Škrleti iz županičina pehara

Poznati su napori moslavačkih vinogradara poduprtih znanstvenicima zagrebačkoga Agronomskog fakulteta i Županije sisačko-moslavačke da ožive škrlet kao autohtonu sortu vinove loze te da ona nakon dugogodišnjeg istraživanja, kao prva u nas, zaživi i u bezvirusnim klonskim sadnicama. Dio je napora da se škrlet kao vino učini kvalitetnijim te izbrendira i posebne su nagrade – i za dizajn – na tradicionalnoj kutinskoj vinskoj izložbi stručno te unatrag tri godine sisačko potrošačko ocjenjivanje samo škrleta. Ocjenjivači su sredinom prosinca 2007. za Županičkin pehar bili sami vinari, kako profesionalci tako i hobisti, stručnjaci poljoprivredne savjetodavne službe i županijskog odjela za poljoprivredu te novinari. Vina su bila podijeljena u dvije kategorije te je na ocjenjivanje vina profesionalaca stiglo sedam i 24 vina hobista.

Godina je bila izvrsna i osnovna je ocjena da podrumarski, posebice među hobistima, nije dovoljno iskorištena, ponajprije u usklađivanju, ove godine stvarno krasnih kiselina i šećera. Uz to, iako su se ocjenjivali samo škrleti i za odmjeravanje i prepoznavanje odlika sorte već bi dovoljan bio raspon od posve mladih do prestarjelih, u bocama je bilo kojekakvih kupaža (najčešće s graševinom, chardonnayjem i sauvignonom), a bogme i s kojekakvih čepovima.

Napredak je i samo u tri posljednje godine, otkad se izabire najbolji šrklet za Županičin pehar, zoran. Neki ocijenjuju da su ove godine čak – solidni do jako dobri. Tko proizvodi veće količine, više pridaje kakvoći, ali je tehnologija i u amatera na solidnoj razini, zamjetno višoj nego prijašnjih godina. Amateri su prijavljivali uglavnom mlada, ali perspektivna vina. Iduće će se godine u Kutini po medaljama moći vidjeti koliko su dorasli da se sa škrletom nose u podrumu barem koliko se nose u vinogradu.

Nisu, istina, primijećene ozbiljnije greške kakve su prije, recimo, petnaestak godina bile uobičajene, jer se tada o podrumarenju praktički nije moglo ni govoriti. Kako su nam potvrdili ugledni i iskusni vinari poput Marka Miklaužića i Tomislava Trdenića, često i rado surađuju s kolegama pomažući onima koji traže kakav savjet, ali, ističu, manjka osnovnih stručnih znanja. Mirjana Vdović, i sama vinarica, dodaje kako pitanja zastaju na količini i vremenu sumporenja, vrstama kvasaca i slično. A higijena bačve i posuđa te tijek fermentacije još je, na žalost, rak-rana hrvatskoga podrumarstva. mediji – koji radije donose recenzije (pre)skupih uvoznih vina – i Udruge u tome imaju važnu udlogu, ističe vinar Ivica Herak iz voćarsko-vinogradarske udruge Sv. Bartol – Letovanski vrh, inače prošlogodišnji pobjednik među hobistima.

Sve dok se, primjerice, kupnja loše bačve za 500 kuna drži uspjelim vrlo povoljnim poslom, dok se ne poima razlika između vinogradarstenja i podrumarenja te između enologa i sommeliera i dok se gleda vinarstvo kao završni čin, ali i da do toga valja doći. A vrlo je teško doći do kvalitetnoga vina, kako je istakla Vlatka Grgić iz novljanskoga odsjeka HZPSS-a, od trsa preopterećena pupovima i grozdovima.

