoda. Specifikacija proizvoda je najvažniji dokument u postupku zaštite njihovog naziva jednom od oznaka. Proizvođači autohtonih proizvoda mogu koristiti i bespovratne potpore u okviru programa razvitka seoskog prostora koji se realizira temeljem natječaja koji provodi Ministarstvo. Isto tako, odobreni su u okviru Programa marketinške pripreme poljoprivredno – prehrambenih proizvoda i projekti kojima se financira izrada specifikacije proizvoda (potpora grupama – udruženjima proizvođača). Započela je i suradnja s Hrvatskim zavodom za poljoprivrednu savjetodavnu službu s ciljem edukacije poljoprivrednih savjetnika. Početkom listopada, u okviru Projekta s GTZ-om, održat će se seminari s ciljem upoznavanja djelatnika HZPSS i udruženja proizvođača sa načinima izrade specifikacije. Nakon toga, djelatnici savjetodavne službe na terenu bit će u mogućnosti pomoći proizvođačima oko izrade specifikacija i samog postupka zaštite. U tijeku je i realizacija Operativnog programa potpore proizvodnji slavonskog kulena koji je Vlada RH prihvatila u svibnju 2006. godine. Ovim programom potiče se proizvodnja „teških“ svinja namijenjenih proizvodnji kulena te ulaganja u objekte za proizvodnju slavonskog kulena.

Umjesto zaključka – zašto bi trebalo zaštititi nazive autohtonih prehrambenih proizvoda

Autohtoni prehrambeni proizvodi spadaju u višu cjenovnu kategoriju jer sadrže dodatnu vrijednost te na taj način pridonose povećanju dohotka njihovih proizvođača. Njihova zaštita pirodnosi stvaranju identiteta i prepoznatljivosti regije ili zemlje iz koje potječu (ambasadori zemlje). Zaštita omogućuje podizanje i postizanje stalne kakvoće (kvalitete) takvih proizvoda, pravo uporabe zaštićene oznake pripada svim proizvođačima i/ili prerađivačima koji proizvode sukladno specifikaciji. Proizvodi sa jednom od zaštićenih oznaka zaštićeni su od svake zlouporabe, oponašanja ili uporabe od strane neovlaštenih korisnika tih oznaka. Ovaj sustav potiče i proizvođače takvih proizvoda na udruživanje i zajednički nastup na tržištu, a nakon provedenog postupka zaštite na nacionalnoj razini postoji i mogućnost zaštite tih proizvoda na razini Europske unije i prije stupanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo.

Oznake izvornosti i oznake zemljopisnog podrijetla

Područje oznake izvornosti i oznake zemljopisnog podrijetla detaljno je uređeno Pravilnikom o oznakama izvornosti i oznakama zemljopisnog podrijetla hrane (NN br. 80/05, 11/07) koji je donesen 2005. godine na temelju starog Zakona o hrani (NN br. 117/03, 130/03, 48/04, 85/06).
Pravilnik definira uvjete za registraciju oznake izvornosti i oznake zemljopisnog podrijetla te uporabu istih, vođenje Registra oznaka izvornosti, Registra oznaka zemljopisnog podrijetla te vođenje pripadajućih Upisnika korisnika registriranih oznaka kao i sustav utvrđivanja sukladnosti. Prehrambeni proizvodi koji se odlikuje posebnim karakteristikama koje proizlaze iz vrijednosti njihovih sastojaka, načina proizvodnje i prerade te podneblja iz kojega dolaze imaju veću vrijednost za same potrošače te je vrlo važno da isti budu i prepoznatljivi na tržištu. Stoga je navedenim Pravilnikom određeno da svaki proizvod koji nosi oznaku izvornosti ili oznaku zemljopisnog podrijetla jasno na deklaraciji ima navod „OZNAKA IZVORNOSTI“ odnosno „OZNAKA ZEMLJOPISNOG PODRIJETLA“.

Predmetnim Pravilnikom definiran je i sustav kontrole kojoj je cilj provjeravati da li prehrambeni proizvod koji nosi oznaku izvornosti odnosno oznaku zemljopisnog podrijetla odgovara specifičnim postupcima u proizvodnji, preradi i pripremi proizvoda za tržište, fizičkim, kemijskim, mikrobiološkim i/ili organoleptičkim obilježjima koje taj isti karakteriziraju, a koji su navedeni u specifikaciji.

Pravilnik se primjenjuje na sve poljoprivredne i prehrambene proizvode namijenjene konzumaciji od strane ljudi, izuzev na prirodne mineralne i izvorske vode, jaka alkoholna pića, vina, voćna vina i dr. proizvode od grožđa i vina, osim vinskog octa. Zaštita podrijetla naziva ili priznavanje ovih proizvoda regulirana je posebnim propisima koji se odnose na vina, jaka alkoholna pića i prirodne mineralne i izvorske vode.

Poljoprivredni i prehrambeni proizvodi čiji nazivi mogu biti registrirani kao jedna od oznaka svrstani su u sljedeće kategorije:

1. Svježe meso i jestive iznutrice;
2. Mesni proizvodi (kuhani, soljeni, dimljeni, i dr.);
3. Sirevi;
4. Drugi proizvodi životinjskog podrijetla (jaja, med, mliječni proizvodi osim maslaca);
5. Ulja i masti, maslinovo ulje (maslac, margarin, ulja, i dr.);
6. Voće, povrće, žitarice, prerađene ili neprerađene;
7. Svježa riba, mekušci, rakovi, školjke i njihovi proizvodi;
8. Pivo;
9. Pića proizvedena od biljnih ekstrakata;
10. Kruh, pecivo, kolači, slastice, keksi i drugi pekarski proizvodi;
11. Masline;
12. Ostali prehrambeni proizvodi koji ne spadaju niti u jednu gore navedenu kategoriju (npr. vinski i drugi ocat, začini….i sl.)

Što se štiti, odnosno registrira?

Pravilnik daje temelj za zaštitu, odnosno registraciju naziva prehrambenih proizvoda kao oznaku izvornosti ili oznaku zemljopisnog podrijetla, onih prehrambenih proizvoda koji se odlikuju posebnim karakteristikama.

“Oznaka izvornosti” je naziv regije, određenog mjesta ili, u iznimnim slučajevima, zemlje, koji se rabi za označavanje prehrambenog proizvoda:
– koji potječe iz te regije, odnosno iz tog mjesta ili iz te zemlje, i
– čija kakvoća ili karakteristike, u bitnom ili isključivo, nastaju pod utjecajem posebnih prirodnih i ljudskih čimbenika određene zemljopisne sredine i njegova se proizvodnja, prerada i priprema u cijelosti odvija u tom zemljopisnom području.

“Oznaka zemljopisnog podrijetla” je naziv regije, određenog mjesta ili, u iznimnim slučajevima, zemlje, koje se rabi za označavanje prehrambenog proizvoda:

– koji potječe iz te regije, odnosno iz tog mjesta ili iz te zemlje, te
– koji ima specifičnu kakvoću, ugled ili drugo obilježje koje se pripisuje njegovom zemljopisnom podrijetlu i njegova se proizvodnja i/ili prerada i/ili priprema odvija u tom zemljopisnom području.

Iz navedenih definicija vidljivo je da oznake uvijek moraju zadovoljiti uvjet povezanosti sa zemljopisnim područjem te stvarnu fizičku povezanost. Kakva je i kojeg obima ta veza, ovisi o samoj oznaci koja se želi registrirati. Naime, oznaka izvornosti se po intenzitetu povezanosti razlikuje od oznake zemljopisnog podrijetla. Kod oznake izvornosti su kakvoća, odnosno svojstva proizvoda uglavnom ili isključivo određena zemljopisnim područjem. Stoga je preduvjet da se proizvodnja i priprema i prerada odvijaju u definiranom zemljopisnom području. Oznaka izvornosti se prema tome može registrirati samo za proizvode koji se doista i proizvode u navedenom zemljopisnom području. Kod oznake zemljopisnog podrijetla se zahtijeva da određena kakvoća, ugled ili neko drugo svojstvo proizlaze iz zemljopisnog područja. Stoga se u ograničenom području mora odvijati samo proizvodnja ili prerada ili priprema, odnosno ona faza koja je presudna za svojstva finalnog proizvoda.

Što se ne može registrirati

Ne može se registrirati naziv koji je postao generički, odnosno naziv koji je, iako se odnosi na određeno mjesto ili na određenu regiju u kojoj je prehrambeni proizvod izvorno proizveden ili stavljen na tržište, postao uobičajen naziv za taj proizvod.
Osim toga, ne može se registrirati naziv kao oznaka izvornosti ili oznaka zemljopisnog podrijetla u slučaju kad je jednak s nazivom biljne vrste ili životinjske pasmine te uslijed toga može dovesti javnost i potrošače u zabludu o stvarnom podrijetlu prehrambenog proizvoda.

Također, naziv ne smije biti takav da javnost i potrošača dovede u zabludu u pogledu registriranih žigova koji su već duže vrijeme na tržištu i imaju reputaciju i prepoznatljivost.

Tko može podnijeti zahtjev za registraciju?

Zahtjev za registraciju oznake izvornosti ili oznake zemljopisnog podrijetla za pojedini prehrambeni proizvod može podnijeti grupa proizvođača i/ili prerađivača toga proizvoda.

