Urodila žuta dunja ili hajdemo se igrati u Muzej Moslavine Kutina!

Od 11. listopada do 1. studenoga 2012. u svojoj Galeriji Muzej Moslavine Kutina priprema etnografsku izložbu Urodila žuta dunja/narodne dječje igre Moslavine, hrvatske Posavine i Banovine autorice Slavica Moslavac, muzejske savjetnice.

 

 

Igra Eci peci pec (Snimila Slavica Moslavac / Muzej Moslavine Kutina)

 

Etnografska izložba Urodila žuta dunja/dječje igre Moslavine, hrvatske Posavine i Banovine,  Slavice Moslavac zapravo je 30-tak panoa s tekstovima i fotografijama djece s tradicijskim rekvizitima potrebnim za igru.

 

Dječak svira u rog od kore drveta (Snimila Slavica Moslavac / Muzej Moslavine Kutina)


Izložba  govori o dječjem svijetu tj. od tradicijske dječje odjeće, pomagala i dječjih igračaka kojima su se djeca igrala prije pedesetak i više godina, ali za ovu izložbu ideja vodilja bila je  sakupiti zaboravljene igre, a uz njih su išli i rekviziti od prirodnih materijala nađenih u najbližoj okolici (voćne bobice, ljuske, trave, žirova kapica, orasi, kukuruzivina, zukva-sitak…). Na izložbi će također biti predstavljene i davno zaboravljene igračke (košćenke za klizanje, predmeti od zukve ili sitaka, bebe od komušine, papira i platna, koševi od šiblja, zipke, hodalice, dječja kolica, vještice i druge bebe, dunje, dječje lutke u tradicijskoj odjeći …).

 

Djevojčica svira gusle od kukuruzovine (Snimila Slavica Moslavac / Muzej Moslavine Kutina)

 

Slavica Moslavac ističe kako su joj u prikupljanju materijalne i duhovne baštine ovoga dijela Hrvatske vezane za dječji svijet pomogli brojni kazivači, ali i pisana i rukopisna građa sporadično objavljivana u pojedinim publikacijama.Temu istražuje i sakuplja više od dvadeset godina, a za samu izložbu intenzivno od prošle godine.

 

 Bunar načinjen od oklesaka, batučina (Snimila Slavica Moslavac / Muzej Moslavine Kutina)

 

Slavica Moslavac ističe:

 

Narodne dječje igre do 50-tih godina 20. stoljeća koje su igrali dječaci i djevojčice  u Moslavini, hrvatskoj Posavini i Banovini danas gotovo ne postoje. Njihov nestanak uslijedio je promjenama organizacije života same seoske zajednice.

Dječje igre su se izvodile na livadama i drugim čistinama, raskrižjima, širokim dvorištima ili u zatvorenim prostorijama (hižama, kasnije seoskim domovima). Prema spolu dijele se na  ženske i muške, prema uzrastu izvođača na dječje, predškolske i školske i na kraju igre mladeži pred ženidbu, a to su uglavnom igre ljubavnoga sadržaja kojima se željelo iskazati tko se kome sviđa  i tko je kome drag.

Prema dobi, spolu i složenosti igara korišteni su i razni rekviziti. Oni su se sastojali od sasvim jednostavnih; španga ili ukosnica, broševa, gumbi, voćnih bobica i prirodnih vlakana do drvenih obruča – pevca; raznih dužina i oblika batina – pala ili kvaka; te raznih čvrstih i noževa na sklapanje, nadžaka, sjekirica i drugih pomagala sa oštrim sječivima
.

U svim igrama željelo se pokazati pred suigračaima, jer druge publike gotovo i nije bilo, vještina, spretnost i snalažljivost izvođenja pojedine igre, nadasve borbenost koja je nerijetko završavala verbalnim ili fizičkim obračunima.

Igre su često započinjale dogovorima, igralo se bez sudaca, ali s utvrđenim pravilima o samom tijeku i završetku igre.

