Ljubešćica domaćin 8. Zlatne kapljice

S geslom iz narodne pjesme “bolje spiti litru vina nego deci medicina” 7. svibnja 2011. godine slikovita je Ljubešćica bila domaćinom Zlatne kapljice, 8. zajedničke izložbe vina varaždinsko-kalničko-topličkoga kraja. Stručni je ocjenjivački sud predvođen prof. dr. Stankom Herjavec od ukupno 297 uzoraka 55 sorata vina dodijelio 21 zlatnu, 157 srebrnih, 87 brončanih medalja.

Ljubešćica je župa Varaždinsko-topličkog dekanata u sastavu Varaždinske biskupije. Spominje se početkom 13. stoljeća. Kartuzijanci, koji su ondje bili od 1217. do 1335. godine, inače ih na prostoru Hrvatske nema, tu su imali samostan, a nedaleko su i isusovci imali ladanjsku kuću. To je duhovno nasljeđe dalo i brojne svećenike i časne sestre u Ljubešćici. Jedna od duhovnih prekretnica je godine 1900., početak velikog procvata milosrdničkih zvanja, kad je osnovan, još aktivan, Samostan milosrdnih sestara svetoga Vinka Paulskoga. Časne sestre imaju važnu, ne samo pastoralnu i karitativnu nego i prosvjetno-odgojnu ulogu. Uz ostalo, časne su već 1942. čuvale djecu odnosno osnovale dječji vrtić.

Velika povijest maloga mjesta

Kako nam otkriva dijete Ljubešćice, kolegica novinarka Hrvatskoga radija Mirjana Žugec, za gospodarski je napredak Ljubešćice izuzetno važna i 1818. godina, kada je od cara dobiveno dopuštenje za održavanje stočnoga sajma, a trgovina je pridonijela znatnome razvitku mjesta. Na taj su sajam, naime, stoku dovodili izdaleka, a slikar Ivan Lovrenčić se, primjerice, prisjeća kako je kao dječak s ocem pješke išao iz Svetog križa Začretja vodeći krave na prodaju.

Iako je od 1918. u Ljubešćici bio rudnik ugljena, najvažnija je to eksploatacija kamena, koji se usitnjen koristi u poljoprivredi za obogaćivanje tla.

Slavni varaždinski klipići u ljubeškoj izvedbi (Snimila Božica Brkan / Acumen)

Ljubešćica se nalazi 50 km sjeveroistočno od Zagreba, smještena između Kalničke gore, Varaždinskih Toplica i Novoga Marofa. U danas općinskome mjestu je 590 kuća i 2040 stanovnika. Uz ostalo, aktivni su lovačko društvo i udruga vinogradara i voćara Mejaši, koji su u Lovačkome domu na Budincu 7. svibnja bili domaćini Zlatne kapljice, 8. zajedničke izložbe vina varaždinsko-kalničko-topličkoga kraja. Uz sjajne specijalitete svoga kraja, a posebice slastica.

Ljubeška pomlica

Neka od nagrađenih vina (Snimila Božica brkan / Acumen)

Na malom brijegu zvanom Budinec
prestrl se veliki Lovački dom.
Pod njim se stisla Ljubeška pomlica
kaj vinčeko nudi prijatelju svom.

Tu su ju stisli složni pajdaši
ki su si dali ime “Mejaši”.
Da ponosno dolje s brega gledi
a rujno se vince vu njoj hladi.
Dok vrijednom “Mejašu” trsek rodi
sakom pajdašu vince godi.
Vince se v letu od sonca skriva
a zimi se vu njem slasno uživa.

I dojdi sim k meni dragi pajdaš
tu te več čaka tvoj dobri “Mejaš”.
Čašica vinca nek dušu okrijepi
da nigda ne zgine taj običaj lijepi.

Petrinjsku kobasicu nadijeva tradicijsko umijeće, kvalitetni sastojci i – klima

Ako Gavrilović svojim prozivodima od slavne Gavrilovićke do u nas nedostignute jetrene paštete pronosi «320 godina strasti», s koliko li se onda tradicijom strasti može podičiti Petrinja i cijeli kraj? Pomišljam to na zanimljive vijesti sa već 5. Petrinjske kobasijade održane u subotu 7. svibnja 2011. Poslije četiri godine od hrvatske seljačke stranke organizaciju te manifestacije preuzela je Udruga Petrinjska kobasica.