Pod pojmom “grupa” podrazumijeva se svako udruženje proizvođača i/ili prerađivača određenog prehrambenog proizvoda, bez obzira na pravni status koji to udruženje ima.
Naime, nije važno kakav pravni status ima udruženje, odnosno da li je to udruga sukladno Zakonu o udrugama NN br. 70/97, 80/01), ortakluk sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN br. 35/05), zadruga sukladno Zakonu o zadrugama (NN br. 36/95, 67/01, 12/02), gospodarsko interesno udruženje sukladno Zakonu o trgovačkim društvima (NN br. 111/93, 34/99) i dr.

Postoje i iznimni i vrlo rijetki slučajevi kada pravne ili fizičke osobe mogu podnijeti zahtjev za registraciju oznake izvornosti ili oznake zemljopisnog podrijetla. To je moguće samo u slučajevima ako:

– je u vrijeme podnošenja zahtjeva, podnositelj jedini proizvođač, odnosno prerađivač prehrambenog proizvoda za koji zahtjeva registraciju oznake izvornosti ili oznake zemljopisnog podrijetla u određenom zemljopisnom području;
– jedini on rabi izvorne i nepromjenjive lokalne postupke;
– zemljopisno područje ima svojstva koja se znatno razlikuju od svojstava susjednih područja i/ili ako se svojstva prehrambenog proizvoda razlikuju.
Važno je spomenuti da je ovdje stvarno riječ o vrlo rijetkim slučajevima. Naime, oznake izvornosti odnosno zemljopisnog podrijetla su oznake na koje nitko nema ekskluzivno pravo već je to pravo svih proizvođača koji proizvode prehrambeni proizvod sukladno specifikaciji. Takve oznake nerijetko u sastavu svoga naziva imaju i zemljopisni pojam određenog područja te iz tog razloga takav naziv ne može biti ekskluzivno pravo pojedinca.

Postupak registracije

Nadležno tijelo za registraciju oznaka izvornosti i oznaka zemljopisnog podrijetla hrane je Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva. Postupak za registraciju oznake izvornosti i oznake zemljopisnog podrijetla prehrambenog proizvoda pokreće grupa proizvođača i/ili prerađivača zahtjevom koji podnose Ministarstvu. Pri Ministarstvu je osnovano Povjerenstvo za registraciju oznaka izvornosti i oznaka zemljopisnog podrijetla prehrambenih proizvoda koje provodi postupak registracije oznaka.

Postupak za registraciju oznake izvornosti, odnosno oznake zemljopisnog podrijetla na nacionalnom nivou može se u grubo podijeliti u dva dijela:

Prvi dio postupka obuhvaća formiranje udruženja i izradu specifikacije te utvrđivanje sukladnosti s navedenim uvjetima u specifikaciji prehrambenog proizvoda, što su zapravo preduvjeti za pokretanje postupka registracije.

Drugi dio je službeno pokretanje i vođenje postupka za registraciju pri Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva.

Preduvjeti za pokretanje postupka registracije

Formiranje udruženja i izrada specifikacije

Kao što je već spomenuto prvi korak je osnivanje udruženja proizvođača i/ili prerađivača koji se bave proizvodnjom prehrambenog proizvoda za koji se želi zatražit registracija jedne od oznaka, naravno ukoliko udruženje već nije formirano. Budući da je riječ zapravo o jednom zajedničkom projektu (poslu), nužno je uključiti sve zainteresirane strane koje sudjeluju u proizvodnom lancu od sirovine do finalnog proizvoda, odnosno sve one koji su na bilo koji način povezani s tim prehrambenim proizvodom iako oni možda neće biti izravni korisnici oznake. To mogu primjerice biti poljoprivrednici, prerađivačke industrije, manji proizvođači ili prerađivači, obiteljska poljoprivredna gospodarstva, trgovci i dr.

Nakon što je formirano udruženje kojemu je jedan od ciljeva registracija oznake izvornosti ili oznake zemljopisnog podrijetla, započinje se s izradom specifikacije. Prije nego se krene u izradu specifikacije udruženje mora odlučiti koju oznaku žele registrirati: oznaku izvornosti ili oznaku zemljopisnog podrijetla. Prilikom donošenje takve odluke potrebno je uzeti u obzir nekoliko čimbenika.

Kao prvo da li se u definiranom zemljopisnom području uopće može odvijati proizvodnja, prerada i priprema. Najbolji i nama najbliži primjeri oznaka izvornosti koje su registrirane na razini Europske unije su Prosciutto Toscano i Prosciutto di Parma. Budući da se u Toskani proizvodi meso koje se zatim prerađuje u pršut, Prosciutto Toscano se mogao registrirati kao oznaka izvornosti. To isto vrijedi i za Prosciutto di Parma.

Međutim, u slučaju Nürnberger Lebkuchen (Nirnberški medenjaci) nije se mogla tražiti registracija oznake izvornosti, budući je riječ o kolačima koji u sebi sadrže kandirane naranče, limune, bademe i mnoge druge začine koji ne mogu biti podrijetlom iz Nürnberga. Zbog toga je taj naziv registriran na razini Europske unije oznakom zemljopisnog podrijetla.

Drugi vrlo važan čimbenik je osiguranje sirovine. Ukoliko se procijeni da se na definiranom zemljopisnom području neće moći proizvesti dostatna količina sirovine postojane kakvoće nije preporučljivo zatražiti registraciju oznake izvornosti, već je bolje zatražiti registraciju oznake zemljopisnog podrijetla. Takav primjer je Schwarzwälder Schinken (Šunka iz Schwarzwalda) naziv koji je na razini Europske unije registriran kao oznaka zemljopisnog podrijetla. Naime, u Schwarzwaldu se uzgajaju svinje u svrhu proizvodnje šunke, ali riječ je o količinama koje nisu dostatne da bi se zadovoljila potražnja za tim proizvodom i iz tog razloga naziv nije registriran kao oznaka izvornosti. Budući da se radi o oznaci zemljopisnog podrijetla proizvođačima je dopušteno nabavljati svinje iz drugih njemačkih, odnosno europskih regija što u slučaju da je riječ o oznaci izvornosti ne bi bilo moguće.

Na kraju, budući da bi motivi za registraciju pored neograničene zaštite, u prvom redu trebali biti bolji izgledi za plasman dotičnog proizvoda, posebice bi se trebalo uzeti u obzir očekivanja potrošača.

Je li potrošaču važno dobiti proizvod s oznakom izvornosti? Da li potrošač prilikom izbora proizvoda polazi od toga da se proizvod proizvodi, prerađuje i priprema u istoj regiji? Što očekuje potrošač kada čuje primjerice Mortadela Bologna? Da li smatra da je to proizvod koji je proizveden, prerađen i pripremljen u Bologni? Najčešće da. Međutim, Mortadela Bologna je registrirana kao oznaka zemljopisnog podrijetla na razini Europske unije i nije nužno da se sve faze proizvodnje odvijaju na definiranom zemljopisnom području. Stoga je vrlo važno prije odlučivanja koja će se oznaka registrirati (oznaka izvornosti ili oznaka zemljopisnog podrijetla) uzeti u obzir mišljenje potrošača o nazivu prehrambenog proizvoda i što zaključuju o podrijetlu istoga.

Kada su uzeti u obzir svi navedeni čimbenici i odlučeno je koja se oznaka želi registrirati sukladno odluci može se pristupiti izradi specifikacije.

Specifikacija je najvažniji prilog zahtjeva za registraciju, no ona je i glavni dio zahtjeva te bi se stoga trebala izraditi s velikom pozornošću. Ona nije samo odlučujuća za uspjeh zahtjeva, već služi i kao osnova za izradu Plana kontrole po kojem se provodi daljnja kontrola. Vrlo je važno da u izradu specifikacije budu uključeni svi sudionici proizvodnog lanca radi definiranja i postavljanja uvjeta važnih za proizvodnju prehrambenog proizvoda. Također, vrlo je važno spomenuti da proizvođači i/ili prerađivači sami definiraju, odnosno određuju i postavljaju pravila u specifikaciji jer oni najbolje poznaju svoj proizvod.

Specifikacija prehrambenog proizvoda mora sadržavati:

a) naziv prehrambenog proizvoda uključujući oznaku izvornosti ili oznaku zemljopisnog podrijetla;
b) opis prehrambenog proizvoda uključujući i opis sirovine u smislu osnovnih fizikalnih, kemijskih, mikrobioloških odnosno organoleptičkih karakteristika;
c) razgraničavanje zemljopisnog područja proizvodnje odnosno prerade;
d) dokumentaciju koja dokazuje da prehrambeni proizvod potječe iz tog zemljopisnog područja;
e) dokumentaciju koja dokazuje neposrednu povezanost prehrambenog proizvoda s tim zemljopisnim područjem ili zemljopisnim podrijetlom;
f) opis postupka dobivanja prehrambenog proizvoda te ako je potrebno i opis autentičnih i stalnih lokalnih metoda, kao i informacije koje se tiču pakiranja, ako udruženje koje podnosi zahtjev utvrdi i opravda da se pakiranje mora provoditi u ograničenom zemljopisnom području kako bi se osigurala kakvoća, sljedivost ili kontrola;
g) podatke o certifikacijskom tijelu kojega je podnositelj zahtjeva izabrao i koje je dalo svoju suglasnost da će provoditi postupak utvrđivanja sukladnosti i kontrolu;
h) posebne pojedinosti u vezi označavanja prehrambenog proizvoda koji se odnose na oznaku izvornosti ili oznaku zemljopisnog podrijetla, koja god da je primjenjiva, ili odgovarajuće tradicionalne nacionalne oznake;
i) izjavu o sukladnosti s odredbama propisa koji se odnose na hranu.