 

Jedno od dječjih kola (Snimila Slavica Moslavac / Muzej Moslavine Kutina)

 

Na izložbi će se, što će biti zanimljivo i odraslima i djeci, moći igrati stare igre Koturanja pomoću štapa i drvene okruglice koja se pomiče na dugoj dasci.

 

Sva sam čeče (Snimila Slavica Moslavac / Muzej Moslavine Kutina)


U glazbenom programu nastupit će djeca Dječjeg vrtića iz Kutine i svirači na tradicijskim insturmentima KUD-a Ivančice voditeljice Lane Moslavac.


Igračke načinjene od zukve (Snimila Slavica Moslavac / Muzej Moslavine Kutina)

 

Kako doznajemo u razgovoru s autoricom etnologinjom Slavicom Moslavac, naziv izložbe Urodila žuta dunja odabran je po jednom od brojnih dječjih pjevanih kola moslavačkoga kraja. Gospođa Moslavac ističe:

Učinilo mi se zgodnim da i kompletna izložba na kojoj će biti opisani obredi, kola i igre, nositi upravo taj naziv. I ne samo to, naime, drugi naziv za dunju u zagorskim, slovenskim i inim krajevima je kutina, pa eto i to je drugi od razloga davanja imena cjelokupnom projektu, odnosno izložbi.

Praćka se nije mnogo promijenila (Snimila Slavica Moslavac / Muzej Moslavine Kutina)

Prema zapisu Slavice Moslavac (transkripcija Lana Moslavac), kolo Urodila žuta dunja ide ovako:

 

Zasvirajte, zapjevate s nama!

 

Urodila žuta dunja,

đin, đin, đina rata,

moja seja ima brata,

đina, đina, đina rata

đina, rata, ta.

 

Urodila i opala,

đin…

 

Nju mi beru tri snehice,

đin…

 

Svaka, svome i dragome,

đin…

 

Urodila žuta dunja je pjevano šetano kolo koje su izvodili u miješanom zatvorenom kolu i djevojčice i dječaci, uhvativši se za prednji križ, krećući u lijevu stranu počevši desnom nogom, lagano prenoseći težinu tijela s jedne noge na drugu. Kolo je vrlo omiljeno za sve niže uzraste, jer se kao rekvizit može koristiti i plod dunja, imitirajući njen rast, branje i spremanje u košare. A budući da je drugi naziv za dunju kutina,  prihvatljiva je izvedba za obilježavanje njenog dana.

 

Pletenje vjenčica od ivančica (Snimila Slavica Moslavac / Muzej Moslavine Kutina)

 

Dječje igre sakupljene su na području Moslavine, hrvatske Posavine i Banovine za izložbu   bit će objavljene i u prigodnomu istoimenom  katalogu-knjizi na 96 stranica.

 

Banovino, vele da si mala, /da si veća neb' se spominjala

U organizaciji Kulturnog centra Gatalinka pod vodstvom gđe. Blanke Žakula, u Vinkovcima je posljednjega dana kolovoza i prvoga dana rujna održan 17. seminar folklora Hrvatske na kojem su sudjelovale Slavica i Lana Moslavac sa svojim istraživanjem Banovino, vele da si mala s teorijskim i praktičnim dijelom. Za Ovlizeke ekskluzivno piše SLAVICA MOSLAVAC, prof., iz Muzeja Moslavine u Kutini. Seminar je uključio teorijsku nastavu plesova i dječjih igara Valpovštine, Pitomače, plesova Hrvata u Mađarskoj, plesova gradišćanskih Hrvata u Austriji.Kutinska etnologinja Slavica Moslavac u teorijskom dijelu seminara predstavila se top istraživanjem o povijesti Banovine/Banije, narodnoj nošnji, pjesmama, običajima, šaljivkama i glazbenoj ostavštini tog dijela Hrvatske.

U glazbenom dijelu, korepetitorica svih kola i pjesama na primi, tamburi samici, banijskim sviralama i dvojnicama bila je Lana Moslavac. Predavanje o dosad neobjavljenoj Banovini trajalo je šest sati, a dan prije održano je predavanje o dječjem folkloru Moslavine i hr. Posavine. Ujedno je iz predstavljenog  i osmišljena koreografija za završnu priredbu pod nazivom Išo starac uz brdo, upriličena je i radionica izrade predmeta od sitaka ili zukve.