Nagrađeni sa saborskom zastupnicom Marijanom Petir (Fotografija Udruga Petrinjska kobasica)

No po mišljenju petočlanoga ocjenjivačkoga suda predvođenoga docenticom dr. sc. Vesnom Dobranić sa Zavoda za higijenu i tehnologiju animalnih namirnica Vetrinarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, najbolji vanjski izgled, prerez (boju i strukturu) te miris i okus imala je i ove, kao i prošle godine, kobasica Marinbrođanina Darija Žinića. U stopu su ga pratili također Marinbrođanin Stjepan Žinić i Petrinjac Željko Bačan. Dodijeljeno je još devet zlatnih te po 15 srebrnih i brončanih priznanja.

Na ocjenjivanje je pristigao 51 uzorak (Fotografija Udruga Petrinjska kobasica)

Pred ocjenjivački sud 51 kobasica

Na ocjenjivanje je pristigao ukupno 51 uzorak tradicionalne petrinjske kobasice. Ona nema ništa zajedničko s gavrilovićkom i nije u tipu zimske salame. Zamjenik gradonačenika Petrinje Milan Herceg kaže:

Prvonagrađena kobasica (Fotografija Udruga Petrinjska kobasica)

“Za našu banovinsku kobasicu, ako želiš baš kvalitetnu kobasicu, potrebno je zrelo meso od svinje teže od 150 do 200 kilograma, prvoklasno, dakle od buta ili karea, te tvrdi špek (slanina).  Meso i špek samelju se na krupnijoj šajbi, začine se samo solju, ljutom crvenom paprikom i češnjakom, dobro promiješaju te ostave da se odmore preko noći. Nadijevaju se u prirodno crijevo, domaće ili kupljeno, i stavljaju na hladni dim. Koliko? Ovisno o tome koliko se želi u kobasici okusa dima, ali obično jedan, dva, možda tri ili čak više dimova. Zatim se kobasica suši i zrije. Katkad se, ovisno o klimi, može jesti već za dvadeset dana a ponekad je potrebno i mjesec i dva. Jede se tanko narezana, sirova.”

Uz dobre sirovine odlućujuća je i – klima

S degustacije nagrađenih (Fotografija udruga Petrinjska kobasica)

Otkad se svijetom proslavila Gavrilovićka, mnogo se govori o klimi petrinjskoga kraja, koja je, sudeći po nagradama, izuzetno povoljna u Marinbrodu. Mnogo toga ovisi o tavanu, u kojem se zrak i propuh mogu usmjeravati podizanjem i spuštanjem crijepova, podsjeća gospodin Herceg, koji ove godine sam nije radio kobasicu, ali jesu njegovi doma u Prnjavoru Čuntićkom, koji je godinama tradicionalno rade.

Sada Udruga Petrinjska kobasica počinje ozbiljno raditi i na standardizaciji toga našega autohtonog proizvoda, a kada dostignu stalnu ujednačenu visoku kakvoću, razmišljat će i o brendiranju.

Novosti iz Udruge proizvođača bučinog ulja Hrvatske: završena sadnja uljne buče

Da udruživanje poljoprivrednih proizvođača može unaprijediti i razviti proizvodnju određenih kultura svakako je potvrda i nedavno osnovana Udruga proizvođača bučinog ulja Hrvatske. Od kraja veljače, kada je u Ivanić-Gradu održana osnivačka skupština, udvostručio se broj članova udruge, što znači zapravo da je proširena proizvodnja te da se veći broj poljoprivrednih proizvođača bavi uzgojem uljnih buča.

Udruga, odnosno njezin Upravni odbor, za svoje je članove organizirao konkretne aktivnosti. U suradnji s tvrtkom Raiffeisen Agro nabavljeno je kvalitetno sjeme uljne buče Gleisdorfer iz Austrije po povoljnim uvjetima odnosno uz popust za članove udruge (na žalost, sjemenarstvo ove kulture u Hrvatskoj još je u začetku, pa i tu ima posla za udrugu).

Zajedno o kvalitetnom sjemenu, zaštitnim sredstvima, tehnologiji sadnje i uzgoja

Različite bude (Snimila Božica Brkan / Acumen)

Između članova razvila se i međusobna suradnja oko ishođenja dozvola mjerodavnog Ministarstva poljoprivrede za upotrebu zaštitnih sredstava i njihove nabave te međusobnog savjetovanja oko tehnologije sadnje i uzgoja.