Detaljnije tumačenje specifikacije može se naći u Vodiču za registraciju oznaka izvornosti i oznaka zemljopisnog podrijetla hrane koji se može naći na web stranici Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva.

Utvrđivanje sukladnosti s uvjetima navedenim u specifikaciji prehrambenog proizvoda

Tijekom izrade specifikacije udruženje treba izabrati jedno od ovlaštenih certifikacijskih tijela za provođenje sustava utvrđivanja sukladnosti sa specifikacijom i kontrolu. Nakon što je zgotovljena specifikacija za prehrambeni proizvod čiji se naziv želi registrirati, podnosi se zahtjev za utvrđivanje sukladnosti tom odabranom certifikacijskom tijelu. Popis ovlaštenih certifikacijskih tijela objavljuje se u Narodnim novinama ali isto tako može se naći i na web stranici Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva.

Zahtjev mora sadržavati:

– podatke o podnositelju zahtjeva odnosno udruženju te o svakom njezinom pojedinom članu, koji je proizvođač odnosno prerađivač prehrambenog proizvoda za koji se traži oznaka;
– naziv prehrambenog proizvoda uključujući i naziv oznake koja se želi registrirati;
– kompletnu specifikaciju prehrambenog proizvoda;
– dokaze o udovoljavanju svim općim ili specifičnim uvjetima higijene u proizvodnji i preradi prehrambenog proizvoda;
– opis unutarnje kontrole te način vođenja dokumentacije proizvodnje.

Kad ovlašteno certifikacijsko tijelo zaprimi zahtjev za utvrđivanje sukladnosti ono napravi upute za provođenje prve kontrole te istu i provede. Nakon provedene prve kontrole ovlašteno certifikacijsko tijelo sastavlja zapisnik koji dostavlja proizvođaču odnosno prerađivaču. U slučaju da se tijekom prve kontrole utvrde nedostaci isti će biti navedeni u zapisniku i tražit će se njihovo uklanjanje. Nakon što uočeni nedostaci budu uklonjeni i na temelju rezultata laboratorijskih analiza certifikacijsko tijelo izradit će završno izvješće.

Ukoliko je završno izvješće pozitivno, certifikacijsko tijelo izdaje proizvođaču, odnosno prerađivaču potvrdu sukladnosti.

Kao što je razvidno, spomenuti postupak utvrđivanja sukladnosti s uvjetima navedenim u specifikaciji prehrambenog proizvoda provodi se kako prije pokretanja postupka registracije oznake izvornosti odnosno oznake zemljopisnog podrijetla tako i za vrijeme trajanja registracije oznake.

Nakon što je izrađena specifikacija te dobivena potvrda o sukladnosti, ostvareni su preduvjeti za pokretanje postupka registracije. Postupak za registraciju pokreće se podnošenjem zahtjeva Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva.

U idućem broju. Službeno pokretanje i provođenje postupka za registraciju oznake izvornosti ili oznake zemljopisnog podrijetla pri Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva.

Priznavanje posebnih svojstava hrane i dodjela oznake „tradicionalni ugled“

“Politiku kvalitete (Quality Policy)“ Europske unije predstavljaju tri stupa: ekološka proizvodnja prema Uredbi (EEZ) br. 2092/1991, oznake izvornosti i oznake zemljopisnog podrijetla prema Uredbi (EEZ) br. 510/2006 te posebna svojstva prema Uredbi (EEZ) br. 509/2006. Budući da je u dosadašnjim prilozima bilo riječi uglavnom o oznakama izvornosti i oznakama zemljopisnog podrijetla u ovom broju reći ćemo nešto više o trećem stupu „Politike kvalitete“, odnosno o sustavu za zaštitu proizvoda sa posebnim svojstvima koja proizlaze iz tradicionalnog načina njihove proizvodnje ili imaju tzv. tradicionalni karakter. Ovo područje politike kvalitete u EU bilo je do 2006. godine definirano Uredbom Vijeća (EEZ) 2082/92 od 14. srpnja 1992. o potvrdama o osobitim svojstvima poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Međutim, ova Uredba 2082/92 je u 2006. godini zamijenjena s Uredbom Vijeća (EZ-a) br. 509/2006 od 20. ožujka 2006. o poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima kao garantirano tradicionalnim specijalitetima. Temeljem navedenih propisa trenutno je na razini Europske unije zaštićeno 16 naziva poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda oznakom tradicionalnog ugleda (Traditional Speciality Guaranteed – TSG). Također, trenutno je na razini EU podneseno 33 zahtjeva za registraciju oznake TSG sukladno Uredbi 509/2006 i među tim podnesenim zahtjevima pet ih dolazi iz Republike Slovenije.

Uredba Vijeća (EZ-a) br. 509/2006 definira načine i uvjete za priznavanje posebnih svojstava i dodjelu oznake TSG, definira što se podrazumijeva pod posebnim svojstvima i tradicionalnošću, definira zahtjeve u odnosu na proizvod i naziv, sadržaj zahtjeva i specifikacije proizvoda, obim zaštite te sustav utvrđivanja sukladnosti i kontrolu.
Ovaj sustav zaštite identičan je sustavu zaštite oznaka izvornosti i oznaka zemljopisnog podrijetla hrane. Međutim, poljoprivredni i prehrambeni proizvodi koji ulaze u ovaj sustav zaštite također se odlikuju posebnim svojstvima koja ih znatno razlikuju u odnosu na ostale proizvode iste kategorije ali ta posebnost ne smije biti uzrokovana zemljopisnim područjem, odnosno zemljopisnim podrijetlom. Jednostavnije rečeno, ovi proizvodi se moraju moći proizvoditi u bilo kojem kraju zemlje iz koje dolaze, Europe ili svijeta. Posebnost ovim poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima daje način proizvodnje u kojem se koriste tradicionalne sirovine, ili tradicionalni sastav, ili tradicionalni način proizvodnje i/ili prerade.

U Republici Hrvatskoj ove oznake po prvi puta uvedene su starim Zakonom o hrani (NN br. 117/03, 130/03, 48/04) koji je donesen u srpnju 2003. godine. Spomenutim Zakonom definirane su glavne odredbe za oznake „tradicionalni ugled“ koje se dodjeljuju prehrambenim proizvodima koji se odlikuju posebnim svojstvima, a koja ih znatno razlikuju od proizvoda iste kategorije. Ovo područje detaljno je definirano Pravilnikom o priznavanju posebnih svojstava hrane i dodjeli oznake „tradicionalni ugled“ (NN br. 127/05). Navedeni Pravilnik u najvećem dijelu usklađen je s Uredbom Vijeća (EEZ) 2082/92 koja je u vrijeme izrade Pravilnika bila na snazi u Europskoj uniji. Kao što je već spomenuto Uredba 2082/92 više nije na snazi i zamijenjena je s novom Uredbom 509/2006 te se stoga krenulo s daljnjim usklađivanjem. Tako je novim Zakonom o hrani (NN br. 46/07) preuzeto veći dio odredbi iz nove Uredbe. Također, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva započelo je s daljnjim usklađivanjem postojećeg Pravilnika, a ovaj posao planira se završiti do kraja ove godine.

Nova Uredba ne donosi neke velike promjene u samom uređenju navedenoga područja, osim što na bolji i jasniji način to područje uređuje. Bitna razlika u odnosu na prijašnju Uredbu kojom je bilo uređeno spomenuto područje je mogućnost trećih zemalja da zaštite svoje prehrambene i poljoprivredne proizvode na razini Europske unije, a u slučaju kada su te oznake zaštićene i u njihovim zemljama. Također nova Uredba definira i pojam „tradicionalno“ koji označava dokazano postojanje kroz vremensko razdoblje koje pokazuje prenošenje s generacije na generaciju; ovo vremensko razdoblje je razdoblje koje se općenito pripisuje jednoj ljudskoj generaciji, a to je najmanje 25 godina. Slijedom navedenoga, razvidno je da daljnje usklađivanje Pravilnika s novom Uredbom neće donijeti neke značajnije promjene.

Pravilnik o priznavanju posebnih svojstava hrane i dodjeli oznake „tradicionalni ugled“ (NN br. 127/05)

Pravilnik definira uvjete i postupak za priznavanje posebnih svojstava te dodjelu oznake „tradicionalni ugled“, Upisnik prehrambenih proizvoda koji nose oznaku „tradicionalni ugled“, te sustav utvrđivanja sukladnosti proizvodnje, prerade i samog prehrambenog proizvoda sa specifikacijom kao i kontrolu prehrambenih proizvoda koji nose oznaku „tradicionalni ugled“.

Pravilnik se primjenjuje na sve poljoprivredne i prehrambene proizvode namijenjene konzumaciji od strane ljudi, a ne primjenjuje se na poljoprivredne proizvode koji nisu namijenjeni konzumaciji.