Radionica sa zitkom ili zukvom (Snimila Slavica Moslavac)

O Banovini

Banovina  je  smještena u srednjoj Hrvatskoj, jugozapadno od sisačke Posavine na samom rubnom prostoru Panonske nizine, u Sisačko-moslavačkoj županiji izmedju rijeke Save, donjih tokova Kupe i Une, a na jugu grebena Trgovske gore na granici uz Bosnu i Hercegovinu. Područje karakterizira brežuljkasti krajolik, prosječne visine od 300 m. Najviši je vrh na Zrinskoj gori (615 m). Doline presijecaju manji vodeni tokovi, a veliki je dio toga područja pod šumama. Banija ukupno obuhvaća 1803 km2.   

Najveći dio Banovine ili Banije je ruralno stanovništvo koje se bavi poljodjelstvom i stočarstvom, osobito uzgojem svinja i goveda. Demografski gledano, ovo je područje izrazito depopulacijsko i emigracijsko.

Ukupno Banovina ima oko 88.100 stanovnika od čega Hrvati čine većinu 3/4 ili oko 75% stanovništva.

 Svečana ženska narodna nošnja s Banovine, iz Hrastovice (Snimila Slavica Moslavac)

Narodna nošnja

Pod nazivom narodna nošnja podrazumijevamo starinsko žensko i muško ruho iz ranijih povijesnih razdoblja, koje je do polovice prošlog stoljeća svakodnevno upotrebljavao narod u pojedinim seoskim sredinama.

Narodna nošnja se u povijesnim etapama stvarala, razvijala i mijenjala. Tijekom vremena na nošnju su se dograđivali razni građanski elementi i postajali dio poseljačenog narodnog kostima. Mnogo je izopačenog u prošlim vremenima bilo podvrgnuto mjerilu ukusa i umjetničkog stvaranja, ali se svejedno stopilo u cjelinu ili je bilo odbačeno. Konačno, seljački je način odijevanja ustuknuo pred građanskom nošnjom poslije Drugoga svjetskoga rata, te se izgubio u ujednačavanju između grada i sela.

Odlaskom  seoskog stanovništva, nije dotičnim  sredinama izmjena  donijela nikakvo duhovno obogaćivanje, već, osiromašenje, jer se s jedne strane zaboravljaju  i gube iskonski narodni običaji i nepisani zakoni, a s druge  strane, novi se ne mogu ni ne žele olako  prihvatiti.

Želja za očuvanjem narodnog blaga tijekom devedesetih  godina 20. stoljeća osjeća se na mnogim razinama kako kod pojedinaca, tako  i u  kulturno-umjetničkim društvima. Ona postaju mjesta ponovnog okupljanja djece, mladeži i ljudi zrelije dobi, koji svojim entuzijazmom, željom i znanjem pokušavaju očuvati bar dio folklornog naslijeđa svoga kraja,  prenoseći ga na mlađe naraštaje njegovanjem i prezentiranjem na javnim mjestima.

Na području Banovine susrećemo dva tipa narodne nošnje koje se međusobno znatno razlikuju. Ta razlika osobito je istaknuta kod ženske nošnje.

Stanovništvo hrvatske nacionalnosti sačuvalo je odjeću koja je vrlo slična nošnji Hrvatske Posavine koju karakterizira bijela platnena odjeća s vertikalnim naborima. Ukras je izveden na rukavima oplećka ili švabice, te rubnim dijelovima odjeće, tj. rubače i zastora.

Zastupljene tehnike su: našivavanje svilom na raljicama, štikanje, tvez, napravljanje pismom i svilom, šupljikanje.

Dug je i težak bio posao dok se ćovek obleće: lan se trebalo posejati, ćupati, riljati, namakati, vaditi, prestirati, prebirati, tući, trti, mikati, presti, mavati na rašek, beliti, vijati, snovati, napeljivati, tkati, krojiti, šivati  i tek onda obleći.”