No, kako je rekao voditelj ocjenjivanja sommelier Željko Brezovečki Brzi, prije samo pet godina u nas nije bilo ni pijenja vina i praktički smo bili zemlja gemišta i piva. Danas su gosti u lokalima upućeni u dobra vina te u to što žele piti, a posebice što žele za svoj novac. Zamjetnije je i primjerenije čuvanje vina te posluživanje od temperature do čaše, ali je najveći problem osoblje koje ni najbolja vina ne može dostojno ni prezentirati a pogotovo uskladiti s jelima.
Tada je problem da se lokalna vina, poput autohtonoga škrleta, čak ni kada su ponajbolja i koja to zaslužuju, ni ne nude u restoranima pa se ni sve bolji škrleti primjereno još ne nude na svome sisačko-moslavačkome području. Štoviše, dodaju znalci, dio ugostitelja vođen nižim cijenama a većom zaradom, radije nudi australska, čileanska i argentinska vina. A tko će, ako ne mi sami, cijeniti naše vino? – pita Brezovečki. Stranci znaju za Zlatan plavac, pa, kaže, zašto ne bismo potrudili toliko da bi znali i za škrlet. Ali ne prije nas samih!

Nagrađeni

Županica sisačko-molsvačka Marina Lovrić svoj je pehar za najbolji škrlet u kategoriji profesionalaca urućila Vinariji Mikša Vladimira Mikše iz Kutine i hobistu Gabrijelu Kovačiću iz Udruge vinogradara i voćara Škrlet iz Popovače. Među profesionalcima drugim je ocijenjen škrlet Vinarije Miklaužić Marka Miklaužića, a trećim Ante Marinčića; među hobistima drugi je škrlet Ivana Kosovca iz Udruge vinogradara i voćara Šrklet, kao i Mije Ožvalta, koji treće mjesto dijeli sa Zlatkom sigurom iz Udurge vinogradara i voćara petrinjskog vinogorja.
Podsjetimo da je na prvom ocjenjivanju 2004. najbolje ocijenjeno Trdenićevo, 2005. Mikšino, 2006. Miklaužićevo vino. Godine 2005. prvi su put ocijenjena i vina vinogradara hobista i pobijedilo je ono Roberta Štrumbergera iz Popovače, a 2006. škrlet Ivice Heraka.

Kupinovo vino

U Sisačko-moslavačkoj županiji ocjenjuju također i kupinova vina. Pred ocjenjivačku ih je komisiju pristiglo sedam izuzetno različite kakvoće. Nepodijeljene je komplimente i Županičin pehar dobilo kupinovo vino Ante Zlatara iz Udruge vinogradara i voćara Lujo Miklaužić iz Kutine, kojega će se čitatelji Vrta sjetiti i sa stranica našega priloga kao vrsnog vinogradara, vinara, ali i – maslinara. Maslinova ulja toga rođenog Bračanina i naturaliziranog Kutinčanina osvajala su visoke nacionalne nagrade. Drugo je mjesto pripalo kupinovu vinu Nikole Petkovića, a treće Zvjezdane Mikšić. (Božica Brkan)

Prošek, autohtono desertno vino

Nedavno je uz potporu Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva te Hrvatskog zavoda za poljoprivrednu savjetodavnu službu i Hrvatskoga zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo nakladnik Mavi objavio knjigu “Prošek, Autohtono desertno vino Primorske Hrvatske” (urednik dr. sc. Vinko Milat), koju potpisuje desetak autora.

Prva je to knjiga o, kako ga opisuje zakon, desertnome vinu, koje su Rimljani zvali vinum sanctum, svetim vinom, a koje smije nositi oznaku vrhunskoga ili kvalitetnoga vina s oznakom kontroliranoga podrijetla vinogradarske regije Primorska Hrvatska. Vrhunski se prošek proizvodi ponajviše u Dalmaciji i na otocima od prosušena grožđa autohtonih crnih i bijelih sorata (plavac mali, babić, crljenak, dobričić, bratkovina crna i bijela, rukatac, grk, pošip, vugava, zlatarica, malvasija dubrovačka itd.). Autori tvrde kako je prošek proizveden tradicionalnom tehnologijom sušenjem grožđa jedino prirodno piće na svijetu bez dodataka, koje je, što duže odležava, to kvalitetnije i užitnije – krijepi tijelo, napaja dušu te budi ugodne misli i želje.