Dakle, kada imamo prehrambeni proizvod koji se tradicionalno proizvodi najmanje jednu ljudsku generaciju, a poseban je u odnosu na slične proizvode iste kategorije, možemo razmišljati o tome da taj proizvod uvedemo u ovaj sustav zaštite. U smislu posebnosti podrazumijeva se jedno ili više svojstava toga proizvoda koja ga jasno razlikuju od drugih sličnih proizvoda. Kao što je već prije spomenuto, posebnost tom proizvodu daje način proizvodnje u kojem se koriste tradicionalne sirovine, ili tradicionalni sastav, ili tradicionalni način proizvodnje i/ili prerade. Posebna svojstva ne mogu se ograničiti na kvalitativni ili kvantitativni sastav ili na metodu proizvodnje koja je uređena posebnim propisom, odnosno pravilnicima o temeljnjim zahtjevima kakvoće. Također, postoje još neki zahtjevi u odnosu na proizvod i naziv; naziv mora biti poseban sam po sebi ili mora izražavati posebna svojstva toga proizvoda. Naime, ne može se registrirati naziv koji izražava posebna svojstva ako se to odnosi samo na tvrdnje o općenitom svojstvu proizvoda, a koje se koriste za više proizvoda, ili na one predviđene posebnim propisima. Isto tako ne može se registrirati naziv u slučaju da dovodi u zabludu potrošača, osobito ako se odnosi na prepoznatljiva svojstva proizvoda ili ne udovoljava specifikaciji ili očekivanjima istih glede svojstava proizvoda. Također, važno je spomenuti da se naziv koji se želi registrirati može „rezervirati“ isključivo za one proizvode koji se proizvode sukladno uvjetima navedenim u specifikaciji. Ukoliko se želi naziv rezervirati tada to mora zatražiti udruženje koje podnosi zahtjev za priznavanje posebnih svojstava i dodjelu oznake „tradicionalni ugled“. Naziv će biti rezerviran samo za proizvode koji se proizvode sukladno uvjetima specifikacije i ukoliko se u postupku prigovora ne dokaže da je takva rezervacija naziva nezakonita, prepoznatljiva i ekonomski važna za slične proizvode. Primjerice Italija je pokušala na taj način zaštititi naziv Mozzarela, ali nije uspjela jer je Europska Komisija odbila takav zahtjev od strane udruženja iz razloga što je taj naziv bio već prepoznatljiv i ekonomski važan za slične proizvode, tako da danas imamo u Njemačkoj veliku proizvodnju sira Mozzarela na industrijski način, bez prekida u procesu proizvodnje i takav sir se na tržištu nalazi pod nazivom Mozzarela (sam bez ikakvih drugih navoda). Italija koja proizvodi Mozzarelu na tradicionalan način uz odležavanje potrebno za prirodno zrenje, svoju Mozzarelu stavlja na tržište pod nazivom „Mozzarela proizvedena na tradicionalni način“ – TSG. Znači taj se naziv nije mogao rezervirati i isključivo koristiti na proizvodima koji se proizvode sukladno specifikaciji. Međutim, tu još moramo spomenuti da je isto tako Italija registrirala i naziv „Mozzarella di Bufala Campana“ –PDO, odnosno kao oznaku izvornosti.

Ukoliko prehrambeni proizvod zadovoljava sve uvjete koji su do sada spomenuti i ukoliko se želi registrirati naziv toga proizvoda kao oznaka „tradicionalni ugled“ potrebno je izraditi specifikaciju za taj proizvod kako bi se mogao pokrenuti službeni postupak priznavanja posebnih svojstava i dodjele oznake „tradicionalni ugled“. Specifikacija proizvoda u slučaju registracije oznake „tradicionalni ugled“ je znatno jednostavnija u odnosu na specifikaciju koju je potrebno izraditi za registraciju oznake izvornosti i oznake zemljopisnog podrijetla.

Specifikacija proizvoda za registraciju oznake „tradicionalni ugled“ mora sadržavati naziv prehrambenog proizvoda koji se želi registrirati, opis metode proizvodnje, uključujući prirodu i svojstva sirovine i/ili korištene sastojke i/ili metodu pripreme prehrambenog proizvoda, pozivajući se na njegova osobita svojstva; svojstva koja omogućavaju procjenu tradicionalnog karaktera. Također, specifikacija proizvoda mora sadržavati opis svojstava prehrambenog proizvoda koji uključuje njegova glavna fizikalna, kemijska, mikrobiološka i/ili organoleptička svojstva koja su u svezi s osobitim svojstvima te minimalne zahtjeve i načine kontrole kojoj se osobita svojstva podvrgavaju.

Kada je izrađena specifikacija proizvoda tada se može pokrenuti službeni postupak. U slučaju ovih oznaka taj postupak je identičan kao za oznake izvornosti, odnosno oznake zemljopisnog podrijetla. Postupak za priznavanje posebnih svojstava i dodjelu oznake »tradicionalni ugled« pokreće se podnošenjem zahtjeva Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva. Postupak u Ministarstvu provodi Povjerenstvo za dodjelu oznake »tradicionalni ugled« osnovano od strane ministra. Povjerenstvo je sastavljeno od stalnih članova od kojih je najmanje jedan prehrambeni tehnolog, jedan agronom i jedan pravnik iz Ministarstva te članova koji se mijenjaju ovisno o kategoriji prehrambenog proizvoda za koji se traži priznavanje posebnih svojstava i dodjela oznake »tradicionalni ugled«.

Zahtjev za priznavanje posebnih svojstava i dodjelu oznake „tradicionalni ugled“ može podnijeti udruženje proizvođača i/ili prerađivača koji se bave tim proizvodom. Pravilnik ovo pravo daje i svakom pojedinom proizvođaču i prerađivaču ali važno je naglasiti da relevantni propisi EU ne ostavljaju ovu mogućnost. Stoga, ukoliko se želi ista zaštita ostvariti i na razini EU treba imati u vidu da zahtjev za zaštitu na razini EU može podnijeti isključivo udruženje proizvođača i/ili prerađivača.

Zahtjev sadrži:

– podatke o podnositelju zahtjeva odnosno udruženju, te o svakom njezinom pojedinom članu, koji je proizvođač odnosno prerađivač prehrambenog proizvoda za koji se traži oznaka;
– statut udruženja;
– specifikaciju prehrambenog proizvoda;
– dokaz o udovoljavanju uvjetima navedenim u specifikaciji;
– izjavu o sukladnosti s odredbama propisa koji se odnose na prehrambeni proizvod;
– punomoć, ako podnositelja zastupa ovlašteni zastupnik ili punomoćnik;
– potpis podnositelja zahtjeva, zastupnika odnosno punomoćnika.

Navedeni podaci i dokumentacija prilažu se uz ispunjeni i potpisani Obrazac za priznavanje posebnih svojstava hrane i dodjelu oznake „tradicionalni ugled“ koji se nalazi u Prilogu II. predmetnog Pravilnika.

U Obrascu je potrebno napisati naziv prehrambenog proizvoda za koji se traži oznaka. Također, u Obrazac se upisuju podaci o podnositelju zahtjeva. U slučaju udruženja upisuju se i podaci svih članova tog udruženja koji su proizvođači odnosno prerađivači tog prehrambenog proizvoda, a koji udovoljavaju uvjetima navedenim u specifikaciji i koji žele koristiti oznaku. Naime, udruženje može zastupati i ovlašteni zastupnik ili punomoćnik i u tom slučaju moraju biti navedeni i njegovi podaci koji se također, upisuju u spomenuti Obrazac.

Također uz Obrazac potrebno je priložiti statut udruženja, specifikaciju proizvoda, dokaz o udovoljavanju uvjeta navedenih u specifikaciji, izjavu o sukladnosti s odredbama propisa koji se odnose na hranu, punomoć ako podnositelja zahtjeva zastupa ovlašteni zastupnik ili punomoćnik.

Navedeni Obrazac mora biti potpisan od strane ovlaštenog predstavnika udruženja koje podnosi zahtjev za registraciju i u tom slučaju se podrazumijeva da su svi članovi navedeni u Obrascu suglasni po pitanju oznake i registracije iste.