Banovinska muška nošnja (Snimila Slavica Moslavac)

Za izradu narodne nošnje kao i ostalih tekstilnih predmeta žene su u prošlim vremenima same uzgajale i obrađivale tekstilne sirovine. Samo tkanje nazivali su prtište i suknište. Naziv prtište upotrebljavalo se za domaće platno tkano od lana (ketena) i konoplje, a od njega se izrađivala ženska i muška rubenina i sva oslala bjelina.Suknište je tkanje satkano od ovčje vune, tkano na tkalačkom stanu, a izrađivali su se: zubuni, abene lače-benevreke i aljine. Od obojene vune tkaju se pojasevi, tkanice, torbaki i prekrivači za krevet tzv. šal.

Od kudelje su žene vrljile gotovo prst debelu preju od koje su se tkali koberi – pokrivači za ljude i za konje. Od nešto finijeg su se tkale vreće za teg i džakovi za sjetvu. Sve je to cura morala imati za udaju. Rekli su stariji kad se rodi žensko dijete treba staviti novi kober na dno škrinje pa malo po malo pripremati i slagati sve što joj treba za udaju.

Prije svadbe roba se na kolima morala vidjeti pa su se slagale vanjkušnice, rušnjiki i sve drugo ruvo.  Nepovjerljivi su odmah uzimali i miraz jer je često to bio uvjet da se mladić ženi baš tom djevojkom. Pjevale su se prigodne pjesme koje su kod djevojčine rodbine pobuđivale tugu, a kod mladoženjine radost. Kad su svatovi kretali, pjevalo se:

Zbogom curo, ode tvoje ruvo.

Danas ruvo, a sutra ćeš curo.

Rala oja, rala, rala oja, danas ruvo,

A sutra ćeš curo.

Mila mati, mila mati alaj ćeš plakati,

sutra ć`mo ti ćerku otpeljati.

Rala oja, rala, rala oja ćerku otpeljati,

Ćerku otpeljati.

Mila majko, mila majko ne daj ćerku dalko,

Preko mosta daleko je dosta.

Spavaj mila draga, ne daj srcu jada, jada za nikada.”

Posebnu je ulogu  u svatovima imala posmikalja. Obično je to bila mlađa snaha, koja je preko sebe imala pomno izabran stolnjak, u jednoj ruci mali našivani vanjkuš, a u drugoj flašicu s rakijom. Morala je znati dobro vriskati i nabrajati. Inače, mlade su si doma pripremale i okitile tu flašicu i s njom vriskale tijekom cijelih svatova. Nadvriskavali su se svatovi (mladoženjina rodbina) i pođani (djevojčina rodbina). Evo nekoliko primjera:

Vide naši mladenaca, al’ će biti poljubaca.

Lepa flaša, lep petak, još je lepši naš dećak.

Lepa flaša, lepa ćaša još je lepša seka naša.

Bolji mi nego vi, vi ste malo pijani.

Opa jedna, opa druga, ne bu toga još za duga.

Oj, pođani kićeni, sutra bute j….

Svatovi su vriskalice, a pođani kukavice.

Ide noga za nogom, kao riba za vodom..

Napile se gazdarice, zgorele im gibanice.

Nagnut na plotove, svijet gleda svatove. Procjenjuje se ruvo i mebln koji su roditelji pripremili kćeri za udaju. Svatovi iznesu robu i namjeste sobu za mladće. Uz robu je išao netko od mladenkine glavne rodbine-sestra ili nevjesta koja zna kud što ide. Ona odmah stavlja firange na obloke, prestira krevet. Žene se dive i pregledaju ruvo. Bit će priča što je sve mlada sa sobom donijela u novi dom!

Svečano mladalačko ruho (Snimila Slavica Moslavac)

Nošnja hrvatskoga stanovništa

Ženska narodna nošnja sastoji se od slijedećih dijelova: podrubačke, podoblačke (podsuknje), rubače (suknje), zastora (pregače), švabice (bluza uskih rukava), poculjice (kapice udatih žena), peče (marame), svilenog tvorničkog rupca, lajbeka (prsluka) ćurka (strukiran zimski kratki kaput), rekljeca (proljetni, ženski kratki kaputić), benke (kratki kaputić, poput ćurka za starije osobe).