Sadnja uljne buče gotovo je završena. Za razliku od prošle godine kada je problem bila prevelika količina kiše, ove je godine problem suša i nedostatak vlage što bi moglo osjetno smanjiti klijavost, a time i prinose, ako se se vremenske prilike hitno ne poprave. U udruzi procjenjuju da je uljnom bučom u Hrvatskoj zasađeno oko 2.000 hektara  te da prostora za razvitak proizvodnje ima napretek.

Ujesen, u okviru 7. Bučijade u Ivanić-Gradu, udruga će organizirati izložbu i kušaonicu bučina ulja. S obzirom da tehnologija proizvodnje bučina ulja iz koje bi proizašla ujednačenija kvaliteta nije regulirana pravilnicima, u udruzi smatraju da nije moguće na objektivan način uspoređivati ulja različitih proizvođača, pa će se, do donošenja potrebnih pravilnika, organizirati izložba (pravilnik o bučinim uljima, kvaliteti i kontroli kvalitete; stručno definiranje tehnologije proizvodnje bučinog ulja; utvrđivanje kriterija i načina ocjenjivanja kvalitete bučinog ulja; pravila kušanja).

Uz kušanicu na ivanićgradskoj Bučijadi i znanstveni skup

Prerezana tikva

Tome će svakako pridonijeti i znanstveni skup koji će biti održan također u okviru predstojeće Bučijade. Za posjetitelje Bučijade, uz kušaonicu bučina ulja, biti će organizirano i kušanje grah salate s bučinim uljem što će svakako biti promidžbena aktivnost prema potrošačima.

Sve to pokazuje da je novoosnovana udruga započela stvarati vrlo ozbiljnu priču o bučinu ulju koja će, dobro osmišljenom aktivnošću i promidžbom, sigurno rezultirati stvaranjem branda i kvalitetnog hrvatskog proizvoda koji ima velike mogućnosti na tržištu EU.

Tradicijske drvene igračke iz Hrvatskog zagorja postaju suvenir s UNESCO-ovom potvrdom

Među 370 izlagača na 10. Proizvodima hrvatskog sela sredinom travnja 2011. na novozagrebačkome jezeru Bundek u hrvatsku je metropolu, iako samo pod šatorima uz glazbu i jela, seosko ozračje odnosno sajamsku i prošteničku tradiciju, među ostalim, donijela i ponuda tradicionalnih drvenih igračaka.

Nisu se, istina, predstavili u izložbi  Drvo je prvo, ali je Domaća radinost “Snježana” Ivice Mesaka iz Marije Bistrice odnosno iz sela Tugonice o tome govorila kao rijetko što.

Najprije suvenir od majke Božje Bistričke…

Na sajmu u metropoli kao na proštenju (Snimila Božica Brkan / Acumen)

Gotovo do nedavno jedva da su se  te igračke mogle kupiti igdje osim na Mariji Bistrici, a tradicionalni su im proizvožađi bili mještani obližnjega sela Laza. Prisjećam se 1986. godine kako sam zimi onamo išla raditi reportažu za tadašnji svoj Nedjeljni vjesnik, po duboku snijega, kada je za to selo još bez obnovljene i proširene ceste prema Sesvetama, vrijedilo da je odsječeno od svijeta, toliko da su se, kako mi je rečeno, u prošlosti među sobom i ženili. Onamo me je povela etnologinja Dunja Bledšnajder-Šarić koja je za Kumrovečko staro selo uz Titovu rodnu kuću, koje se tada otvaralo, dogovarala tradicionalne drvene igračke i majstore.

Svirale, stolići, krevetići, čikačoke…

Po starinski urešene svirale (Snimila Božica Brkan / Acumen)

Jedva smo pohvatali i njih, a i priču. Bila je to priča o velikom siromaštvu i mašti i pokušaju da se zaustavi umiranje tradicije ubrzano poboljšanjem standarda, mogućnošću zapošljavanja i sličnim modernim stvarima.

Bila je to i priča o tome kako je nekad svaka djevojčica željela s proščenja ili pijaca, osim licitarske bebe i srdašca sa zrcalom, i crveni drveni ormarić, stolić i stolčeke, a svaki dječak, osim licitarskoga konjića, i drvenoga na četiri kotačića i fučkaljku. Svi su željeli čikačoku: pticu ili leptira koji je lepetao krilima ako ste ga trkom gurali ispred sebe.