Kada se zahtjev za priznavanje posebnih svojstava i dodjelu oznake „tradicionalni ugled“ podnese Ministarstvu, Povjerenstvo utvrđuje potpunost istoga u roku od 30 dana od dana zaprimanja zahtjeva. Ukoliko je zahtjev nepotpun, podnositelj zahtjeva se poziva da u roku od 30 dana ukloni uočene nedostatke. Ako podnositelj zahtjeva ne ukloni uočene nedostatke u predviđenom roku, Povjerenstvo predlaže ministru odbacivanje zahtjeva. Ukoliko je zahtjev potpun, glavne točke istoga objavljuju se u Narodnim novinama, te svaka fizička ili pravna osoba može u svezi određenog zahtjeva uložiti prigovor. Prigovor na objavljeni zahtjev može se podnijeti u roku od tri mjeseca računajući od dana objave glavnih točaka zahtjeva u Narodnim novinama i taj se rok ne može produžiti. Uz prigovor je potrebno priložiti dokaze o razlozima zbog kojih se ulaže prigovor. Povjerenstvo rješava o prigovoru. U slučaju da Povjerenstvo utvrdi da prigovor ne ispunjava formalne uvjete, odnosno da nije podnesen u predviđenom roku ili nisu priloženi dokazi o razlozima zbog kojih se ulaže prigovor, tada se prigovor odbacuje i obavještava se podnositelj zahtjeva i podnositelj prigovora te se postupak nastavlja. Ako prigovor ispunjava formalne uvjete, Povjerenstvo dostavlja prigovor s priloženim dokazima podnositelju zahtjeva i poziva ga da u roku od 30 dana dostavi pisano očitovanje o prigovoru. Rok za očitovanje na prigovor može se na traženje podnositelja zahtjeva i iz opravdanih razloga produžiti za još najviše 30 dana. Ako podnositelj zahtjeva u propisanom roku ne dostavi očitovanje na prigovor, donosi se rješenje o odbijanju zahtjeva. Ako se podnositelj zahtjeva očituje na podneseni prigovor, Povjerenstvo ispituje osnovanost prigovora u okviru razloga zbog kojih je podnesen. U svrhu razmatranja prigovora, Povjerenstvo može zatražiti sastanak sa svim zainteresiranim stranama (osim podnositelja zahtjeva i podnositelja prigovora, na sastanak može pozvati i sve ostale proizvođače i/ili prerađivače koji imaju legitiman interes u svezi tog prehrambenog proizvoda) radi postizanja dogovora.
Ministar donosi rješenje o odbijanju zahtjeva ako Povjerenstvo utvrdi da je prigovor osnovan i o tome se obavještava podnositelj zahtjeva i podnositelj prigovora. Ako Povjerenstvo utvrdi da je prigovor neosnovan, ministar donosi rješenje o odbijanju prigovora i o tome obavještava podnositelja zahtjeva i podnositelja prigovora.

Na temelju provedenog postupka za priznavanje posebnih svojstava i dodjelu oznake „tradicionalni ugled“ i prijedloga Povjerenstva, ministar donosi rješenje o upisu u Upisnik prehrambenih proizvoda koji nose oznaku „tradicionalni ugled“.

Kada je oznaka registrirana, pravo uporabe iste pripada svim proizvođačima i/ili prerađivačima prehrambenog proizvoda dok za to udovoljavaju uvjetima koji su određeni Pravilnikom, a poglavito uvjetima navedenim u specifikaciji prehrambenog proizvoda. Svaki korisnik registrirane oznake „tradicionalni ugled“ mora odabrati ovlašteno certifikacijsko tijelo koje će provoditi postupak utvrđivanja sukladnosti i kontrole.

Proizvođač odnosno prerađivač koji po prvi puta nakon priznavanja posebnih svojstava i dodijele oznake »tradicionalni ugled«, želi koristiti istu, dužan je o tome obavijestiti Ministarstvo i ući u sustav utvrđivanja sukladnosti i kontrole koji provodi ovlašteno certifikacijsko tijelo.

Zaključak

S obzirom na velike i značajne izazove koji čekaju Republiku Hrvatsku na europskom i svjetskom tržištu, svjesni smo činjenice da ne možemo konkurirati količinama ali zbog posebnosti zemljopisnog položaja i prirodnih mogućnosti te vrlo bogate tradicije možemo vrlo uspješno konkurirati, raznovrsnošću i ponudom domaćih autohtonih prehrambenih proizvoda i specifičnim tradicionalnim specijalitetima. Također, ne smijemo zaboraviti i činjenicu da potrošači sve više preferiraju ovakve proizvode i spremni su za njih izdvojiti veću cijenu. Osim toga, poticanjem i vraćanjem na proizvodnju tradicionalnih autohtonih prehrambenih proizvoda, odnosno proizvoda koji imaju određene posebne osobine može se značajno doprinijeti ruralnom gospodarstvu, posebno područjima s manjim mogućnostima ili u udaljenijim ruralnim područjima. Ovakav pristup u konačnici može imati i učinka na poboljšanje, odnosno povećanje prihoda poljoprivrednicima i zadržavanje ruralnog stanovništva na njihovim područjima.

Službeno pokretanje i provođenje postupka za registraciju oznaka izvornosti ili oznaka zemljopisnog podrijetla

Oznake izvornosti i oznake zemljopisnog podrijetla detaljno su uređene Pravilnikom o oznakama izvornosti i oznakama zemljopisnog podrijetla hrane (NN br. 80/05, 11/07) koji je donesen 2005. godine na temelju starog Zakona o hrani (NN br. 117/03, 130/03, 48/04, 85/06). Također, u prethodnom prilogu dane su definicije i tumačenje oznaka, bilo je riječi i o tome što se može registrirati, a što ne, tko može podnijeti zahtjev za registraciju oznaka. Detaljno su bili opisani svi preduvjeti koji se moraju ispuniti prije službenog pokretanja postupka za registraciju jedne od oznaka. Tijek registracije detaljno će biti prikazan u ovom broju.

Uzimajući u obzir da su svi preduvjeti o kojima smo do sada pisali zadovoljeni, odnosno da je izrađena specifikacija za prehrambeni proizvod čiji se naziv želi registrirati kao oznaka izvornosti ili oznaka zemljopisnog podrijetla te da je proveden postupak utvrđivanja sukladnosti i izdana potvrda o sukladnosti, može se pokrenuti postupak za registraciju oznake.

Postupak za registraciju oznake izvornosti ili oznake zemljopisnog podrijetla prehrambenog proizvoda pokreće grupa (udruženje) proizvođača i/ili prerađivača toga proizvoda podnošenjem zahtjeva Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva. Pri Ministarstvu je osnovano Povjerenstvo za registraciju oznaka izvornosti i oznaka zemljopisnog podrijetla prehrambenih proizvoda koje provodi postupak registracije oznaka. Članove Povjerenstva čine dva predstavnika Hrvatske gospodarske komore, jedan predstavnik Hrvatske obrtničke komore, jedan predstavnik Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo i pet predstavnika Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva od kojega je jedan pravnik, dva prehrambena tehnologa i dva agronoma. U rad Povjerenstva uključuju se prema potrebi, a ovisno o kategoriji prehrambenog proizvoda i drugi stručnjaci.

Sadržaj zahtjeva

Sadržaj zahtjeva za registraciju oznake izvornosti odnosno oznake zemljopisnog podrijetla prehrambenog proizvoda propisan je člankom 9. gore spomenutog Pravilnika i sadrži:

– podatke o podnositelju zahtjeva odnosno udruženju, te o svakom njezinom pojedinom članu, koji je proizvođač odnosno prerađivač prehrambenog proizvoda za koji se traži oznaka;
– oznaku izvornosti ili oznaku zemljopisnog podrijetla koja se namjerava registrirati;
– statut udruženja;
– naziv ovlaštenog certifikacijskog tijela kojega je podnositelj zahtjeva izabrao za utvrđivanje sukladnosti i kontrolu te pismenu suglasnost tog tijela o prihvaćanju istoga;
– potvrdu o sukladnosti;
– kompletnu specifikaciju prehrambenog proizvoda;
– punomoć, ako podnositelja zastupa ovlašteni zastupnik ili punomoćnik;
– potpis podnositelja zahtjeva, zastupnika odnosno punomoćnika;
– sažetak zahtjeva sukladno Prilogu 1. koji je tiskan uz predmetni Pravilnik i čini njegov sastavni dio.

Navedeni podaci i dokumentacija prilaže se uz ispunjeni i potpisani Obrazac za registraciju oznaka koji se nalazi u Prilogu 2. predmetnog Pravilnika.
U Obrascu za registraciju oznaka potrebno je zaokružiti oznaku koja se namjerava registrirati i pored toga upisati naziv oznake koji se želi registrirati. Također, u Obrazac se upisuju podaci o podnositelju zahtjeva za registraciju oznake. U slučaju udruženja upisuju se i podaci svih članova tog udruženja koji su proizvođači odnosno prerađivači tog prehrambenog proizvoda, a koji udovoljavaju uvjetima navedenim u specifikaciji i koji žele koristiti oznaku čija se registracija traži. Naime, udruženje može zastupati i ovlašteni zastupnik ili punomoćnik i u tom slučaju moraju biti navedeni i njegovi podaci koji se također, upisuju u spomenuti Obrazac. Osim toga u Obrazac se upisuju i podaci o ovlaštenom certifikacijskom tijelu koje je provelo prvu kontrolu te izdalo potvrdu o sukladnosti i koje će provoditi daljnju kontrolu, a kojega je izabrao podnositelj zahtjeva.
Također uz Obrazac potrebno je priložiti statut udruženja, pismenu suglasnost certifikacijskog tijela, potvrdu o sukladnosti (kako bi se dokazalo da su postupak proizvodnje i prerade te krajnji prehrambeni proizvod sukladni specifikaciji), sažetak zahtjeva sukladno Prilogu 1 spomenutog Pravilnika, punomoć ako podnositelja zahtjeva zastupa ovlašteni zastupnik ili punomoćnik.

Navedeni Obrazac mora biti potpisan od strane ovlaštenog predstavnika udruženja koje podnosi zahtjev za registraciju i u tom slučaju se podrazumijeva da su svi članovi navedeni u Obrascu suglasni po pitanju oznake i registracije iste.