Gaće se nisu nosile. Potkošulja se šivala od finijeg platna s naramenicama.

Belo linje-nosilo se u korizmi, u adventu, na Tijelovo i u žalosti.

Crljeno, gizdavo – nosilo se u svečanim prigodama, blagdanima i nedjeljom. Na nogama su nosili obujke (lanene, bijele ovoje od metraškog platna), čarape, laćice od preje, opanjke, opanke s petama i cipele. Od vratno prsnog ukrasa nose se struke, dukati zvani i đunjđa, naušnice, prstenje te  krune, a odotraga vezala se široka crvena traka –prevezaljek.

Boja ukrasa označavala je  društveni ili dobni status pojedinca. Crvena boja je od davnine imala apotropejsku ulogu odbijanja zlih sila i svake druge nesreće, tako da je bila namijenjena mladim djevojkama, udavačama, mladenkama i tek udatim ženama. Žene u zrelijoj dobi i starice nosile su nošnje zagasitih, umjerenih, tiših boja, dok je sasvim bijela označavala žalost i nosila se u koroti i starosti.

Osim bogato izveženih nošnji s pretežnom crvenom bojom, žene Banovine npr. iz  Majura, Selišta Kostajničkog, Hrvatskog Ćuntića i dr…. nosile su i bijele nošnje ukrašene, tek šlingom na rubovima kostima.

Sastojala se od crnih cipela i bijelih dokoljenki na koje se oblači podsuknja (unteruk), zatim suknja (roklja) koja na donjem rubu ima štikanu čipku. Na  roklju ide fertun (zastor) koji ima štikani rub. Gore se oblači košulja (oplečak) koja je kao i suknja od domaćeg usnova, a satlin i rukavi su ukrašeni štikanom čipkom. Rukavi se „šnitaju” i štirkaju da nošnja izgleda svečanije. Na košulju se oblači lajbec (prslučić). Na glavu su žene stavljale crvene marame, a da bi cjelokupni dojam nošnje izgledao ljepše poprsje su ukrašavale crvenim gerdanima (perlama).

Muška nošnja je mnogo jednostavnija i sastoji se od: gaća s rojtama (frandžama), rubače (košulje) nošene povrh gaća, pojasa i lajbeka, na glavi su nosili šrljak, a u zimskom periodu i kratke kapute šivane od grubog sukna, na nogama opanjke i cipele.

Nošnja srpskoga stanovništva

Za razliku od ove nošnje, ženska nošnja srpske nacionalnosti ističe se svojim jednostavnim krojem i bojom, kod koje prevladava bijela i crna boja. Osnovni dijelovi ženske nošnje  je duga bijela košulja, pregača s podkitom-dugih resa kao najkarakterističniji dio ženske nošnje srpskog stanovništva Banije. Ona se nosi povrh stražnjeg dijela tijela, dok je sprijeda pregača sašivena od platna ili bilo kojeg drugog tvorničkog materijala, zvana vertun. Na gornji dio tijela oblačio se haljetak bez rukava zvan lajbek, kožuh, također kratki prsluk od kože  ukrašen  krznom i višebojnim kožnim aplikacijama,a zimi su se ogrtali aljinama od domaćeg sukna – čoje, noge su zatićivali od hladnoće vunenim čarapama i kožnim opancima.

Muška nošnja sličana je nošnji hrvatskog življa samo je razlika u boji prsluka i pojasu zvanom ćemer.Ostali dijelovi su: košulja, gaće-platnene hlače, zubun-prsluk,ćemer-pojas od kože, aljica-đemper, aljina-ogrtač, čarape i natikač, opanci i škrljak-šešir.

Plesovi, igre, kola….

Duboke promjene nastale u proteklih nekoliko desetljeća prošlog stoljeća i u banovinskom kraju uvjetovale su nestajanje mnogih elemenata pučke kulture i tradicije. Jedna od njih svakako je folklorna glazba.