Izložba drvenih igračaka u – svetištu

Namještaj ukrašen moderno i starinski (Snimila Božica Brkan / Acumen)

Danas nude kojekakve čikačoke, ali i ormariće, škrinjice, stoliće s različitim šarama, pa čak u boji – Barbie! Hrabro su se suočili sa svjetskom konkurencijom.

Dakako da smo i svojoj odrasloj djeci pokupovali čežnju svojih davnih djetinjstava, a prilika je to i da podsjetimo kako je prošloga srpnja pod pokroviteljstvom Krapinsko-zagorske županije, Općine Marija Bistrica i Svetišta majke Božje Bistričke u samome svetištu pripremljena zanimljiva izložba tradicijskih drvenih igračaka.

Potjecale su one iz ruku majstora iz Laza  (Ivan Mikuš, Dragutin Mikuš), Tugonice (naš poznanik sa zagrebačkoga sajma Ivica Mesar, Petar Gorički) i Turnišća (Zvonimir Majdak). A tim se zanemarenim područjem narodnog rukotvorstva odnosno tradicijskim dječjim igračkama Hrvatskoga zagorja mnogo bavila etnologinja Iris Biškupić-Bašić, kustosica zagrebačkoga Etnografskog muzeja.

Na Reprezentativnoj listi nematerijalne baštine čovječanstva

Juri, juri, moj konjiću… - na četiri kotača! (Snimila Božica Brkan / Acumen)

Na sastanku Međuvladina odbora za nematerijalnu baštinu održanog u Abu Dhabiju u Ujedinjenim Arapskim Emiratima od 28. rujna do 2. listopada 2009. dodine na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva upisano je sedam hrvatskih dobara nematerijalne kulturne baštine, a uz dubrovačku Festu Sv. Vlaha, Dvooglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog Primorja, Godišnji proljetni ophod Kraljice (Ljelje) iz Gorjana, Procesija Za križen na otoku Hvaru, Godišnji pokladni ophod zvončara s područja Kastva te Čipkarstvo u Hrvatskoj (Pag, Hvar, Lepoglava) i – Umijeće izrade drvenih tradicijskih dječjih igračaka s područja Hrvatskog zagorja.

Nikad dvije iste…

Hrabro u konkurenciju: čak i u boji slavne Barbie (Snimila Božica Brkan / Acumen)

Time je popis našega baštinskog blaga s takvim priznanjem produžen zahvaljujući prednu trudu mjerodavnoga Ministarstva kulture i tadašnjega ministra Bože Biškupića. Nadamo se da će se uskoro zagorske drvene igračke čiju vrijednost priznaje i kulturni svijet moći kupiti kao suvenir po cijeloj zemlji. Dakako, uz certifikat koji će pričati priču o njima, barem kao na izložbi u Svetištu majke Božje Bistričke ili u prijavnici za UNESCO, gdje među ostalim, stoji:

“Drvene dječje igračke prepoznatljivi su tradicijski proizvodi Hrvatskoga zagorja s dugom poviješću. Upravo su se na ovim prostorima u 19. stoljeću razvila osebujna umijeća izrađivanja igračaka, koja su se u pojedinim selima kao što su Laz, Stubica, Tugonica ili sama Marija Bistrica zadržala sve do današnjih dana. Sva ta sela nalaze se na putu prema najvećem hodočasničkom mjestu u Hrvatskoj – Mariji Bistrici. Od vrlo jednostavnih igračaka svirala, asortiman se proširivao tako da su u pojedinim periodima izrađivali oko sto i dvadeset različitih igračaka.

Čikačoke uvijek omiljene: i kao igračka i kao suvenir (Snimila Božica Brkan / Acumen)

Način izradbe prenosio se u određenim obiteljima iz generacije u generaciju i zadržao do danas. Za njih je karakteristično da ih izrađuju ručno muškarci, a većinom ih oslikavaju žene.

Nikada ne mogu biti dvije potpuno identične jer je svaka ručni rad. Kao materijal koristi se meko drvo iz neposredne okoline, vrba, lipa, bukva i javor, koje rukotvorci nakon sušenja tešu, a zatim uz pomoć drvenih ili kartonskih šablona posebnim alatom režu i oblikuju.

Pri oslikavanju se služe ekološkim bojama, a kao podlogu najčešće koriste crvenu, žutu ili plavu boju. Oslikavaju ih cvjetnim i geometrijskim ukrasima. Danas se izrađuje pedesetak vrsta igračaka, od raznovrsnih svirala, tamburica, igračaka u obliku životinja, pa sve do uporabnih predmeta.”