Formalno ispitivanje zahtjeva

Povjerenstvo za registraciju oznaka izvornosti i oznaka zemljopisnog podrijetla prehrambenih proizvoda utvrđuje potpunost zahtjeva za registraciju oznaka u roku od 30 dana od dana zaprimanja zahtjeva.

Ukoliko je zahtjev nepotpun, podnositelj zahtjeva se poziva da u roku od 30 dana ukloni uočene nedostatke. Ako podnositelj zahtjeva ne ukloni uočene nedostatke u predviđenom roku, Povjerenstvo predlaže ministru odbacivanje zahtjeva za registraciju oznake.

Prigovor

Ukoliko je zahtjev za registraciju oznake potpun, kratki sažetak zahtjeva se objavljuje u Narodnim novinama, te svaka fizička ili pravna osoba može u svezi određenog zahtjeva uložiti prigovor. Prigovor na objavljeni zahtjev za registraciju oznake podnosi se u roku od tri mjeseca računajući od dana objave sažetka zahtjeva u Narodnim novinama i taj se rok ne može produžiti. Uz prigovor je potrebno priložiti dokaze koji potkrepljuju razloge ulaganja prigovora.

Postupanje po prigovoru

Povjerenstvo za registraciju oznaka izvornosti i oznaka zemljopisnog podrijetla prehrambenih proizvoda rješava o prigovoru. U slučaju da Povjerenstvo utvrdi da prigovor ne ispunjava formalne uvjete, odnosno da nije podnesen u predviđenom roku ili iz utvrđenih razloga koji su propisani Pravilnikom, tada se prigovor odbacuje i obavještava se podnositelj zahtjeva i podnositelj prigovora te se postupak za registraciju nastavlja.

Ako prigovor ispunjava formalne uvjete, Povjerenstvo dostavlja prigovor s priloženim dokazima podnositelju zahtjeva za registraciju i poziva ga da u roku od 30 dana dostavi pisano očitovanje o prigovoru. Rok za očitovanje na prigovor može se na zahtjev podnositelja zahtjeva za registraciju iz opravdanih razloga produžiti za još najviše 30 dana. Ako podnositelj zahtjeva za registraciju u propisanom roku ne dostavi očitovanje na prigovor, MPŠVG donosi rješenje o odbijanju zahtjeva.

Ako se podnositelj zahtjeva za registraciju očituje na podneseni prigovor, Povjerenstvo ispituje osnovanost prigovora u okviru razloga zbog kojih je podnesen. U svrhu razmatranja prigovora, Povjerenstvo može zatražiti sastanak sa svim zainteresiranim stranama (osim podnositelja zahtjeva za registraciju oznake i podnositelja prigovora, na sastanak može pozvati i sve ostale proizvođače i/ili prerađivače koji imaju legitiman interes u svezi tog prehrambenog proizvoda) radi postizanja dogovora. Dogovor koji se postigne u svezi prigovora objavljuje se u Narodnim novinama.

Ministar donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za registraciju oznake ako Povjerenstvo utvrdi da je prigovor osnovan i o tome se obavještava podnositelj zahtjeva za registraciju i podnositelj prigovora. Ako Povjerenstvo utvrdi da je prigovor neosnovan, ministar donosi rješenje o odbijanju prigovora i o tome obavještava podnositelja zahtjeva za registraciju i podnositelja prigovora.

Registracija oznake

Na temelju provedenog postupka za registraciju i prijedloga Povjerenstva, ministar donosi rješenje o registraciji oznake izvornosti odnosno oznake zemljopisnog podrijetla prehrambenog proizvoda i oznaka se upisuje u Registar oznaka izvornosti ili Registar oznaka zemljopisnog podrijetla. Svaki pojedini član udruženja koji je proizvođač odnosno prerađivač prehrambenog proizvoda s registriranom oznakom upisuje se u Upisnik korisnika registriranih oznaka izvornosti ili Upisnik registriranih oznaka zemljopisnog podrijetla prehrambenih proizvoda.

Pravo uporabe registrirane oznake

Kada je oznaka jednom registrirana, pravo uporabe iste pripada svim proizvođačima i/ili prerađivačima prehrambenog proizvoda dok za to udovoljavaju uvjetima koji su određeni Pravilnikom, a poglavito uvjetima navedenim u specifikaciji prehrambenog proizvoda.

Postupak za upis novih korisnika registrirane oznake izvornosti ili oznake zemljopisnog podrijetla pokreće se podnošenjem zahtjeva za pravo uporabe registrirane oznake izvornosti odnosno registrirane oznake zemljopisnog podrijetla, Ministarstvu. Sadržaj zahtjeva propisan je člankom 20. predmetnog Pravilnika. Naime, kada se traži pravo uporabe neke već registrirane oznake potrebno je također ishoditi potvrdu o sukladnosti proizvodnje, prerade i samog prehrambenog proizvoda sa specifikacijom. Važno je međutim istaći da nije potrebno izraditi novu specifikaciju, budući da za registrirane oznake već postoji priznata i prihvaćena specifikacija.
Nakon što je ovlašteno certifikacijsko tijelo obavilo prvu kontrolu i izdalo potvrdu o sukladnosti sa specifikacijom, proizvođač odnosno prerađivač podnosi zahtjev Ministarstvu.

Na temelju pozitivnog mišljenja Povjerenstva, ministar donosi rješenje o pravu uporabe registrirane oznake izvornosti odnosno registrirane oznake zemljopisnog podrijetla, a novi korisnik se upisuje u Upisnik korisnika registriranih oznaka izvornosti ili Upisnik korisnika registriranih oznaka zemljopisnog podrijetla prehrambenih proizvoda.

Trajanje i troškovi postupka registracije

Sam postupak registracije oznake izvornosti ili oznake zemljopisnog podrijetla traje najmanje pet mjeseci i duže ovisno o tome da li je bio uložen prigovor i kako su se brzo sve zainteresirane strane uspjele dogovoriti o prigovoru.

Službeni postupak registracije oznaka koji se vodi pri Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, iznose 70,00 kuna što su ustvari troškovi upravne pristojbe sukladno Zakonu o upravnim pristojbama (NN br. 8/96, 77/96, 95/97, 131/97, 68/98, 66/99, 145/99, 116/00, 163/03, 17/04, 110/04, 141/04, 150/05, 153/05 i 129/06). Međutim, u postupcima koji se moraju provesti prije službenog pokretanja postupka registracije, također nastaju određeni troškovi koje je unaprijed gotovo nemoguće točno odrediti. Naime, to su troškovi koji se mogu pojaviti u tijeku izrade specifikacije, a za angažiranje raznih eksperata za pomoć u izradi specifikacije. Također, tu su još i troškovi koji nastaju u postupku utvrđivanja sukladnosti sa specifikacijom prehrambenog proizvoda koju provodi ovlašteno certifikacijsko tijelo. Ovi troškovi ovise o vrsti oznake, uvjetima napisanim u specifikaciji, o tome da li je riječ o kontinuiranoj ili diskontinuiranoj proizvodnji ili preradi i sl. Naime, razvidno je da se na ove troškove može utjecati, odnosno u specifikaciju je potrebno navesti samo ono što je nužno da bi se dokazalo da je prehrambeni proizvoda poseban, a ne detaljizirati i navoditi sve ono što je nepotrebno za dokazivanje posebnosti.

Pokretanje postupka registracije oznaka na razini EU

Nakon što je oznaka registrirana na razini Republike Hrvatske, može se pokrenuti i postupak registracije oznake na razini Europske unije. Naime, postupak registracije koji je prethodno opisan identičan je postupku registracije na razini Europske unije. Razlika je u tome što je vremensko razdoblje za pojedine faze znatno duže. Ovom prilikom moramo istaknuti da postupak registracije oznaka izvornosti ili oznaka zemljopisnog podrijetla na razini Europske unije može trajati jako dugo i stoga je potrebno puno strpljenja i ustrajnosti kako bi se ostvario taj cilj. Dosadašnja iskustva zemalja članica pokazuju da postupak registracije najčešće traje od 2 do 4 godine. Ukoliko posjetimo web stranicu Europske unije i potražimo listu podnesenih zahtjeva možemo vidjeti i one iznimne i vrlo rijetke slučajeve, a to su zahtjevi koji su podneseni još 1999. godine i još uvijek su u postupku.

Sve informacije vezano za područje politike kvalitete u Europskoj uniji pa tako i sve informacije vezano za postupak registracije oznaka na razini EU mogu se naći na službenoj web stranici.