Gotovo u svim selima se plesalo na Božić, Uskrs i Poklade. U Donjem Jvornju se pleše i na krsnu slavu, te na zborovima. Kod kuće se vodilo kolo na Svetu Petku, na Đurđevdan se išlo u Dvor,  na Petrovdan u Bosanski Novi.U Javornju se pleše i za Sv. Nikolu, Sv. Savu, i Sv. Jovu. U Divuši se pleše kad je Sveta Kata, Velika Gospa, Sveta Ana i Sveti Ivo. U Hrastovici o Sv. Bartolu i Duhovima. U Unčanima se pleše i za Novu Godinu, o Trima kraljima i Tijelovu, te Duhovima. Zborovima Sv. Anu, Gospojinu veliku i malu, Sv. Ivu Glavosjeka, Svetog Mijovilja. U Gvozdanskom su zborovi Petrovo, te Filip i Jakov, Najveće kolo im je o Božiću.

U Graboštanima su crkveni zborovi ljeti na Sv. Iliju, a s jeseni na Sv. Luciju. U Mračaj se ide na Ivanje, u Kostajnicu na Sv. Anu i Rokovo. Poneki idu u Utolicu te Bačin, na Sisvete. U Prnjarovu se igralo kolo o Sisvetama itd…

Pjesma je naš narod održala, a Banovljani, Pokupci i Posavci, pjevali su oduvijek i posvuda.

Pjevali se i sviralo u raznim zgodama. Pjevalo se na zabavama kada djevojke pjesmom privlače pozornost prisutnih momaka, pjevalo se kod napornog rada ili zajedničkog druženja na čehanju perja, sijelima, prelima i ostalih težačkih radnji. Na paši  kod blaga, pred crkvom u kućama. Pjevalo se po danu, predvečerje i naravno, najveselije i najupornije, i pred zoru.

Javna okupljnja su mjesta gdje se pjevalo. Pred crkvom  i u njoj, prigodom druženja i zabava, u kući prigodom blagdana. Majke i bake pjevale su djeci uspavanke i pjesmice uz ritmizirane pokrete. Bili su to prvi umjetnički sadržaji preko kojih su djeca u najmlađoj dobi dolazila u doticaj  s glazbom vlastite sredine.

Pjevalo se u kolu gdje su djeca trčkarala oko odraslih više smetajući nego učeći, ali s vremenom usvajajući i prenoseći stečena iskustva na nove naraštaje.

Narodnim pjesmama uglavnom ne znamo tekstopisce, ni skladatelje, ali smo svjesni da one i danas žive i pjevaju se u raznim prigodama.

Riječi nekih osobito određenih pjesama kao što su: svatovske, jurjevske, ivanjske i ine. u 18. i 19. , te 20. stoljeću zabilježili su u knjigama, brošurama, melografi, etnomuzikolozi, etnolozi, folkloristi i pučki pisci, ali mnoge još nisu otkrivene ni zabilježene, nego su kao neotkriveno narodno blago ostale u narodu. Često pjevači i pjevačice predajući se potpuno osjećaju pjevanja, ne vežu se na strogu ritmiku napjeva već ukrašavaju neprekidno osnovnu melodijsku liniju i čine velike teškoće zapisivaču-melografu. Pučka popijevka  je živi organizam, ona nastaje, razvija se, sazrijeva i nestaje, o tome nam svjedoče mnogi sabirači pučkih popijevki.

Nošnje iz Ćuntića (Snimila Slavica Moslavac)

To su pjesme o kraju, ljudima i običajima, njihovoj ćudi ili navikama, ili kao što je gosp. Dravski napisao da je to etnografsko blago o običnim ljudima, težacima i drvosječama, samoukim majstorima, domaćicama, preljama, tkaljama i veziljama i sviračima po svadbama moslavačkih sela gdje pretežno žive Hrvati kajkavci. Jer sve zapisano i snimljeno od  umnijih, načitanijih i mudrijih žitelja ovih lijepih i zanimljivih područja zasigurno će poslužiti kao korisna građa za doprinos prepoznavanju ljudi, običaja, alatki kojima su se služili, pjesmama koje su pjevali, pričama koje su pripovijedali uz toplu peć, djelima koja su činili svim nedaćama usprkos.