Uz ostalo, P. Čobanković uvodno piše o Hrvatskoj kao vinogradarsko-vinarskoj zemlji a zakjučno K. Sinković o programu amrketinške pripreme poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, koje je dio i ova zanimljiva knjiga. V. Milat donosi povijesni pregled proizvodnje desertnih vina / prošeka u nas i u svijetu s tezom o prošeku kao o biseru u vinskoj ogrlici te o prometu i strategiji vinarstva, M. Ričković o sortama (te o prošeku u tradiciji i hrani) a A. Tomić o tradicionalnoj proizvodnji prošeka te o organoleptičkim a V. Kubanović o fizikalno-kemijskim svojstvima prošeka. M Tratnik o prošeku piše kao kao robnoj marki. J. Čačić piše o desertnim vinima u svijetu (tokaj u Mađarskoj i Slovačkoj, sauternes i vin doux naturel u Francuskoj, moscato d.’Asti i vin santo u Italiji (pokrajina Toscany?) te marsala samo sa Sicilije, slamnato vino ili vino od grožđica u Italiji i Francuskoj, sherry i malaga iz Španjolske, porto iz Portugala, madeira s istoimenoga protugalskog otoka, i.), a Lj. Skočić-Gašparac o proizvođačima prošeka (Istravino, PZ Vrbnik, Vinoplod-vinarija Šibenik, Marko Duvančić iz Oklaja, Dalmacijavino, Bastijana iz Jelse, Plančić iz Vrbnja i Zlatan otok iz Sv. Nedjelje na Hvaru, zagrebačko Jeruzalem vino u Nerežišćima na Braču, Poljoprivredni obrt Vitis i Neno Zorotović sa Visa. Blato 1902 s Korčule te smokvička Vinarija Toreta, Matuško vina i Madirazza iz Potomja te Miho Rozić iz Stona). (Božica Brkan)

Pohota iz staklenke

Do prije nekoliko godina najomiljeniji blagdanski dar bliskim prijateljima, susjedima, rođacima bile su poslastice iz vlastite smoćnice ili kuhinje. No pekmez od šljiva ili rakija iz vlastita šljivika, vino iz svog vinograda ili s brajde, maslinovo ulje od maslina tiještenih iz vlastita ili djedova maslinika, kobasice nadijevane po vlastitome ili navodno starome obiteljskom receptu, pašteta od divljači, pa hladetina ili sir od dunja, tanjur sitnih kolaia ili štruca orahnjae, medenjaci i slično premetnuše se i u rado prihvaćene poslovne darove. Pogotovo otkad je, posebice ove godine, Ministarstvo poljoprivrede osiguralo posebne poticaje odnosno sufinanciranje marketinške pripreme malenim proizvodačima te onima udruženima u udruge i zadruge.

Mnoge smo od tih proizvoda imali priliku predstaviti u Vrtu, budući da su izlagani na brojnim od sajmova poput Proizvodi hrvatskoga sela, Eko & etno, Dani hrane, Ekofest itd. širom zemlje.

Želimo im svima da im 2008. godine postanu unosan posao svojim maštovitim i upornim kreatorima, a isto tako želimo vama, poštovani itatelji, da kušate što više takvih đakonija, koje nikako nisu više samo lokalni suvenir.

Kako se obično usredotočimo na sirovinu i okuse, ovaj smo put odabrali predstaviti dizajn odnosno pakovinu. Prepoznatljive četvrtaste boce Stelle croatice ili trokutaste SMS-a ve s nagrađivane kao, uostalom, i neka od zanimljivih pakiranja maslinova ulja. Predstavljamo robnu marku proizvoda zagrebačke Sonomedije OH! odnosno akronim za “Okusite Hrvatsku”, koja je za prehrambene proizvode odabrala neuobičajeno crno i bijelo te suprotno tradicionalističkim zimnićnim pakiranjima vrlo modernistički pakunge džemova od limuna i gorke naranče, zatim badem, orah, lješnjak ili sače u medu, masline i maslinovo ulje, vinsku kvasinu. liker od limuna i drugo uz nadahnut koncept spajanja hrvatskih proizvođača od Visa do Nuštra, Punta i Drniša u “Izazivam pOHotu”. (Božica Brkan)