Priznavanje posebnih svojstava hrane i dodjela oznake „tradicionalni ugled“

„Politiku kvalitete (Quality Policy)“ Europske unije predstavljaju tri stupa: ekološka proizvodnja prema Uredbi (EEZ) br. 2092/1991, oznake izvornosti i oznake zemljopisnog podrijetla prema Uredbi (EEZ) br. 510/2006 te posebna svojstva prema Uredbi (EEZ) br. 509/2006. Budući da je u dosadašnjim prilozima bilo riječi uglavnom o oznakama izvornosti i oznakama zemljopisnog podrijetla u ovom broju reći ćemo nešto više o trećem stupu „Politike kvalitete“, odnosno o sustavu za zaštitu proizvoda sa posebnim svojstvima koja proizlaze iz tradicionalnog načina njihove proizvodnje ili imaju tzv. tradicionalni karakter. Ovo područje politike kvalitete u EU bilo je do 2006. godine definirano Uredbom Vijeća (EEZ) 2082/92 od 14. srpnja 1992. o potvrdama o osobitim svojstvima poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Međutim, ova Uredba 2082/92 je u 2006. godini zamijenjena s Uredbom Vijeća (EZ-a) br. 509/2006 od 20. ožujka 2006. o poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima kao garantirano tradicionalnim specijalitetima. Temeljem navedenih propisa trenutno je na razini Europske unije zaštićeno 16 naziva poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda oznakom tradicionalnog ugleda (Traditional Speciality Guaranteed – TSG). Također, trenutno je na razini EU podneseno 33 zahtjeva za registraciju oznake TSG sukladno Uredbi 509/2006 i među tim podnesenim zahtjevima pet ih dolazi iz Republike Slovenije.

Uredba Vijeća (EZ-a) br. 509/2006 definira načine i uvjete za priznavanje posebnih svojstava i dodjelu oznake TSG, definira što se podrazumijeva pod posebnim svojstvima i tradicionalnošću, definira zahtjeve u odnosu na proizvod i naziv, sadržaj zahtjeva i specifikacije proizvoda, obim zaštite te sustav utvrđivanja sukladnosti i kontrolu.

Ovaj sustav zaštite identičan je sustavu zaštite oznaka izvornosti i oznaka zemljopisnog podrijetla hrane. Međutim, poljoprivredni i prehrambeni proizvodi koji ulaze u ovaj sustav zaštite također se odlikuju posebnim svojstvima koja ih znatno razlikuju u odnosu na ostale proizvode iste kategorije ali ta posebnost ne smije biti uzrokovana zemljopisnim područjem, odnosno zemljopisnim podrijetlom. Jednostavnije rečeno, ovi proizvodi se moraju moći proizvoditi u bilo kojem kraju zemlje iz koje dolaze, Europe ili svijeta. Posebnost ovim poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima daje način proizvodnje u kojem se koriste tradicionalne sirovine, ili tradicionalni sastav, ili tradicionalni način proizvodnje i/ili prerade.

U Republici Hrvatskoj ove oznake po prvi puta uvedene su starim Zakonom o hrani (NN br. 117/03, 130/03, 48/04) koji je donesen u srpnju 2003. godine. Spomenutim Zakonom definirane su glavne odredbe za oznake „tradicionalni ugled“ koje se dodjeljuju prehrambenim proizvodima koji se odlikuju posebnim svojstvima, a koja ih znatno razlikuju od proizvoda iste kategorije. Ovo područje detaljno je definirano Pravilnikom o priznavanju posebnih svojstava hrane i dodjeli oznake „tradicionalni ugled“ (NN br. 127/05). Navedeni Pravilnik u najvećem dijelu usklađen je s Uredbom Vijeća (EEZ) 2082/92 koja je u vrijeme izrade Pravilnika bila na snazi u Europskoj uniji. Kao što je već spomenuto Uredba 2082/92 više nije na snazi i zamijenjena je s novom Uredbom 509/2006 te se stoga krenulo s daljnjim usklađivanjem. Tako je novim Zakonom o hrani (NN br. 46/07) preuzeto veći dio odredbi iz nove Uredbe. Također, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva započelo je s daljnjim usklađivanjem postojećeg Pravilnika, a ovaj posao planira se završiti do kraja ove godine.

Nova Uredba ne donosi neke velike promjene u samom uređenju navedenoga područja, osim što na bolji i jasniji način to područje uređuje. Bitna razlika u odnosu na prijašnju Uredbu kojom je bilo uređeno spomenuto područje je mogućnost trećih zemalja da zaštite svoje prehrambene i poljoprivredne proizvode na razini Europske unije, a u slučaju kada su te oznake zaštićene i u njihovim zemljama. Također nova Uredba definira i pojam „tradicionalno“ koji označava dokazano postojanje kroz vremensko razdoblje koje pokazuje prenošenje s generacije na generaciju; ovo vremensko razdoblje je razdoblje koje se općenito pripisuje jednoj ljudskoj generaciji, a to je najmanje 25 godina. Slijedom navedenoga, razvidno je da daljnje usklađivanje Pravilnika s novom Uredbom neće donijeti neke značajnije promjene.

Pravilnik o priznavanju posebnih svojstava hrane i dodjeli oznake „tradicionalni ugled“ (NN br. 127/05)

Pravilnik definira uvjete i postupak za priznavanje posebnih svojstava te dodjelu oznake „tradicionalni ugled“, Upisnik prehrambenih proizvoda koji nose oznaku „tradicionalni ugled“, te sustav utvrđivanja sukladnosti proizvodnje, prerade i samog prehrambenog proizvoda sa specifikacijom kao i kontrolu prehrambenih proizvoda koji nose oznaku „tradicionalni ugled“.

Pravilnik se primjenjuje na sve poljoprivredne i prehrambene proizvode namijenjene konzumaciji od strane ljudi, a ne primjenjuje se na poljoprivredne proizvode koji nisu namijenjeni konzumaciji.

Dakle, kada imamo prehrambeni proizvod koji se tradicionalno proizvodi najmanje jednu ljudsku generaciju, a poseban je u odnosu na slične proizvode iste kategorije, možemo razmišljati o tome da taj proizvod uvedemo u ovaj sustav zaštite. U smislu posebnosti podrazumijeva se jedno ili više svojstava toga proizvoda koja ga jasno razlikuju od drugih sličnih proizvoda. Kao što je već prije spomenuto, posebnost tom proizvodu daje način proizvodnje u kojem se koriste tradicionalne sirovine, ili tradicionalni sastav, ili tradicionalni način proizvodnje i/ili prerade. Posebna svojstva ne mogu se ograničiti na kvalitativni ili kvantitativni sastav ili na metodu proizvodnje koja je uređena posebnim propisom, odnosno pravilnicima o temeljnjim zahtjevima kakvoće. Također, postoje još neki zahtjevi u odnosu na proizvod i naziv; naziv mora biti poseban sam po sebi ili mora izražavati posebna svojstva toga proizvoda. Naime, ne može se registrirati naziv koji izražava posebna svojstva ako se to odnosi samo na tvrdnje o općenitom svojstvu proizvoda, a koje se koriste za više proizvoda, ili na one predviđene posebnim propisima. Isto tako ne može se registrirati naziv u slučaju da dovodi u zabludu potrošača, osobito ako se odnosi na prepoznatljiva svojstva proizvoda ili ne udovoljava specifikaciji ili očekivanjima istih glede svojstava proizvoda. Također, važno je spomenuti da se naziv koji se želi registrirati može „rezervirati“ isključivo za one proizvode koji se proizvode sukladno uvjetima navedenim u specifikaciji. Ukoliko se želi naziv rezervirati tada to mora zatražiti udruženje koje podnosi zahtjev za priznavanje posebnih svojstava i dodjelu oznake „tradicionalni ugled“. Naziv će biti rezerviran samo za proizvode koji se proizvode sukladno uvjetima specifikacije i ukoliko se u postupku prigovora ne dokaže da je takva rezervacija naziva nezakonita, prepoznatljiva i ekonomski važna za slične proizvode. Primjerice Italija je pokušala na taj način zaštititi naziv Mozzarela, ali nije uspjela jer je Europska Komisija odbila takav zahtjev od strane udruženja iz razloga što je taj naziv bio već prepoznatljiv i ekonomski važan za slične proizvode, tako da danas imamo u Njemačkoj veliku proizvodnju sira Mozzarela na industrijski način, bez prekida u procesu proizvodnje i takav sir se na tržištu nalazi pod nazivom Mozzarela (sam bez ikakvih drugih navoda). Italija koja proizvodi Mozzarelu na tradicionalan način uz odležavanje potrebno za prirodno zrenje, svoju Mozzarelu stavlja na tržište pod nazivom „Mozzarela proizvedena na tradicionalni način“ – TSG. Znači taj se naziv nije mogao rezervirati i isključivo koristiti na proizvodima koji se proizvode sukladno specifikaciji. Međutim, tu još moramo spomenuti da je isto tako Italija registrirala i naziv „Mozzarella di Bufala Campana“ –PDO, odnosno kao oznaku izvornosti.

Ukoliko prehrambeni proizvod zadovoljava sve uvjete koji su do sada spomenuti i ukoliko se želi registrirati naziv toga proizvoda kao oznaka „tradicionalni ugled“ potrebno je izraditi specifikaciju za taj proizvod kako bi se mogao pokrenuti službeni postupak priznavanja posebnih svojstava i dodjele oznake „tradicionalni ugled“. Specifikacija proizvoda u slučaju registracije oznake „tradicionalni ugled“ je znatno jednostavnija u odnosu na specifikaciju koju je potrebno izraditi za registraciju oznake izvornosti i oznake zemljopisnog podrijetla.

Specifikacija proizvoda za registraciju oznake „tradicionalni ugled“ mora sadržavati naziv prehrambenog proizvoda koji se želi registrirati, opis metode proizvodnje, uključujući prirodu i svojstva sirovine i/ili korištene sastojke i/ili metodu pripreme prehrambenog proizvoda, pozivajući se na njegova osobita svojstva; svojstva koja omogućavaju procjenu tradicionalnog karaktera. Također, specifikacija proizvoda mora sadržavati opis svojstava prehrambenog proizvoda koji uključuje njegova glavna fizikalna, kemijska, mikrobiološka i/ili organoleptička svojstva koja su u svezi s osobitim svojstvima te minimalne zahtjeve i načine kontrole kojoj se osobita svojstva podvrgavaju.