No, nekim autorima ipak znamo ime i želje. Napisali su ih samostalno ili pak skupno. Tekst tih pjesama najčešće je spisan dijalektalno, u stihu metrički, pravilno i rimovano. Tekst je često prilagođen nekoj već poznatoj melodiji, pa takve tekstove ljudi lako pamte, bilo u selu ili folklornome društvu, te ih rado pjevaju u raznim prigodama.

Pjesme koje se najčešće pjevaju su: Ja sam mladi Hrastovčanin; Hrastovice moje selo malo; Hrastovice, selo si na bregu; Lipa; Lijepa naša goro zelena; Majka Mari kose plela; Maro Marice; Svatovska; Volim plavu ružu; Žuto lišće; Sjedi Anka na stolčiću; Mi smo braćo hrvatskog, sinci plemena; Oj, hrvatska mati; Zvijezdice Danice; Oj, ljubavi vjero nevjero; L’jepo pjeva tičica, Zeleni se livadica, Tri djevojke žito žele, Ja imam jednu bašću malenu, Djevojka je kopala zelen vinograd, Što se ono čuje na onoj strani, Kićeno nebo zvjezdami, Jukinčani, pukinčani, Djevojka je celer brala; Sve je lišće s hrašća otpadalo; ‘Šenice su klasale; Tamna noći; Sunce je zašlo za visoke planine; Sunce je jarko granulo; Plakalo je mlado momče; Djevojka je ruže brala; Išla je djevojka za goru zelenu; Majka Maru iza brda zvala; Gledam bajnu zoru; Izvir voda izvirala; Ćeri mila, gdje si sinoć bila; Široka je kopriva, Malo selo, da je selo moje, Goro plava…

Pjevalo se najčešće bez glazbene pratnje, a plesalo ili igralo se uz frulu ili jedinku, bubanj, tamburu samicu, cimbule, banijsku dvožicu ili violine i trzalačke instrumente, najčešće u sastavu: violina, brač, burgija i berda. Njihov broj mogao je i varirati. Pratnja je mogla biti samo od jednog instrumenta-tambure samice ili bubnja i kolo-ples, tanc, igranka, igra odnosno talambas je mogao početi.

Glazbala su ponajprije služila da bi se održavala budnost i skraćivalo vrijeme. Pastiri su izrađivali sezonska glazbala (svirale od kore drveta, guslice od kukuruzovine), a uza se su imali i dvojnice i tamburu ili kakvo drugo jednostavnije glazbalo. Uz ophode je vezana i upotreba bučnih glazbala npr. čegrtaljki, rogova od kore drveta, truba, zviždaljki, zvona i bubnjeva.

Banovinsko, pokupska folklorna glazba je vrlo šarolika. Mada su ponegdje u u XX. stoljeću zabilježeni arhaični napjevi, no, mnogi su nezabilježeni pa nestali, u folklornoj glazbi ove regije već od 19. stoljeća prevladava dijatonika.

Od 19. stoljeća prevladavaju guci, gudački sastav  s jednom do tri violine i trostrunim basom. Postupnim širenjem tambura, sastav je dopunjen bugarijom (beglajtom), a gudački bas zamijenjen trzalačkim basom  ili tamburom berdom. Od sredine 20. stoljeća istaknuto glazbalo svih sastava, uz violinu ili bez nje, postaje harmonika. Ponegdje su guce zamijenili tamburaši.

Na plesne zabave dolazilo se prigodom raznih običaja. Učili su se prvi plesni koraci na prelu, čijalima, proštenjima, pred kućom, u crkvenom cintoru, kod blaga na paši, tijekom sezonskih poslova, žetve, berbe, tijekom velikih blagdana, za  Božić, Duhove, na svadbama, za imendane, na fašnik, na perušanju, nedjeljom, u predahu poslova.