Kada je izrađena specifikacija proizvoda tada se može pokrenuti službeni postupak. U slučaju ovih oznaka taj postupak je identičan kao za oznake izvornosti, odnosno oznake zemljopisnog podrijetla. Postupak za priznavanje posebnih svojstava i dodjelu oznake »tradicionalni ugled« pokreće se podnošenjem zahtjeva Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva. Postupak u Ministarstvu provodi Povjerenstvo za dodjelu oznake »tradicionalni ugled« osnovano od strane ministra. Povjerenstvo je sastavljeno od stalnih članova od kojih je najmanje jedan prehrambeni tehnolog, jedan agronom i jedan pravnik iz Ministarstva te članova koji se mijenjaju ovisno o kategoriji prehrambenog proizvoda za koji se traži priznavanje posebnih svojstava i dodjela oznake »tradicionalni ugled«.

Zahtjev za priznavanje posebnih svojstava i dodjelu oznake „tradicionalni ugled“ može podnijeti udruženje proizvođača i/ili prerađivača koji se bave tim proizvodom. Pravilnik ovo pravo daje i svakom pojedinom proizvođaču i prerađivaču ali važno je naglasiti da relevantni propisi EU ne ostavljaju ovu mogućnost. Stoga, ukoliko se želi ista zaštita ostvariti i na razini EU treba imati u vidu da zahtjev za zaštitu na razini EU može podnijeti isključivo udruženje proizvođača i/ili prerađivača.

Zahtjev sadrži:

– podatke o podnositelju zahtjeva odnosno udruženju, te o svakom njezinom pojedinom članu, koji je proizvođač odnosno prerađivač prehrambenog proizvoda za koji se traži oznaka;

– statut udruženja;
– specifikaciju prehrambenog proizvoda;
– dokaz o udovoljavanju uvjetima navedenim u specifikaciji;
– izjavu o sukladnosti s odredbama propisa koji se odnose na prehrambeni proizvod;
– punomoć, ako podnositelja zastupa ovlašteni zastupnik ili punomoćnik;
– potpis podnositelja zahtjeva, zastupnika odnosno punomoćnika.

Navedeni podaci i dokumentacija prilažu se uz ispunjeni i potpisani Obrazac za priznavanje posebnih svojstava hrane i dodjelu oznake „tradicionalni ugled“ koji se nalazi u Prilogu II. predmetnog Pravilnika.

U Obrascu je potrebno napisati naziv prehrambenog proizvoda za koji se traži oznaka. Također, u Obrazac se upisuju podaci o podnositelju zahtjeva. U slučaju udruženja upisuju se i podaci svih članova tog udruženja koji su proizvođači odnosno prerađivači tog prehrambenog proizvoda, a koji udovoljavaju uvjetima navedenim u specifikaciji i koji žele koristiti oznaku. Naime, udruženje može zastupati i ovlašteni zastupnik ili punomoćnik i u tom slučaju moraju biti navedeni i njegovi podaci koji se također, upisuju u spomenuti Obrazac.

Također uz Obrazac potrebno je priložiti statut udruženja, specifikaciju proizvoda, dokaz o udovoljavanju uvjeta navedenih u specifikaciji, izjavu o sukladnosti s odredbama propisa koji se odnose na hranu, punomoć ako podnositelja zahtjeva zastupa ovlašteni zastupnik ili punomoćnik.

Navedeni Obrazac mora biti potpisan od strane ovlaštenog predstavnika udruženja koje podnosi zahtjev za registraciju i u tom slučaju se podrazumijeva da su svi članovi navedeni u Obrascu suglasni po pitanju oznake i registracije iste.

Kada se zahtjev za priznavanje posebnih svojstava i dodjelu oznake „tradicionalni ugled“ podnese Ministarstvu, Povjerenstvo utvrđuje potpunost istoga u roku od 30 dana od dana zaprimanja zahtjeva. Ukoliko je zahtjev nepotpun, podnositelj zahtjeva se poziva da u roku od 30 dana ukloni uočene nedostatke. Ako podnositelj zahtjeva ne ukloni uočene nedostatke u predviđenom roku, Povjerenstvo predlaže ministru odbacivanje zahtjeva. Ukoliko je zahtjev potpun, glavne točke istoga objavljuju se u Narodnim novinama, te svaka fizička ili pravna osoba može u svezi određenog zahtjeva uložiti prigovor. Prigovor na objavljeni zahtjev može se podnijeti u roku od tri mjeseca računajući od dana objave glavnih točaka zahtjeva u Narodnim novinama i taj se rok ne može produžiti. Uz prigovor je potrebno priložiti dokaze o razlozima zbog kojih se ulaže prigovor. Povjerenstvo rješava o prigovoru. U slučaju da Povjerenstvo utvrdi da prigovor ne ispunjava formalne uvjete, odnosno da nije podnesen u predviđenom roku ili nisu priloženi dokazi o razlozima zbog kojih se ulaže prigovor, tada se prigovor odbacuje i obavještava se podnositelj zahtjeva i podnositelj prigovora te se postupak nastavlja. Ako prigovor ispunjava formalne uvjete, Povjerenstvo dostavlja prigovor s priloženim dokazima podnositelju zahtjeva i poziva ga da u roku od 30 dana dostavi pisano očitovanje o prigovoru. Rok za očitovanje na prigovor može se na traženje podnositelja zahtjeva i iz opravdanih razloga produžiti za još najviše 30 dana. Ako podnositelj zahtjeva u propisanom roku ne dostavi očitovanje na prigovor, donosi se rješenje o odbijanju zahtjeva. Ako se podnositelj zahtjeva očituje na podneseni prigovor, Povjerenstvo ispituje osnovanost prigovora u okviru razloga zbog kojih je podnesen. U svrhu razmatranja prigovora, Povjerenstvo može zatražiti sastanak sa svim zainteresiranim stranama (osim podnositelja zahtjeva i podnositelja prigovora, na sastanak može pozvati i sve ostale proizvođače i/ili prerađivače koji imaju legitiman interes u svezi tog prehrambenog proizvoda) radi postizanja dogovora.

Ministar donosi rješenje o odbijanju zahtjeva ako Povjerenstvo utvrdi da je prigovor osnovan i o tome se obavještava podnositelj zahtjeva i podnositelj prigovora. Ako Povjerenstvo utvrdi da je prigovor neosnovan, ministar donosi rješenje o odbijanju prigovora i o tome obavještava podnositelja zahtjeva i podnositelja prigovora.

Na temelju provedenog postupka za priznavanje posebnih svojstava i dodjelu oznake „tradicionalni ugled“ i prijedloga Povjerenstva, ministar donosi rješenje o upisu u Upisnik prehrambenih proizvoda koji nose oznaku „tradicionalni ugled“.
Kada je oznaka registrirana, pravo uporabe iste pripada svim proizvođačima i/ili prerađivačima prehrambenog proizvoda dok za to udovoljavaju uvjetima koji su određeni Pravilnikom, a poglavito uvjetima navedenim u specifikaciji prehrambenog proizvoda. Svaki korisnik registrirane oznake „tradicionalni ugled“ mora odabrati ovlašteno certifikacijsko tijelo koje će provoditi postupak utvrđivanja sukladnosti i kontrole.

Proizvođač odnosno prerađivač koji po prvi puta nakon priznavanja posebnih svojstava i dodijele oznake »tradicionalni ugled«, želi koristiti istu, dužan je o tome obavijestiti Ministarstvo i ući u sustav utvrđivanja sukladnosti i kontrole koji provodi ovlašteno certifikacijsko tijelo.

Zaključak

S obzirom na velike i značajne izazove koji čekaju Republiku Hrvatsku na europskom i svjetskom tržištu, svjesni smo činjenice da ne možemo konkurirati količinama ali zbog posebnosti zemljopisnog položaja i prirodnih mogućnosti te vrlo bogate tradicije možemo vrlo uspješno konkurirati, raznovrsnošću i ponudom domaćih autohtonih prehrambenih proizvoda i specifičnim tradicionalnim specijalitetima. Također, ne smijemo zaboraviti i činjenicu da potrošači sve više preferiraju ovakve proizvode i spremni su za njih izdvojiti veću cijenu. Osim toga, poticanjem i vraćanjem na proizvodnju tradicionalnih autohtonih prehrambenih proizvoda, odnosno proizvoda koji imaju određene posebne osobine može se značajno doprinijeti ruralnom gospodarstvu, posebno područjima s manjim mogućnostima ili u udaljenijim ruralnim područjima. Ovakav pristup u konačnici može imati i učinka na poboljšanje, odnosno povećanje prihoda poljoprivrednicima i zadržavanje ruralnog stanovništva na njihovim područjima.

Božica Rukavina, dipl. ing.
Edita Volar Pantić, dipl. ing.
Marija Pišonić, dipl. ing.
Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva
Uprava za prehrambenu industriju – Sektor za kakvoću i sigurnost hrane